Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
____________
Oči se ne zovu bez razloga ogledalo duše. Dvoje ljudi kao što smo nas dvoje osjetimo tu nepobitnu činjenicu da smo, jesmo, i da ćemo uvijek biti to jedno. I kad je nemoguće i kad pokušavamo izbjeći jedno drugo, mi ćemo se naći. Bez ijedne izgovorene riječi u tom trenutku, znat ćemo u tom pogledu ono što mislimo. Dvije duše, kojima nije potrebno izgovoriti riječi, jer ta sila koja je u nama je neuništiva. Veza između nad može oslabiti, može se odgoditi, ali nikad razdvojiti. Možda samo na tren..mjesece.. pa čak i godine, ali ne zauvijek.
Živim, ali ne dišem bez njega. Od onog dana ga više nisam vidjela. Možda je i bolje tako. Zasigurno nisam bila spremna vidjeti ga. Iako sam htjela. Htjela sam ga usprkos svemu. Htjela sam znati razloge zašto je takav. U tome da odem natrag u svoj stan sprječavale su me masnice na mom vratu. A kad su one nestale, onda sam otišla.
S izlikom da moram po neke stvari u svoj stan, vratila sam se u zgradu gdje je sve počelo. A ono što sam tamo vidjela nisam očekivala.
Uletjela sam velikom brzinom u svoj stan i zaključala se. Moj strah je još uvijek bio tu. Možda ipak nisam trebala doći sama i reći Tristanu gdje idem. On se u ovih mjesec dana gotovo nije odvojio od mene. Doveo bi ma na posao, a poslije moje smjene bi me čekao. Bio je sve što sam mogla poželjeti i bila sam svjesna toga da on gaji neke osjećaje prema meni. Ali nisam se mogla prepustiti. Ne, dok sam još uvijek mislila samo na Evana.
Kad sam pokupila stvari koje sam trebala, koje su mi zapravo bile nepotrebne. Koje su zapravo bile samo izlika da dođem ovdje. Jer osjećam da sam spremna ga vidjeti. Jer muči me pitanje zašto je odustao, ipak sam očekivala da će mi htjeti reći ona objašnjenja. Ali nije.
Jenny mi je rekla da zna da sam se onaj dan srušila usred kafića, ali njega nije zanimalo zašto i jesam li dobro. Iako je to bilo samo zbog stresa i ništa bitno, opet sam očekivala da se zabrine.
Pitam se zašto, ali zar to nije upravo ono što sam htjela? Da me pusti na miru. Da ga ne želim više vidjeti. Želja mi se ispunila, a ja opet nisam zadovoljna.
Nakon što sam bila spremna sa svojim stvarima ipak nisam otišla, odlučila sam pobijediti strah i otići na balkon. Možda ga sretnem, Bože molila sam se da ga sretnem. Nisam htjela priznati, ali htjela sam vidjeti te oči boje kestena.
Otvorila sam vrata balkona, izašla i sve što sam čula je tišina. Balkon do mojega je bio prazan, bez ikakve naznake da netko živi u tom stanu. Došla sam do ograde i naslonila se na nju udišući zrak. Osjećala sam se neobično, bilo je nešto što me pritiskalo u plućima.
Kad sam čula otvaranje vrata susjednog balkona, čitavo tijelo je reagiralo. Koža mi je zadrhtala, a zatim se i naježila. Srce je snažno zakucalo, a na mom licu se pojavio smiješak. Barem na taj tren.
Sve dok nisam vidjela njega, a zatim i nju. Crvenokosa žena koja je trebala razgovarati sa mnom još onaj dan u kafiću izašla je s Evanom na balkon. Nisam se obazirala na nju i potražila sam njegov pogled, ali nisam mogla pročitati njegove trenutne osjećaje na licu. Prvo šok, a zatim tuga? Ali ubrzo se to pretvorilo u zlobni smiješak. Isti takav smiješak je imala i ona, kao da su stvoreni jedno za drugo.
