Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
_____________
Nada. Još kad sam bila malena djevojčica, uvijek sam imala nadu. Promatrala sam svoje roditelje i njihovu ljubav.. izgledala je tako savršeno, dvoje ljudi koji se obožavaju. Kad sam malo porasla shvatila sam da se ta ista ljubav teško nalazi, te da ljudi poput mojih roditelja imaju doista veliku sreću što su je pronašli.
Sada... po mojem mišljenju i ja sam imala sreću da je nađem. Ali nisam imala tu istu sreću da je i zadržim. Isto tako kad sam izgubila ljubav, izgubila sam i nadu.
Dokaz za to je papir koji upravo postaje mokar mojim suzama koje se spuštaju niz moje lice.
Kad priznaš da voliš, sve nevolje nestanu. Samo nas dvoje, protiv svih. Zar ne bi to trebalo biti dovoljno? Da sve prepreke postanu nevažne, da se oslobodimo svih svojih okova i nevolja koje su nas uništavale. Jer ako se volimo, volimo nas... sve te stvari postanu samo glupost. Zar ne?
Jučer sam zaspala s osmijehom, a danas sam u svojem starom stanu na mjestu gdje sam ga prvi puta vidjela u suzama. Danas iščekivajući vidjeti njega na susjednom balkonu, dočekala me bijela kutija s mašnom na mom krevetu. Veselje na mom licu zbog poklona, zamijenile su gorke suze.
Ne pitam se kako se našla unutra, ni kako ju je Evan donio unutra. Već se pitam zašto me dovraga ostavio?
Osmijeh sam imala i kad sam otvorila kutiju, isto tako kad sam vidjela kako se u njoj nalaze crno bijele fotografije mene. Imala sam ga i kad sam unutra vidjela pismo. Ali kad sam pročitala prvu rečenicu, taj osmijeh se skinuo s mog lica.
Barbara,
Žao mi je. Pobjegao sam, opet.
Postao sam već jako dobar u tome. Ti si bila ta koja me dosta dugo držala ne istome mjestu i zbog tebe sam mislio da ću i ostati ovdje. Ali ipak, to nije moguće. Iako sam ti objasnio cijeli svoj život... odlazim bez objašnjenja. Želim da znaš koliko si mi značila, da vidiš na ovim fotografijama ono što sam ja vidio. Tvoju ljepotu. Nemamo zajedničkih slika, ali meni su ove jednako posebne. Ovo si ti...uistinu ti. Onako kako sam te ja vidio. Onako kako sam te zapamtio.
Volio bih da me ne zaboraviš, ali ako ti je lakše tako.. samo budi sretna.
Volim te.. ne zaboravi to. - Evan
Odustao je od nas. Zar tako lako? Pismo je u taj tren postalo vlažno od mojih suza. Ostala sam mirno sjediti i pitati se zašto. Zašto sada kad mi je sve priznao, kad mi je priznao da me voli.
Nije trebalo biti tako, trebali smo biti sretni.
Nakon što sam isplakala sve svoje suze koje sam mogla zbog njega. Morala sam razmisliti, napraviti ono što najbolje znam. Poslije svog tog plakanja postati jača, zaboraviti jer je tako lakše. Zaboraviti njega i sve vezano za nas. Objašnjenje sam dobila, gotovo je.
