Ups! Ten obraz nie jest zgodny z naszymi wytycznymi. Aby kontynuować, spróbuj go usunąć lub użyć innego.
_____________
Mrzim joj lagati i skrivati istinu. Ali kad nemaš druge opcije i jedina opcija je skrivanje istine jer to je ujedno i jedini način da je zaštitim, onda ću tako napraviti.
Ali ova istina je toliko gorka, da ne znam da li sam spreman na to da je otkrijem njoj. Ova istina je teška i dok je ne riješim, moram je lagati.
"Lijepe su.." Boris komentira slike koje se nalaze ispred nas. Ujutro smo se našli u mojem fotostudiu i pokazujem mu neke od slika koje sakupljam za izložbu koja bi trebala biti za dva mjeseca.
Jučer, nakon što sam prilično kasno stigao u njen krevet, Barbara nije imala nikakvih pitanja. Prihvatila je moj zagrljaj, a ja sam isti tren zaspao s njenim mirisom u svojim nosnicama. Spokojno, kao da nemam nikakvih briga u svom sjebanom svijetu.
Ujutro je također bilo sve u redu ili se ona možda samo pravila da je sve u redu. Ali ne želim uopće razmišljati, ne dok je toliko nestvarno dobro s njom. Želim da potraje, barem neko vrijeme. Volio bih da sve ove komplikacije nestanu i da postojimo samo nas dvoje u svom jebeno predivnom svijetu.
Mrzim to što joj sakrivam stvari jer imam osjećaj kao da njoj ne znam lagati., kao da samo jednim pogledom vidi točno kroz mene. U meni je taj prokleti strah da kad sazna pravu istinu, da me opet neće shvatiti.
Ali opet vjerujem u to da ćemo izdržati, proći i kroz ovu jednu prepreku, pa da možemo biti sretni. Ona će razumijeti i krenuti ćemo dalje.
Imam nadu.
Vjerujem u tu nadu i u nju. Moj šećer.
"Da.." Zamišljeno odgovorim Borisu dok promatram Barbaru na svojim fotografijama. Vidim sve vrste emocija nje na ovim fotografijama.
Vidim tugu u njenim očima kad je bila razočarana u mene. Kako je usamljena dok sam prvi put nestao, ali i dalje bio tu.. promatrao je iz dalekog. Njen izraz lica kad je bila bijesna na mene. Njeno predivno lice u najvećem trenutku sreće. Trenutak sreće sa mnom.
I nekako svi trenutci njenjih osjećaja na mojim slikama povezani su sa mnom. Sva stanja njenih osjećaja na mojim slikama.. sve ono što smo prošli na mojim slikama. I najvažnije od svega, nas dvoje znamo što se krija iza tih osjećaja.
"Evane?" Trgne me glas Borisa pokraj mene.
"Što se događa?" Poznaje me sasvim dovoljno da jednostavno vidi kako me nešto muči.
I ima pravo. Ljudi s kojima imam problem već gotovo deset godina. Njih dvoje koji su sami pakao. Da ih barem mogu samo izbrisati, poput slova na papiru.. gumicom obrisati. Ili jednostavno baciti u kantu za otpad i tamo zauvijek i ostanu, jer tamo im je mjesto. Oni nisu zaslužili ništa bolje od toga. Konačno da ih se riješim i osjetim to olakšanje koje čekam. Lakše dišem.
Da sam barem toliko jak da mogu odustati od ove osvete zbog nje. Ali znam da to nije moguće, jer u ovoj igri samo je jedan pobjednik.
