Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
___________
Moje srce lupa kao ludo jer znam da ću nakon današnjeg dana prodisati. Slobodan od dvije najgore osobe, stvari koje su se ikada desile u mom životu. Kada ih se konačno riješim i doživim tu tako željenu olakšicu na svojoj duši.
Da uživam u svojoj slobodi s njom. Nasmiješim se, osjećam olakšanje iako teži dio tek dolazi. Danas umalo da nisam odustao s osvetom zbog nje... jer saznanje da mogu ostati bez nje nakon ovoga me lupilo tako snažno da sam na trenutak prestao disati.
Kad sam se oprostio od nje u kafiću i ostavio je, kao da se dio mene razbio... ne, ona mi neće ovo oprostiti. Svjestan toga, ipak sam otišao.
I sada, prebacujem pakete kokaina s Đanom. Dino je pet metara dalje od nas i prebacuje oružje. Njih dvoje čitavo vrijeme imaju taj jebeni osmijeh na licu, a ja jedva čekam da im ga skinem.
"Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!" Đana glasno vikne dok se glasno smije.
"Stišaj se!" Dino se izdere na nju, ali i dalje ne skida svoj osmijeh. "Još nismo gotovi.. slavit ćemo kasnije. " Složim se s njima, ali u glavi ih već zamišljam iza rešetaka. Zašto jebeno još uvijek nema Maria? Već su nas trebali uhititi.. mene također s njima. Sve je to dio plana, a ja jedva čekam da se sve završi.
Pogledam na sat i već je skoro 11:30.. Barbara sigurno ludi od brige. Samo se nadam da me čeka otvorenih vratiju.
Odjednom glasan tresak me trzne, a ja si ne mogu pomoći da se ne nasmijem.
Pogledam njihova lica.. šokirani su. Stavim masku na svoje lice i glumim iznenađenost. Kad začujemo prvi pucanj Đana i ja se bacamo na pod, ali Dino uzima jedan od pištolja i krene pucati prema policajcima koji stoje na ulazu. Čujem Đanin vrisak pokraj sebe, a zatim gledam Dinu kako pada na zemlju. Đana i dalje vrišti, toliko jako da samo nju i čujem.
Za tren oka dva policajca su pokraj nas, jedan diže Đanu i stavlja joj lisice na leđa dok se ona i dalje bori i vrišti. "Dino!! Ne, ne!" Vidim suze na njenom licu i iskreno me nije briga, slavim u sebi. Ona osjeća bol, ali i dalje nije ni blizu onoj boli koju sam ja osjetio. Ona ne zna za osjećaje.. zaslužila je sve ovo.
U tišini dajem svoje ruke policajcu da stavi lisice na moje ruke, a zatim šutke idem uz njega van iz ovog skladišta. Vani ugledam Maria, ali znam da mu se ne smijem obratiti pred njom.
Osjećam ushićenje u sebi, ali kad vidim nju sve to nestaje.
Trgnem se, ali policajac me drži. "Pusti me.." Izderem se na njega, na što Mario priđe bliže i kaže mu da me pusti.
Čim olabavi njegov stisak, poletim prema njoj. Izraz lica me slama. Nema mi spasa.. ima li nama spasa?
"Barbara... slušaj me!" Drhtim dok je primam za ruke. Ona ne gleda u mene, gleda u ruke koje nisu slobodne. Nisu slobodne da je zagrle i da joj kažu da je sve u redu, da me treba razumjeti.
Odmahuje glavom, ne prihvaća me. Vidim Borisa iza nje i izderem se na njega. "Koji jebeni kurac si je doveo ovdje?" Ne odgovara, ni ne očekujem to od njega.
Nježno, s najvećim strahom u očima pogledam u Barbaru. "Šećeru... vrati se doma. Čekaj me."
Bože, da mi je vratiti vrijeme.
"Objasnit ću ti.. molim te!" Bez ikakvog odgovora, okreće mi leđa i odlazi od mene.
