Zbirka misli

46 - Kratak sastav #1

Kratak sastav #1

Vodeno ogledalo

Nesigurnim koracima šetao sam po trotoaru popunjenom prljavim barama prema žuborećem kanalu, odmah izvan škole, koji svačije odraze prikazuje kada su i um i ta voda čisti i bistri. Pogotovo nakon kiše koja je pročistila prašnjavi put i svu prljavštinu rijeke.
Vođen navikom, sjeo sam na svoje uobičajeno mjesto gdje bih posmatrao njen vodotok koji se kretao sve do jednog udaljenog mosta gdje su mnogobrojni automobili prelazili preko tog kanala.
Daljina me opušta: kao da posmatram neko čudo koje će me dočekati ako dosegnem te distance. Sve te ribice koje veselo skakuću tražeći parčiće bajatog hljeba ili drugu hranu koju nekada dobronamjerni ljudi bace u vodu, želeći da nahrane ta jadna 'krhka' bića, ili samo da bi ih posmatrali kako imaju nevjerovatnu snagu da naprave toliki skok. Sve što je morsko opušta dušu koja je željna oduška i mira. Plavetnilo vode je komplementarno sa plavetnilom u venama i srcu, zato nam nekada gledanje plime i oseke prosto odgovara, prosto nas hrani staloženošću i snagom da nastavimo dalje, baš kao što se i talasi kreću sve dok ne dođu do svog vječnog kraja, jer se sudaraju sa stijenom smrti, neminovno, nepoželjno, bivajući primoreni da naglo zaustave svoje kretanje.

