Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
_________
Promatrao sam je kako spava. Plava kosa je rasuta po jastuku dok ona umjereno diše. Toliko sam se borio protiv ovoga, protiv nje, ali ona mi nije nimalo pomagala u tome. Svjestan sam da me izazivala, željela je ovo i tražila ovo od mene. A ja sam pao ravno u njeno naručje. Kao i svaki put. Hoće li se i ovaj put ponoviti isto. Nije započelo isto, ali moglo bi se jednako završiti.
Podignem se u sjedeći položaj razmišljajući što mi je sljedeće. Pomislio sam da ću pokraj nje moći zaspati, ali bilo je još gore. Samo njeno prisustvo pokraj mene budilo je moje demone, sjećanja na prošlost.
Sad kad sam svoje obećanje prekršio postaje sve gore. Pomisao da sam ja dobar za nju je suluda, da sazna istinu o meni bježala bi što je dalje moguće. Ustajem s kreveta, te se krenem oblačiti. Sutra će me kriviti, biti ljuta, ali nije ni svjesna da je to za njeno dobro. Nije ni svjesna da je pokraj nje jedan od najgorih, jedan od onih koji se ne mogu suzdržavati, jedan od onih koji donose samo loše.
Shvatit će jednog dana, znam da hoće.
Dolazim u stan i već se osjećam mirnije. Kad upalim svijetlo ugledam Borisa na fotelji u svom dnevnom boravku. Ne iznenadi me niti malo.
"Gdje si bio?" Istog trena me pita.
"Vani." Hladno mu odgovaram i odlazim do hladnjaka po bocu hladne vode. Iako bi radije uzeo nešto žešće trebam pokazati Borisu i prvenstveno sebi da se mogu kontrolirati.
"Griješiš.. opet." Prevrnem očima i nakon što popijem gotovo pola boce vode i okrenem se prema njemu.
"Gdje je Jenny?" Pokušavam skrenuti s teme. On ustaje i krene prema meni.
"Ne igraj se sa mnom." Vikne na mene.
"Znam da griješim." Ovaj put ja sjednem i promatram bocu u svojoj ruci. "Misliš da nisam svjestan toga."
"Možda.." Krenem govoriti, ali me prekine.
"Nema možda! Gle, znam da ti nije lako. Ali opet će biti jednako.. najbolje za tebe jest da se makneš od nje." Duboko u sebi znam da je u pravu.
"Evane vidio sam je onu večer i kunem ti se bilo je kao da sam ugledao nju.." uzdahne pa nastavi. "Ali ona nije poput nje i to moraš shvatiti. Niti one nisu bile poput nje. Pobogu mogao bi završiti u zatvoru, neće te Mario uvijek spašavati." Bio sam u mnogim sranjima još od svoje šesnaeste godine, a Mario je policajac i jedan od mojih najboljih prijatelja koji me uvijek spašavao.
Boris i dalje nešto priča, ali odlučim ga ne slušati. Ionako uvijek isto, uvijek taj prokleti isti govor. Razmišljam što ću sljedeće napraviti jer imati stan pokraj nje je samo mučenje. Znajući da je tako blizu ne znam hoću li moći ne raditi neku glupost.
"Glupane, slušaš li me?" Čujem Borisov grubi glas koji me budi iz razmišljanja. Pogledam ga i čujem rečenicu koju je već ponovio barem desetak puta.
