Zbirka misli

10

U školi su mi često profesori srpskog jezika savjetovali da koristim dvolisnicu sa strane gdje ću zapisivati koncept svog rada. Neki drugovi, kolege pisci, takođe su mi sugerisali da pravim plan kada pišem određeno djelo, pogotovo dužu prozu.

Ali ja to ne praktikujem, niti ću ikada praktikovati. Za mene, to je samo traćenje dragocjenog vremena. Ja se radije, kada pišem, uživim u radnju o kojoj pišem, i naslanjam na emocije više nego na čisti intelekt i teze o kojima moram da ispišem paragrafe. Jer cilj pisanja jeste opisivanje vremena u kojem živiš, a to se postiže korišćenjem svojih iskustava, znanja, i mašte da te vode bez ikakvog dodatnog vodiča kroz svijet u tvojoj glavi.

Pišem kuda me srce i mašta odvedu, opisujući sve što zapadne za moje oko kada doživljavam tu radnju u sebi iz perspektive svih likova, i izbacujući sve što mislim u trenutku pisanja da je bitno za čitaoca. Prepustim se riziku, hoću da vidim gdje ću da stignem.

Ne koristim planove niti dodatne papire, jer mnoge dobre ideje zasijaju upravo dok pišeš slobodno, bez ikakvog ograničenja u vidu papira i organizovanih teza, a zakon ljudskog uma kaže da će dobra ideja upaliti još jednu dobru ideju ili motiv, i tako dalje, što će ubrzo stvoriti jedno opčinjavajuće umjetničko djelo.

Ali, opet, svako ima svoj način rada. Nekome drugi način bolje odgovara!