Oči su mi bile uprte upravo prema tim sitnim talasima koji su bili donekle primjetljivi. Moje zjenice su slasno pile tu providnu vodu, moj duh se halapljivo hranio morskom smirenošću, a nos je punim udasima uživao u mirisu okoline. Zamišljao sam kako svi životni problemi, u vidu određenih kapljica rijeke, dođu nakon nekog vremena do horizonta zaborava, tamo gdje se konačno gubi pogled na njih, kao i njihov uticaj, kad se spoji sa plavim nebom u koje se svi jednog dana vinemo.
Potom sam pogledao dole, primjetio sam svoj lik. Još jedan obični šesnaestogodišnjak sa oštrom bradicom i brčićima, pomalo neuredan, koji je nosio težak školski ranac na leđima, pun mladalačkih bubuljica koje su krasile to lice čije su kestenjaste oči posmatrale mene (odmah bih čuo u sebi glas mog oca: "Umij se i namaži to!"; na tu misao sam se pomalo osmjehnuo). Ako čovjek pusti maštu i kreativnu stranu ličnosti da preuzmu glavnu ulogu u čovjekovom razmišljanju, moguće je da se ponovo proživi prošlost, da se upale mnoge sijalice iza ljudskog čela, i da u svom odrazu vidi svog starog sebe kakav je nekada bio, pogotovo kada zbog podsvjesnih razloga žali za prijašnjim "ja".
Miran izraz mog lica uz pomoć vode se postepeno pretapao u nasmijano i čisto dječačko lice koje je izvodilo svakakve vragolije. Ta stara vremena kada sam tek kretao u osnovnu školu. Lagani ranac na leđima, još neiskusan u tome kako to čudnovato mjesto zvana "škola" funkcioniše. Kraj mene jedan nestašan talas dovodi likove mojih roditelja sa svojim savjetima, a i pritiskom da što bolje uspijem u školi. Velike ambicije. Prvi drugovi, prve tajne, prve fore i fazoni, prvi kontrolni i ocjene iščekivane u napetoj atmosferi učenika sa visokim ambicijama; sve su mi to divni talasi donosili u svojoj ritmičnosti. Potom simpatije, ta divna bića od kojih mi je po prvi put zaigralo srce ples slatke i naivne djetinjaste ljubavi. Nešto žešći udarac te vode donio je onda jača sjećanja na mog oca, na taj sudbonosni dan kada sam prvi put uzeo košarkašku loptu u svoje ruke, i počeo da slušam dobronamjerne riječi savjeta svog učitelja. Uz to pojavljuje se blaga bol, izguljeno koljeno i lakat nakon padova, uganuće prstiju, a onda i skočni zglob koji zamalo nije pukao. Ali, poput placeba, pružaju ruku sportski drugovi, spremni da pomognu, ublažavajući sve pakosti. Zatim iskače na vidik sluzavozelena voda, gorkost kolajućih memorija koje stiskaju nečije srce i unose vječan teret, ali i pouku. Na taj teret mi se smijemo kad ostarimo, kažu drugi. Ne vjerujem u to, barem ne za sada (da li vrijeme liječi zaista sve?). Par besmislenih tuča, bespotrebno prouzrokovane svađe sa dragima koji se zaista brinu o meni, gubitak dragocjenih prijatelja, propuštene šanse, neupijeno znanje, glupave prepirke sa ljubavlju, naivnost i zabodeni noževi u krvava leđa, neuspješne Kupidove strijele... I pogledah malo oko sebe da vidim šta se dešava. Ništa. Ravnodušnost i monotonost od strane ostalih. Svako vodi svoj posao. Koga još briga za tamo nekog balavca, je li? Bijes na svijet. Ponovo vratih pogled na rijeku. Zloba ljudi (danas ništa ne valja / postali smo roboti / izgubili smo dušu i emocije / svako gleda svoju zadnjicu i interes - odjeci glasova poznanika u mojoj glavi), zašto? Odjednom su svi sporedni likovi nestali, i pogledali smo se u oči mlađi ja, i sadašnji ja. Razmišljali smo o istom pitanju. Mlađi sleže ramenima, a ja sam osjećao takvu želju da mu kažem neke savjete koje će mu pomoći da izbjegne greške koje sam počinio, zaista sam čeznuo za dodirom sa tim dječakom, da ga zagrlim, da mu iskažem sve svoje trenutne misli. Osjećao sam da me je sasvim razumio, bolje nego bilo koja osoba na ovom svijetu. Uzavrela mašta me natjera čak i da progovorim par riječi sam sa mlađim sobom, ali ubrzo me moj intelekt zaustavi. Gledali smo se još neko vrijeme, kao da smo tražili spasenje jedan u drugom. Dječak me je posmatrao zadivljenim pogledom, poput nekog svog idola, a ja nisam mogao da shvatim zašto izazivam tu uzbuđenu varnicu u njegovim očima. Želio sam da ustuknem par koraka unazad, da opet uđem u kožu bezbrižnog dječaka koji je naivno i čisto gledao na određene stvari. Biti ponovo neiskusan, krajnje radoznao, željan da se upozna sa bilo kojom osobom, pa čak i malkice neodgovaran i slobodan od obaveza, kao i svako dijete. Mnogo je lakše dobiti oprost zbog neke nepromišljene greškice. Ipak si dijete. Mnogo je ljepše tada razmišljati o snovima. Ipak si pun ideala, a nisi zaražen surovošću realnosti. Sa lakoćom činiš stvari. Nemaš uopšte strahova i sumnji, niti si pod okovom drugih mišljenja usmjerenih ka tebi, jer si samo dijete koje ne mari za takve problematike. Bezbrižnost i sloboda. Šta je čovjek bez toga? Previše znanja i saznanja može da ubije volju za životom, mislio sam. Potom se mlađi nasmija, mahnu mi, potrča u zagrljaj svojih roditelja, i svojim pogledom mi posla poruku kako jedva čeka da dođe na moje mjesto. Malo sam se zgadio prvo na tu misao, misleći da nisam vrijedan takve pažnje. Nije vrijedno toga. Što baš mene ovakvog biraš? Ali poslije, kao da mi je taj dječak poslao telepatijom ohrabrenje, i osmijeh utjehe, nakon čega je lagano počeo njegov lik da se utapa u vodu, sve dok nije otišao dalje ka horizontu smrti.
Nijedan roman, nijedna biografija se ne može sastojati od svega dobrog. Mora da bude malo i zlog, malo gadosti koje su tu da zagorčaju ukus naizgled čokoladnog ukusa života. Istina, jedan dio života jeste onaj čokoladni dio za kojim svim stremimo, ta slatkoća koja zadovoljava svaki ego i svaku dušu. Tačnije, iz svakog dijela se može izvući nešto čokoladno, ali u svemu što je lijepo postoji nešto što je ružno, uvijek se nađe nešto gorko i toliko neukusno da bismo povratili na samu pomisao na to. Na kraju krajeva, ne valja kada je sve slatko, puno šećera i čokolade. Treba se hraniti raznovrsnošću života.
I žao mi je dvije stvari. Prvo je što ne možemo prosto da zaustavimo vrijeme, zarad uživanja u maštanju o prošlosti i njenim slatkim trenucima koje zaslađuju makar privremeno čovjekove misli. Ne mogu da posmatram vječno tu vodu kako dolazi i odlazi. Niti da produžim one naljepše trenutke. Vrijeme je nemilosrdno i pošteno. Maršira dalje u tempu sekunde za svakoga i za sve, bez obzira na nečija osjećanja i ćudi. Samo da zaustavimo vrijeme za dugotrajniji odmor, sanjarenje i maštanje, samo bih to želio da smo u stanju, pa čak i pod rizikom da se malo tok prirode poremeti, jer mislim da se taj rizik isplati, i da bi se sve stabilizovalo nakon nekog perioda. Ne pomjeranje vremena unaprijed ili unazad jer bi to zasigurno prouzrokovalo univerzalni haos. Ali, i jedno i drugo je nemoguće.

