Zbirka misli

166

U želji da nas opiše, neko je jednom lijepo rekao: "Ljudi su hodajuće protivrječnosti.". Čista istina.

U suštini, mi smo sačinjeni od mnogobrojnih dijelova, različitih crta ličnosti koje se skoro uvijek međusobno sukobljavaju i predstavljaju apsurdnu kontradikciju jedna drugoj. Te crte se sudaraju, miješaju, pretapaju, iščezavaju i opet pojavljuju u novim oblicima - sve u onim trenucima kad najmanje očekujemo da se to dogodi. Pod okriljem ubrzanog i zakomplikovanog društva, ove nagle promjene i svakojake kombinacije karakteristika koje grade jedno biće postaju čudnovatije, razornije, nepredvidljivije i, što je najgore, na kraju će da budu neizbježne.

Jedino što nam preostaje jesu pokušaj predviđanja našeg ponašanja, uz ogromne napore i volju da istražujemo sami sebe, i, ako je ikako moguće, umanjivanje cjelokupne štete drastičnih unutrašnjih zbivanja. 

Najbolje bi bilo da pojam destruktivnih protivrječnosti preformulišemo kao neskladnu raznolikost, u što bližoj budućnosti. Neskladno zato što će se stalno boriti u čovjeku neke nepoznate sile za prevlast, ma šta god se dogodilo; a raznolikost u smislu da obogatimo naš svijet mnogobrojnim personama. Jer, ništa ne može da bude u savršenom skladu ili ravnoteži, ali zato možemo da pretvorimo nesavršenstvo svijeta i nas u riznicu događaja i dešavanja. Međutim, riznica ne smije da bude burna i da uništava okolinu zbog prevelikih kontrasta u njoj, već bi trebalo da bude ublaženo u toj mjeri da i dalje obogaćuje Zemlju, doživljaje i iskustva, i da nas čini srećnim.