XLII

237 14 5
                                    

Trening je trebalo da počne u 13 tako da smo imali vremena da se naspavamo. Sinoć smo se dogovorili sa štabom i kuvarima da doručak bude u 11, da bismo se odmorili. - Ajde mila. Ustani, već je 10. - Vanja me celu noć nije puštao iz zagrljaja i povremeno mi je mazio kosu. Mnogo volim ovu njegovu količinu brižnosti. - Mhm, da se umijem i našminkam. I da vidim gde mi je trenerka. - Ustala sam i protegla se pa krenula u kupatilo. Kada sam se obukla Vanja je ušao i pitao je l može da me češlja i šminka. Naravno, dozvolila sam mu jer mi nije trebalo mnogo šminke.

Dala sam mu da mi namaže BB kremu jer mi je lice čisto, ali mi treba malo da ujednačim ten zbog flekica od akni. - Namaži mi prvo ovu kremu, to je hidratantna, pa onda ovaj SPF pa tek BB kremu. - Davala sam mu jednu po jednu tubicu u ruku. - Okej, to je to. Dalje? - Upitao je, zatvorivši tubu sa BB kremom. - Sad malo maskare. - Otvorio je i izvadio četkicu. Za divno čudo bio je jako nežan. - Odakle ti ovoliko iskustva sa šminkom? - Pitala sam. Šta ću kad sam radoznala. - Posmatram te. Stalno, svakodnevno te posmatram dok se šminkaš, češljaš, oblačiš... - *Joj Bože uzmi me... Čime sam JA zaslužila ovo?* Završili smo i uputili se ka restoranu.

- Jutro, golupčići! - Uzvinkuo je Makso koji je prvi bio dole. - Jutro Maksime. - Nasmešila sam se i sela za sto sa Vanjom. Svako je imao svoje mesto i nismo baš smeli da menjamo stolove. - Ćao brate! - Kako je svaki od momaka ulazio u restoran čule su se ove dve reči. - Ćao Nato! - Se, doduše, čulo odmah nakon toga. - Ej ljubavi. - Filip je naišao i poljubio me u kosu, pa je seo između mene i Rajkovića. - E Fićo. - Ubrzo su se svi skupili i Piksi je održao mali motivacioni govor momcima. - Ajde na presvlačenje i da vas vidim na terenu za 15 minuta. - Rekao je i izašao iz restorana sa ostatkom štaba.

Trening je ponovo protekao isto, ali sam ovaj put bila među golmanima sa Goranom. Nisam ni uspela da progovorim sa Piksijem i to mi je jako smetalo. Ipak mislim da mu treba savet, ali dobro, on je ipak Dragan Stojković, valjda zna šta radi.

Svanuo je i taj famozni 11. novembar i dan utakmice. Sve je prošlo u redu, došli smo na stadion u Beogradu i krenuli sa pripremama. Ništa posebno, ali od Piksija ni glasa prema meni. Kao da me ignoriše. No, nebitno, videćemo večeras. Utakmica je počela, igrači su izašli na teren, interpretirane su himne i igra je krenula. Vanja je bio super, malo nervozan, ali jako staložen i miran. Tokom celog prvog poluvremena Piksi je bio dosta nervozan i videla sam da malo malo gleda u mene. Nije mu se svidela igra momaka i najutio se. U 47. minutu Saša daje gol i svi slave, pa smo se malo opustili.

Došlo je drugo poluvreme i Piksi me odvlači u stranu. - Izvini što te ignorišem ova dva dana. Gledao sam momke i bio nervozan zbog svega oko utakmice. Okej, vodimo, ali rekla si da nešto ne štima. Šta to? - Pitao me je, krajnje ozbiljno. - Samo mislim da bi Žile i Saša, to jest njihove zamene trebalo da idu malo bliže liniji napadača. Da u veznom imamo 4 igrača, a u odbrani 3. - Pomno me je slušao i klimao glavom. - Prihvatam. Idemo da kažemo momcima. - Ušli smo kod njih i smirili situaciju. Ispričali smo novi plan i dogovorili se o svemu. Mnogo bolje smo prošli, sa čak 3 gola u drugom poluvremenu. Piksi me je pohvalio i zahvalio se na savetu. - Bravo živote moj. - Bile su Vanjine prve reči upućene meni. - Hvala ti. Poslušao me je, hvala Bogu. - Piksi nam je saopštio da će u Lisabonu braniti Rajković. Vanja je to zapravo jako lepo prihvatio i bio je jako ponosan na Peđu.

Za Lisabon smo krenuli sutradan i 13. je već bio trening. Taj neverovatni 14. novembar će pamtiti cela Srbija. U 2. minutu smo primili gol, nažalost. Mislili smo da je sve izgubljeno i da nam nema leba od Svetskog. Ipak, Tadić nas je izvukao iz mrtvih i dao gol u 33. minutu pa su svi odahnuli. Momci su se već na terenu malo raspravljali, sve do kraja prvog poluvremena. Atmosfera u svlačionici na poluvremenu je bila katastrofalna. Piksi je bio aman pred srčkom, ne zna se ko na koga viče, ko koga kritikuje, savetuje ili hvali. Naravno, mnogo mi je zasmetalo sve to. Ipak treba da budemo tim, a ne da se raspadamo. Sve mi je prekipelo i uletela sam unutra među 30 i nešto nervoznih muškaraca.

- TIŠINA! - Svi su me zbunjeno pogledali i prestali da viču. - Na šta ovo bre liči?! Niste došli da igrate mali fudbal sa društvancem iz kraja, nego da se kvalifikujete na šugavo Svetsko prvenstvo! Živnite malo! Jeste li normalni oko čega se svađate?! Čovek ovde zamalo da ne umre, a vi?! Kao neke zadušne babe, sačuvaj me Bože. - Izdrala sam se kao nenormalna. - Slušajte me dobro! Svi! Ne budemo li prošli u Katar, nećete videti ni mene ni Piksija u ovoj reprezentaciji više. Je l jasno?! - Uozbiljili su se i zajedno klimnuli glavama. - Polazite na teren i nemojte da me razočarate! - Pokazala sam ka vratima i jedan po jedan su izašli. Piksi me je potapšao po ramenu. Videla sam da nije dobro, uopšte. Pa i ne bio dobro, on od ovoga em živi em voli da radi kao selektor. I voli ove momke. Volim ih i ja, ali im treba malo ultimatuma.

U drugom poluvremenu me je Piksi naterao da stanem na njegovo mesto, jer on stvarno ne može. Glavni sudija je to prihvatio jer je video u kakvom je čovek stanju. Stala sam pokraj terena i krenuo je drugi deo igre. Momci su se popravili. Bilo je dosta komunikacije, napravili smo par izmena i sve je teklo super. U 90. minutu dešava se čudo nad čudima. Jedan jedini, Aleksandar Mitrović postiže gol i odvodi nas na Svetsko prvenstvo. Suze i osmesi su dospeli na lica naših igrača. A kako i ne bi? Svi su grlili Mitra i Piksija, ali i mene. Kao da sam ih spasila. A možda i jesam? Bilo kako bilo, moj tim, moji momci, moja Srbija ide na Svetsko prvenstvo!

🗒️:malo više sportski nastrojen part! nadam se da vam se sviđa. pišite mi utiske, možda neke ideje, njih nikad na odmet... i šta to vi očekujete da će da se desi sledeće? uživajte u čitanju, hvala vam na podršci i svim lepim rečima. ja sada odoh da pišem novi part koji izlazi uskoro! pozić 💗

His biggest save |  VMSWhere stories live. Discover now