XXXIII

266 12 8
                                    

Proteklih par dana smo se samo smarali u stanu. Vanja je imao jedan trening i bilo nam je super. Ali došao je i dan njegovog rođendana. Ja sam bila mnogo uzbuđenija od njega i jedva sam čekala da dođe taj dan.

- Ustaj spavalice... - Šaputala sam mu na uvo prelazeći rukom preko njegovih grudi. - Mhm samo pet minuta. - Znam ja tih njegovih pet minuta. - Nema to. Ustaj, spremila sam ti doručak. - Otvorio je oči polako. - Srećan rođendan, živote. - Rekla sam nežno, pokušavajući da sakrijem uzbuđenje. Slatko mi se osmehnuo i zagrlio me. - Hvala ti ljubavi. Ja sam i zaboravio na trenutak. - Poljubio me je u kosu i onda smo ustali i otišli u kuhinju da nam se ne ohladi doručak.

Pitate se koji sam to poklon spremila? E pa ovako, naravno kupila sam mu neke sitnice, tipa kozmetika, čarape, majica šorc i tako to. Ali drugi deo poklona je bio najbitniji. Naime, svi smo upućeni da je Vanja rođen u Španiji, malo preciznije u Urenseu. Pa sam ja jelte štedela novac i kupila nam avionske karte za nedelju dana tamo. Obezbedila sam i smeštaj naravno, a idemo dan pre naše godišnjice.

Seli smo za sto da jedemo. Karte sam prethodno stavila pored njegovog tanjira i čekala reakciju. Prvo ih nije primetio, ali je podigao tanjir da sipa salatu i zbunjeno ih je pogledao. - Natalija... - Na licu mu se videlo da je odmah skontao koja je destinacija u pitanju. - Ložiš me... - Odrično sam odmahnula glavom, ustala i prišla mu da ga zagrlim. - Srećan rođendan. - Poljubila sam ga i kada sam se odaljila od njega videla sam da su mu oči pune suza. - Ej, pa šta je bilo? Nemoj sad tu da mi cmizdriš, znaš da sam osetljiva. - Rekla sam kroz blagi smeh. - Samo ne mogu da verujem... Tamo sam se rodio. Nisam bio ne pamtim. Ima sigurno 5-6 godina ako ne i više. I sad... Sad si mi ti to omogućila. Hvala ti do neba i nazad. - Zagrlio me je i tako smo stajali nekih 5 minuta samo se smeškajući u naručju jedno drugog. - Ajde jedi, gladna sam. E da dogovor za večeras sa ovima? Ostaje? Idemo u klub? - Klimnuo je glavom i nastavili smo da jedemo. U međuvremenu je na stori okačio kako je dobio karte za let u Urense. Volim koliko je uzbuđen oko ovoga, definitivno pun pogodak.

Ceo dan je prošao u našem leškarenju i maženju u krevetu jer smo hteli da budemo malo sami, bez izlazaka. - Ljubavi! Vidi da li mi je pegla za kosu u kupatilu! Da uzmem pre nego što uđeš da se kupaš. - Prvo me je terao da se kupamo zajedno, ali svi znamo gde bi to otišlo tako da je "osuđen" na solo kupanje ovog puta. - Nije ovde! Izneo sam je malopre i stavio u fioku sa tvoje strane kreveta. - Viknuo mi je iz kupatila. - Okeej, hvala ti. - Otišla sam do fioke i uzela peglu da malo popravim frizuru, ništa specijalno. Vanja se brzo okupao i obukao tako da nam je trebalo jako malo vremena da se spremimo.

Ispred zgrade su nas čekali neki od saigrača i ono naše klasika društvo: Sergej, Nata, Anja, Bleki, Filip, Kristina, Duci, Saša, Radonja i Isidora. Pre nego što smo krenuli Vanja je insistirao da se slikamo dok smo još trezni.

U klubu je bila baš gužva tako da smo jako teško došli do separea

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

U klubu je bila baš gužva tako da smo jako teško došli do separea. Naravno odveli smo ga u srpski klub. Celo veče smo plesali, pili šotove, smejali se, stvarno nam je bilo vrh. Kući ni ne znam kako smo došli, samo znam da me je glava užasno bolela i da sam zatekla Vanju kako sprema onaj njegov mamurluk detoks.

mesec dana kasnije...
15.03.2021. godine

- Znaš da ja i dalje ne verujem da mi idemo u Španiju?- Vanja već nedelju dana ponavlja istu rečenicu, kao malo dete. - E pa poveruj već jednom. Pošto je istina. - Rekla sam sa osmehom ulazeći u auto. Da, krenuli smo već u 5 ujutru ka aerodromu jer smo na nekih 45min vožnje od njega. Let nam je u pola 8, ali računajući gužvu i neke radove na putu, bolje nam je da krenemo ranije. - Sve poneli? - Pitala sam ga dok je isparkiravao auto iz garaže ispod zgrade. - Mhm, krećemo! - Kao što smo i mislili radova na putu je bilo, gužva jelte nenormalna, a stigli smo na aerodrom u pola 7, duplo više vremena nam je trebalo. Ali, vredelo je, ako ćemo iskreno. Čekirali smo prtljag i karte pa smo uzeli nešto da pojedemo u jednoj mini pekari.

Nismo dugo ni čekali i već je bilo vreme za ukrcavanje, a Vanja kao dete od 5 godina... Biće ovo naporan put.
Prvi deo leta je bio od Torina do Madrida i trajao je nekih 2 i po sata. Zatim smo imali pauzu od 10h do 12:30h u Madridu i krenuli za Vigo, jedan od obalnih gradova u Galiciji, gde je i Urense. Let iz Madrida je trajao malo duže od sat vremena i u Vigu nas je odmah na aerodromu čekao bus za Urense i vožnja, koju sam prespavala, je trajala otprilike isto sat vremena.

Kada smo stigli u hotel samo smo se presvukli i popadali u krevet i odmah zaspali. Probudili smo se oko 6 popodne. - Jaoj, koliko li je sati? -  Podigla sam se i protrljala oči. - Vanja, ljubavi ajde ustani da se spremimo za večeru, mislim da je u 7. - Ćušnula sam ga u leđa da bi se probudio. - Mhm, u pola 8 je. - Klimnula sam glavom i ustala da se umijem. - Slatka si tako pospana. - Ušao je za mnom u kupatilo i poljubio me u glavu. - Ma nemoj? - Pogledala sam ga u ogledalu. - Aha, veoma. - Zakikotala sam se na njegov kompliment i onda ga izgurala iz kupatila da se bih našminkala. Ništa specijalno se nismo sređivali pa smo sišli u restoran hotela da prezalogajimo nešto. Bio je postavljen švedski sto tako da smo sami birali hranu.

🗒️:opet malo kasnim, nadam se da se ne ljutite. kao što znate slavila sam slavu pa nisam stigla da završim partove. večeras ide još jedan part verovatno. uživajte i pišite kako vam se sviđa novi part. u narednim očekujte veliku veliku dramuuu!!! pozić 💗

His biggest save |  VMSWhere stories live. Discover now