Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
_______________
Kad izgubiš ono što ti je sve na svijetu, što činiti dalje? Kako krenuti dalje?
Za mene to je najveća bol.. dan kad me ona napustila. Kad je pokupila sve svoje stvari i nestala, a ja sam znao da joj treba vremena.
Stoga sam je pustio. Promatrao i čekao.
A sada nakon dva mjeseca bez nje na balkonu pored mojeg, mjesto je tako pusto... jer svaki put kad izađem na balkon nemoguće je ne pomisliti na nju. Moje srce je slomljeno. Kao da ne živim.. kao da sam samo duh koji i dalje postoji na ovom svijetu, ali ne živi kako treba. Samo prolazim kroz dane, sate, minute bez ikakvih nadanja, želja, snova.
Sve što radim čekam dan kad će se ona vratiti.
Žena plavo zelenih očiju i plave kose koje me želi. Ona koja me voli... onako kako i ja volim nju, svim srcem, jače... snažnije. Ali i one najveće ljubavi puknu, zbog nekih svojih razloga. Kriv sam.
U ovih gotovo dva mjeseca koliko je nema bezbroj puta sam se pitao zašto se ne borim za nju. Trebao bi trčati za njom i moliti je za oprost, da mi se vrati jer tako ću biti sretan. Zajedno ćemo biti sretni?
Ali meni je bilo dovoljno da je vidim, iz dalekog.. čuvam je i čekam...
Bezbroj puta sam se pitao, ali i dalje nisam ništa napravio...imao sam mir kakav nisam imao cijeli svoj život, bio sam spokojan jer moja duša više nije tamna. Dok s druge strane nisam imao nju, a ona.. ona je i dalje moja opsesija. Jedina moja opsesija.
Čekao sam, dao joj vrijeme. Ovaj tjedan sam joj poslao pozivnicu za izložbu.. a nakon toga moje čekanje prestaje. Ako se ona ne odluči vratiti nazad, ja idem po nju.
Pogledam se u ogledalo.. ne ličim na sebe. Odijelo je na meni.. a sve na što mislim je ona. Zbog nje želim biti u svom najboljem izdanju, da ona vidi kako sam se promijenio. Zbog nje ja više nisam onaj sjebani čovjek koji je ne zaslužuje, već onaj koji će se od danas svim svojim snagama boriti za njen oprost.
***
Već dva sata traje izložba, a nje još uvijek nema. Ljudi pričaju sa mnom, hvale slike.. ali ja ih ne čujem. Ne vidim ih, jer pogledom tražim samo nju.
"Predivne su.." Jenny i Boris stoje pokraj mene i hvale slike. Na svakoj od slika je ona. Moja inspiracija.. moja opsesija.. jedina.
Jebeno sam nervozan.. hoće li se i njoj svidjeti kao što se i drugima sviđaju? Hoće li prepoznati emocije koje se kriju iza fotografije? Jer za mene svaka od fotografija predstavlja moju ljubav prema njoj.. našu ljubav.
Možda ipak nisam trebao ove fotografije pokazati javnosti.. trebao sam ih sebično zadržati za sebe.
"Evane.. 'Utjeha' je prodana." Ivana, vlasnica galerije mi se obrati. Što?
