82 | happy ending

620 29 11
                                    


 4 mjeseca kasnije 

Monica

Harry se vratio na turneju, a ja sam ponovno sama u Londonu, srećom imam Cate. Sve je bilo kako treba, osjećala sma se sretno iz dana u dan. Proljeće je stiglo, što me činilo još sretnijom. Skuhala sam čaj i sjela uz prozor, listala sma knjigu iz književnosti. Prekida me zvono na vratima. Nikoga ne očekujem , ali moguće da je Cate. 

Otvorim vrata i ugledam Harrya! Gledam ga iznenađeno i samo stojim. 'Nećeš me zagrliti?' nasmije se, pa se bacim u njegov zagrlja. 

'Harry! Od kud ti ovdje?'

'Imamo 2 tjedna slobodno, pa sam došao, jako mi nedostaješ!' čvrsto me grli. 'Ali nećemo ostati u Lonodnu, vodim te negdje.' kaže, a ja se izdvojim iz zagrljaja te ga zbunjeno pogledam. 

'Pakiraj se!' kaže. 'Nisi normalan.' nasmijem se. 'Stvarno Moni, ozbiljan sam.' kaže nasmijano. 

-

I stvarno se nije šalio, Harry kao Harry isplanirao je put na Maldive. Koliko god da su godine prolazile, nikada se nije promijenio, uvijek je bio pun ludih ideja i iznenađenja. Trčali smo po bijeloj pješćanoj plaži kao djeca i smijali se, kao da smo trčali za suncem. 

Odjednom se zaustavi i primi me za ruke. 'Predivno je.' nasmijem se i pogledam zalazak sunca. Kao da ljepši nisma vidjela u životu. Harry ništa ne kaže nego me gleda s osmijehom. 'Što je?' prasnem u smijeh. 

'Monica..' kaže, pa stane. 'Gladna sam, idemo...' povučem ga za ruku. 'Ne, ne, stani.' 

Duboko udahnem. 'Ne znam od kuda da krenem i što da ti sve kažem, prošli smo toliko toga. Imam osjećaj da te poznajem bolje od sebe... Puno smo se družili, svađali i mirili. Znam da ne mogu bez tebe i svaki dan na turneji mi je težak jer znam da si daleko od mene.' 

Ne znam što se događa, ali ga gledam nasmijeno, zadnje zrake sunca su mu obasjavale lice. 

'Ne želim te nikada izgubiti, želim znati da si samo moja, uvijek i zauvijek. Monica, hoćeš li se udati za mene?' nasmije se pa klekne pred mene, iz dđapa izvadi prsten. 

Oči mi se krenu puniti suzama, kimnem glavom i nasmijem se. 'Da!' ponovim, a on ustane grleći me. Usne nam se spoje u poljubac. Tek sada znam što je prava sreća. 

____________________________________

I evo, to je kraj. Iako nisam htjela, morala sam završtiti ovu priču  jer sam izgubila volju i inspiraciju za pisanjem. Počela sam još prošle godine, trebala je imati 30ak nastavaka, ali ste ju zavoljeli skupa sa mnom. Želim zahvaliti svima koji su čitali i ostavili neki komentar. Uz ovu priču sma zavoljela pisanje i želim nastaviti, nadam se da ću biti puno bolja sada kada sam završila školu i mogu se više posvetiti pisanju. 

Pogledate priču koju trenutno pišem, možda vam se svidi :) 

Žao mi je ako ste razočarani s ovakvim krajem i tim ubrzavanjem radnje. Dugo sam razmišljala i tražila inspiraciju, ali nisma je mogla pronaći. Tako da mislim da je bolje da ju završim nego da ostane onako. 

Hvala svima još jednom :) x


Maybe I Love you | h.s.Where stories live. Discover now