Zbirka misli

162

Porodica bez međusobne topline je poput života bez cilja.

U nesrećnim porodicama gdje vlada jedino hijerarhija, povezanost između njenih članova je plastičan i neprirodan. Nemaju dobrotvorne i korisne ciljeve, tj. da se vole, da se pomažu i dijele savjete i toplinu međusobno, da zajedno tuguju, slave, pjevaju, da zajedno premoste svaku prepreku - jer su isuviše individualni; samo im je namjera da zadovolje trenutne interese koji predstavljaju, na kraju krajeva, posljednju nit što drži i dalje sve na okupu. A dijete, najniži i najbespomoćniji član u ovoj situaciji, ne može ništa drugo da uradi sem da sluša ono što mu se govori i što mu je nametnuto. Tu nema sreće.

Isto tako je i besciljno lutanje kroz svijet plastično i neprirodno življenje. Čovjek ne posjeduje životnu namjeru; jede, pije, održava veze nekako sa poznanicima, ima neki posao i svoje dužnosti koje hladno i bezvoljno izvršava, plaća račune i troškove kao da je to jedino što se u životu radi i troši dragocjeni kiseonik. Tu nema sreće.

Šta je zajedničko rješenje za ove dvije naime različite situacije? Ljubav prema nekome i nečemu – ta riječ koju lakomisleno upotrijebljavamo u svakodnevnom govoru, a uopšte ni ne pomišljamo šta bi sve ona mogla da učini u svim životnim dramama. Nezamisliva je njena moć.