Zbirka misli

179

Podnevna vožnja pored seoskih ravnica.

Ispred mene je prav i ravan put koji se monotono proteže naprijed u nedogled, u samu beskonačnost, a sa strana se pojavljuju ogromne njive, i to više njih, jedna za drugom. Izabrah da posmatram desnu stranu, prosto da na taj način ubijem vrijeme dugačke vožnje. Njive su ispresijecane puteljcima po kojima se voze traktori i šetaju seljaci, brišući rukama znoj sa čela. Ja i zaboravih na vrućinu, zagledavši se na "spratovnost" mog vidika - prvi sprat bijehu upravo ta plodna zemljišta koja ostavljaju u duši dubok utisak teškog rada i muka, zatim slijedi red mnogobrojnih i po izgledu raznovrsnih kuća, a, na kraju, vidi se kruna te idile: brda koja samo što nisu potpuno izblijedila zbog jakih sunčevih zraka i udaljenosti od očiju posmatrača. Njihove slabe konture krive horizont i u meni stvoriše osjećaj nekih nedostižnih ideala. Kao da se preko i iznad sve te zemlje i građevina, u toj opčinjavajućoj prozirnosti koja se neprimjetno miješa sa nebom, kriju neka nepoznata saznanja i odgovori na neriješene zagonetke.
Auto ide svojim putem, ujednačenom brzinom, dok njive brzo prolaze i odlaze iz vidika; kuće takođe, ali nešto sporije; a ta jedva primjetljiva brda ostaju čvrsto i staloženo tamo gdje jesu, i moj pogled odmara na njima. Tako ta meditacija teče sve dok ne iskoči viša kuća u blizini koja zakloni divna udaljena prostranstva i prekine tok mojih misli.