Druga stvar jeste kobni proces zaboravljanja, gubitak starih memorija. Svi dodiri, osjećaji, riječi, glasovi naših dragih, slike dražesnih trenutaka, jednom će da izblijede, htjeli mi to ili ne. Naravno, neće sve nestati, i to mi je mala utjeha. Ali velika većina će prosto nestati, a mi nećemo znati šta se desilo i kuda su odlutala ta sjećanja koja su se nekada stalno kolala. Možda izgubimo svijest o bitnim stvarima koje smo doživjeli, ili memorije o određenim osobama koje su nam toliko pomogla da stignemo do sadašnjeg trenutka. Jedino najjači opstaju, kaže se često. Isto važi i za procese u umu. Samo oni najistaknutiji događaji će se održati u životu i odoliti vremenu, a oni naizgled sitni trenuci (naime bitan dio temelja našeg puta) biće progutani u ambis zaborava.
I zašto sve ja ovo mislim? Bojim se da ne zaboravim tog dječaka čistog i svijetlog lica koji je bezbrižno lutao i upoznavao se sa ovim svijetom. Bojim se da ne padne u tminu prirodnog zaborava. Ne smijem ga pustiti da i on tako propadne, jer, da nije bilo njega, ja sada ovakav kakav jesam ne bih ni postojao. Pomogao mi je njegov jak duh da izdržim dosadašnji atmosferski pritisak, da i dalje čvrsto stojim na svojim nogama. Hvala ti i svaka čast za dosadašnje uspjehe, neustrašivi dječače. Neću te iznevjeriti. Neću te zaboraviti. Nastaviću dalje ponosno i hrabro sa bogatim sjećanjima na tebe.

Hvala i tebi, bistra rijeko. Bez tebe ne bih mogao da se na trenutak istrgnem iz lanaca brze današnjice, niti usporio tempo svog uma. Vjerovatno ne bih bio u stanju da duboko pogledam sam sebe u oči, i da preispitam čitav svoj život, jer nema boljeg ogledala od tebe.