Gledam ju kako odlazi, a mene odvlače od nje. Vidim inat i taj karakter na njenom licu u koji sam se zaljubio. Ali sada taj inat i karakter koji je čvršći od bilo kakvog kamena pretvara se u razočarenje. Najgora stvar u svemu tome je što je to razočarenje namijenjeno meni, i bojim se da će me nakon ovog otpisati.
Saznanje i strah da će me otpisati, smatrati me mrtvim i da što god ja napravio, nikada neću biti isti u njenim očima, njenoj glavi i njenom srcu.
Jer žena koja se razočara, to je najgore što možeš napraviti. Mene je razočarenje pretvorilo u čudovište, bezosjećajnog monstruma, odbojnu nedodirljivost.. a sve to je ona promijenila.
Ona koja me jedina mogla voljeti i takvoga. Koja mi je ponudila bezuvjetnu ljubav, uložila u mene svaki atom snage i ljubavi da me promijenit.. da me vrati.
Sada kad me konačno vratila..
Ja se bojim..
Bojim se toga da me neće više prihvatiti.. jer ja to isto nisam napravio za nju.
***
"Jebeno si nas izdao!!" Đana viče ispred mene. Vozimo se do policijske postaje, a ona kad je vidjela Barbaru i da je molim za oprost.. ipak nije toliko glupa i shvatila je.
"K vragu, prekini vrištat!" Bijesnim na nju.. suze joj padaju niz lice i već se deset minuta dere na mene.
"Kamo da prekinem, vjerovali smo ti!" Bože, koliko je iritantna!
"Dobro koji kurac si ti mislila?" Moje ruke sada su slobodne i stisnem njenu ruku svojom ni malo nježno. "Uništili ste mi život.. ubili brata!" Odjednom njene suze stanu, a ona se histerično počne smijati.
"Vrijedilo je!" Trgne svoju ruku. "U ovoj igri ja sam najbolja. Zar ne vidiš da sam već pobijedila. Prepusti se, Evane..." O čemu ona jebeno priča?
"Slomila sam te, a zatim si postao snažniji nego ikada. Sve što sam učinila, bilo je za nas. Zar ne vidiš to?" Ne mogu vjerovati, ona je luda. Zar ona još uvijek vjeruje da bi ja imao bilo što s njom?
"Jebena glupačo!"
"Evane!" Mario se javi s prednjeg sjedala.. pogledam kroz prozor da više ne gledam u nju. Pokušavam se smiriti da je ne ubijem na licu mjesta.
"Sjeban si onoliko koliko i ja.. priznaj si to."Svojom rukom dotakne moje koljeno i krene svojom rukom prema gore. Uhvatim joj ruku i stegnem što više mogu. Đana vrisne.
"Ubit ću te, ludačo jedna!" Derem joj se na uho, dok joj i dalje stišćem ruku.
Odjednom auto stane i kad pogledam kroz prozor vidim da smo ispred policijske postaje. Moja strana vrata je otvorena i izletavam van, a nju povlačim za sobom. Gurnem je snažno i ona pada na pod.
"Ne želim te nikada u životu više vidjeti. Struni u zatvoru!" Mario me prime za rame i pokušava smiriti, a drugi policajac hvata Đanu pod ruku i vodi je prema postaji.
"Potražit ćeš ti mene.." Ona i dalje govori.
"Isuse!!" Prođem rukama kroz svoju kosu.
"Gotovo je.. " Mario me smiri.
Ima pravo.. konačno je gotovo. U tom trenutku kad to shvatim, prodišem kao da godinama nisam disao.
"Imaš pravo.. osvetio sam se. Gotovo je."
Slobodan sam. Jebeno sam slobodan od njih.
I sada sve što želim je ona. Ona u mom zagrljaju, ali sada znam da to nije moguće.. ne uz toliko tajni koje sam krio od nje.
Stoga prvi put u životu napravim nešto što nikada nisam. Pomolim se svim svojim snagama, da me shvati.. shvati moju neiskrenost i sve ove tajne.
I da mi prvenstveno oprosti.. meni i mojim greškama. Jer žalim, naravno da žalim.
Ali i dalje znam da bi neke stvari opet napravio isto.
