Zbirka misli

160

Nakon slatkog i neočekivanog poslijepodnevnog sna.

Raznovrsni zvukovi koji su netipični za noć ulaze u krešendo i jačim tonovima titraju bubne opne, izvlačeći me blagim pokretima, gotovo neprimjetno, iz svijeta snova. Šuštanje televizora, motori automobila, zapljuskivanje bara popraćenih tapkanjem kiše po prozoru, nadvikivanje pojedinaca napolju.
S druge strane, osjetivši senzaciju kako uspavljujuća toplota slobodno prolazi kroz moje tijelo, uprkos tome što nemam na sebi nijednog pokrivača, shvatam da peć odavno izvršava dužnost u svojoj kući. Oči se otvaraju, sporo i sa velikom mukom, poput otvaranja nekih starih vrata što se jedva pomjeraju i pritom stvarajući nepodnošljivu škripu, i spoznaše da se ne nalaze na uobičajnom mjestu, sa svojim pogledom na bijeli plafon; sad su usmjerene ka ormanu na potpuno drugom kraju sobe, a ležim na stomaku što je položaj koji skoro nikad ne koristim kako bih upao u san. To je očigledno orman, ali sa nejasnim konturama i zamagljenim bojama. Neminovno se pojavljuje izgubljenost: gdje se ja to nalazim? kakvo je ovo mjesto? koje je doba dana? koji je dan u sedmici?
Grlo suvo, usta puna pljuvačke, tijelo iznureno, kapci i dalje teški, ali nekako uspijevam da se istrgnem i ustanem konačno sa kreveta. Tek kad uzeh par gutljaja vode i kad se umih hladnom vodom, rasanio sam se i postao svjestan okoline i vremena oko sebe. Četiri sata, vidim na telefonu. Ovo uopšte nije noć! Mora da se san prikrao kad sam se svalio na krevet, odmarajući se od napornog dana u školi i slaveći time početak vikenda. Taj prokleti lisac!