Zbirka misli

154

Ranije, u osnovnoj školi, nikad sebe nisam mogao da zamislim kako sjedim za radnim stolom i uživam u bjelini papira preda mnom, vrteći nemirnim pokretima olovku u ruci i dišući uzbuđeno zbog svih smijerova, svih mogućnosti koje donosi upravo ta praznina - sve dok se ne napišu prve riječi i pokrene točak stvaranja. To mi je izgledalo kao sušta suprotnost mojoj prirodi, a čim bi se pojavio neki pismeni u školi, ja bih ga bezvoljno radio - potom solidne ocjene dobijao, ali i dalje sam imao ravnodušan pogled prema tome. S druge strane, stalno sam mislio šta mi je bilo dosadnije: gramatika ili književnost. Kada bi mi neko tada rekao da ću se zaljubiti u ovu umjetnost i baviti njome kao hobijem, ne bih mu vjerovao i grohotom bih mu se nasmijao u lice. Nazvao bih to bajkom i nastavio dalje.

Ali, evo, postao sam zavisan od tog osjećaja kad mirujem kraj papira, sa naoštrenom olovkom u svojoj ruci i isto tako naoštrenim umom za opažanje nečeg vrijednog zapisivanja i pravljenja zabilješki; a dosada prema književnosti ne samo da se izgubila, već se pretvorila u radost, i u tom svom novom obliku postala dio mog života. Kasno sam prepoznao ljubav prema književnosti, ali bolje ikad nego nikad. Međutim, može li se to isto reći i za zanat pisanja?
Kakav se to drastičan preokret desio u mom mentalitetu, zaista ne bih mogao da odgonetnem, jer taj period kad sam počinjao da se bavim ovim zanatom predstavlja za mene maglu u kojoj ne mogu da vidim ni svoj nos, a kamoli šta me je natjeralo da krenem, da pokrenem točak stvaranja. Samo znam da, kad je točak počeo da se okreće, nakon prvih rečenica i stihova, inercija mi je glavni razlog zbog kojeg sam uspio da spoznam svjetlost u sebi, potencijal koji može da se iskoristi ako bi se uložila energija u njega. Jedna pjesmica, dvije pjesmice, pa što da ne i treću? Hajde malo da se isprobamo u prozi, hajde malo da napišemo poemu, da zagrizemo veći zalogaj. Hej, pa zaista sam dobar u ovome? Mislio sam, i zaista sam nastavio da grabim naviše.

Mada, veoma je moguće da ne postoji ništa konkretno i vidljivo što me je nagnalo da okusim ovu životnu ponudu, možda je ovdje sudbina odigrala glavnu ulogu (iako ne vjerujem u njenu potpunu kontrolu nad našim iskustvima, ali se nikako ne nazire logičniji odgovor na moje pokušaje da se prisjetim prošlosti). Možda je ovo samo puka slučajnost koja je donijela velike promjene kako u mojim stavovima, tako i u organizaciji slobodnog vremena. Ma koja god caka to bila, srdačno joj zahvaljujem. Ništa nije ljepše nego kad se slučajno naiđe na nešto što će (možda) postati vječna zanimacija!

I sve me ovo dovodi do jedne misli što se odskora vrzma u meni: zar nije tako sa svim uspješnim i ispunjenim ljudima? U toku života, oni sasvim slučajno naiđu na neki novi put i odluče da se junački otisnu u nepoznate prostore. Pored nedoumica i strahova koji stoje kraj njih, probiće svaki led zarad svoje ljubavi i talenta što dovodi do velikih podviga.

Sada, pošto gledam ovaj tekst koji sam upravo zapisao, sve stičem utisak da sam još nedostojan ovih uzvišenih osjećanja jer iskustvo mi je tanko, a tehnika neuglađena; ali svakako ne mogu da propustim ovaj bljesak i priliku koja se jasno ukazuje, okrenuću svoj kurs i zaputiti se u nepoznato! Pa i da padnem, neka padnem! Makar neću propasti zbog besciljnog tumaranja kroz svijet, nego ću biti svjestan da sam nešto pokušao da uradim i neću imati ikakvih kajanja - a to je, za mene, ma koliko god ličilo na neuspjeh neke osobe, naprotiv ogroman uspjeh, jer pokušaj je osnovni preduslov uspjeha. Jednom će voditi neuspjehu, ali drugi put uspjehu - to je put ličnog trijumfa koji će povoljno uticati na čovječanstvo.

Ako je ovo samo prolazna impresija i ako mi je predodređeno da jednog dana prestanem sa pisanjem, to se neće desiti uskoro.