Zbirka misli

75

Tolerancija je, kažu, velika ljudska vrlina. S tim se potpuno slažem.

Ali, baš kao što u čitavoj prirodi postoji neka granica i težnja za ravnotežom, tako mora postojati neka zlatna sredina i u ovoj vrlini. 
Istina, veliku dozu mudrosti zahtjeva ljudska sposobnost da nešto prećuti i da istrpi, jer su ipak ljudi rođeni da rade i da trpe svakojake muke tokom svog života. Takve ljude valja cijeniti. Međutim, po mom mišljenju, prevelika tolerancija koja već postaje popustljivost nije snaga, već ogromna slabost koju svako može da iskoristi. Još je veća čovjekova snaga kada zna kako i u kom trenutku da pokaže zube određenoj osobi koja ne poštuje njega, koja ga hladno ignoriše i odbacuje, ili prosto gleda kao da je taj čovjek neki nepoželjan duh; u suštini, koja povređuje njegovu ličnost i biće. I tada ljudi treba da progovore svom svojom dušom i da iskale svoju bol, na taj način da svi slušaoci tu poruku zapamte i shvate kako taj čovjek nije običan beskičmenjak koji ne zna kako da se odbrani.
Ili, ako više voli mirniji i dostojanstveniji način, čovjek može lukavo da pronađe neki momenat u kojem će odjednom da ućuti, ali ne da ćutanje pokazuje njegovu krhkost, već čvrstinu stava u situaciji kada neka osoba pređe svaku liniju. Prvo neka izrazi svoj stav ispravnim putem određenoj osobi, nakon čega slijedi privremena (a nekada i vječna) tišina. Kao što govore ljudi, nekada ćutanje ima dublje značenje od bijesnih rečenica.

Ipak, prije svega, moramo da poštujemo sami sebe da bismo išta od ovoga mogli postići. Bez ljubavi i određenom dozom ponosa prema samom sebi nećemo moći da se zaštitimo na pravi način u ovom nemilosrdnom svijetu.