VIII

354 14 3
                                    

⚠️: trigger warning : mentions of abuse

Konačno je zaspao. Gledam na sat i piše da je 02:29. Polako se iskradam iz kreveta, da ga ne probudim. Uzimam samo bademantil i telefon. Obula sam prve patike i izletela napolje. Znala sam gde da idem. Trčala sam niz ulicu kao luda. Konačno stižem na svoj cilj. Ulazim u zgradu i liftom se penjem do 5. sprata. Broj 23, broj 23... Eureka! Zvonim i kucam na vrata ne bi li mi otvorio. Čujem glas sa druge strane. -Idem, idem. Ko li je u 20 do 3 ujutru?-

Napokon otvara vrata. Podižem glavu i sa suznim očima gledam u njegove umorne. Hvala nebesima, bezbedna sam. Najzad progovaram. - Vanja...- Gleda me zaprepašćeno i sklanja se sa vrata da udjem. - Pobogu, Nale. Šta se desilo? - Pita me dok mi dodaje vodu. - Luka je popio dosta. Došao je u stan sa namerom da spavamo zajedno. - Gleda me i klima glavom. - Ali, ja sam nevina, i probala sam da mu kažem. - Naginjem čašu. - Ali te nije poslušao. - Potvrđujem i nastavljam. - Da, upravo tako. Odbila sam ga, ali hteo je da spava sa mnom bez obzira na sve. - Počinjem da drhtim, tek sad shvatam da sam napolje izašla aman gola u sred marta. Video je to i dodao mi je ćebe. - Pa dobro, Nale. Barem nisi spavala sa njim. - Na te reči počinjem histerično da plačem.

Gledam ga u oči i krećem da jecam. - Ne... Ne... Nije... - Hvata se za glavu. - Natalija. - Klimam glavom. - Jeste. - Govorim kroz suze. - Ubiću ga! Kunem se u sve najmilije na svetu! MONSTRUM JEDAN POKVARENI! - Vidim da mu se pesnice sklapaju i ustajem. Jedva se držim na nogama od bolova. - Nemoj sad da me ostaviš. Molim te. - Grlim ga oko struka i on primećuje da sam loše. - Okej, ne idem nigde. Ali samo zato što ti nisi dobro. Dođi lezi na krevet, ujutru idemo kod lekara i u policiju, i ne, ne smeš da se buniš. - Dao mi je stvari (tj. novi veš), koje je njegova sestra zaboravila, da obučem. Legla sam u krevet i uhvatila ga za ruku. - Ostani sa mnom. Plašim se. - Legao je pored mene i uzeo me u naručje. Poljubio me je u teme i tako sam zaspala. Ali on nije oka sklopio.

Budim se i shvatam da se nismo pomerili. Podižem glavu i imam šta da vidim. On plače. Vanja Milinković-Savić plače.- Hej, šta ti je? Jel sve okej? - Pitam ga dok se uspravljam.
- Ništa nije okej, Nale... Ništa... - Mazi me po glavi i prolazi rukom kroz moju kosu. - Pobogu Vanja, polako, ostaješ bez vazduha. Diši, molim te... - Uspravljam se i sedam na njegove noge da bih ga pogledala. - Ej, smiri se, molim te. Plašiš me. - Polako je došao do vazduha i onda sam ga zagrlila. - Okej sam, živa sam i to je jedino bitno. - Stiska me jako i stavlja glavu na moje rame. - Nano... - Podiže glavu i počinje da se izvinjava. Zašto pitate se? Zato što se setio da taj nadimak samo Filip sme da koristi, jer jedino njemu verujem 100%, čak ni rođenoj majci ne dozvoljavam da me tako zove.

- Jao, Nale izvini. Izvini molim te. Ja- Ja nisam hteo, znam šta si govorila o tom nadimku. Izvini... - Hvatam ga šakama za lice i teram ga da me pogleda u oči. - Apsolutno je u redu. Imaš moju dozvolu. Ja sam mogla da odem kod bilo koje drugarice sinoć, ali sam došla na tvoj prag, potpuno gola, u ranama i masnicama, obavijena badematilom. I niti me je bilo sramota niti sam te se plašila. Jer ti VERUJEM Vanja. Celim svojim bićem. - Gleda me sa olakšanjem u očima i ponovo me približava sebi da ga zagrlim.

Posle nekoliko minuta progovara opet. - Ej, znam da je rano, ali hajde do kupatila da ti očistim rane. - Ustali smo i ušli u kupatilo.
Sela sam na površinu pored lavaboa i čekala Vanju da nađe prvu pomoć. - Evo me. Jel si u bolovima? - Odrično sam odmahnula glavom.
- Bolje mi je od one tablete i spavanja. Samo su mi rane problem. - Uzima gazu i alkohol da mi očisti sve. - Jel okej ako ti podignem majicu? Video sam da imaš posekotine po stomaku. - Pita me dok mi čisti ranu na čelu.
- Naravno, šta god smatraš potrebnim. - Kažem mu, gledajući ga kako fokusirano čisti jednu ranicu na mojoj levoj butini. - Okej, ovo sam sve završio. Bar onoliko da ti se ne inficira nešto.

Baca gazu u kantu i donosi neki stoličicu da sedne ispred mene. - Hoćeš ti da je podigneš ili smem ja? - Pita me dok priprema novu gazu. - Slobodno podigni. - Poslušao me je i nežno mi podigao majicu. Kada je ugledao prizor ispred sebe, ispustio je i alkohol i gazu na pod, i počeo je da plače. - Gospode Bože. - Bile su jedine reči koje je mogao da izusti pre nego što je ustao i zagrlio me iz sve snage. Počeo je da mi se izvinjava kao da je on kriv za sve što se desilo. - Izvini, izvini što nisam mogao da učinim nešto da se ovo ne desi. Izvini što si morala da prođeš kroz sve ovo. Ti si poslednja koja ovo zaslužuje. - Šaputao mi je na uvo dok me je nežno trljao po leđima i kosi. Katkad mi je ljubio teme ili čelo. Stajali smo tako nekih 5 minuta, a onda se on odaljio.

- Nano... - Rekao je sa smeškom. - Kunem ti se životom da ću od današnjeg dana da te štitim, makar me to koštalo života. Daj da očistimo ovo, pa uzmi nešto od stvari moje sestre da obučeš, da odemo u policiju i prijavimo ono pseto. Okej? Od danas nemaš čega da se plašiš. Ja sam tu. - Osmehnula sam mu se i podigla majicu da mi očisti rane. Brzo je završio i otišla sam da se obučem dok me on čekao u kolima. Nisam ni gledala šta oblačim, samo sam htela da što pre odem u policiju.

🗒️: takmičenje prošlo uspešno! mislim da sam prvo mesto, ali saznaću 100% do kraja dana, pa vam javljam! uživajte u novom poglavlju dok spremim još nekoliko. nadam se da ću možda da završim sve ove nedelje. pozić 💗

His biggest save |  VMSWhere stories live. Discover now