Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
__________
Da li je moguće u isto vrijeme nekoga mrziti, a opet da nas privlači? Osjećati prema njemu tu prokletu privlačnost, dok s druge strane osjećati gađenje. Pri tome ne mislim na izgled, već ponašanje. Dok je jedan dan prema meni najdivnija osoba na svijetu, već drugi dan osjećam se kao da ga ne poznajem. On se ponaša prema meni kao da me ne poznaje, kao da mu se gadim.. kao da me mrzi. Zar s nekim poput njega postoji neka budućnost? Da li trebam uopće razmišljati o njemu u svojoj budućnosti nakon jedne noći provedene zajedno..
U zadnjih tjedan dana osjećam se kao da se igra sa mnom. Kao da je za njega ovo neka vrsta igre. Svako jutro Evan bih dolazio na kavu, sjeo bi za isti stol i promatrao me. Zavodio bi me na neki svoj način.
Dok navečer kad bih izašla na terasu.. pogled bi mu bio drugačiji, mračan. Uputio bi mi pogled koji nisam razumjela, a zatim bi otišao u stan. Svaki dan u ovih tjedan dana isto.
A ja ne bi ništa napravila. Zbunjeno bih promatrala situacije koje se događaju oko mene i apsolutno ne bi ništa npoduzela u vezi toga.
Podižem glavu kad začujem otvaranje vrata ovog kišnog jutra i ugledam njega. Svaki dan, uvijek isto vrijeme. Nije mu bitno što vani kiša lijeva. Ulazi unutra u kožnoj motorističkoj jakni koja je mokra od kiše. Sjeda za uobičajeni stol i čeka da mu priđem.
Kuham mu kavu i uzimam čašu mineralne, a zatim odlazim do njegovog stola. Možda malo previše glasno stavljam kavu i mineralnu na njegov stol, pa ga pogledam.
"Loš dan?" Dok me gleda u njegovim očima vidim smijeh.
"Hoćeš li prestati?" Dopustim se izderati se na njega jer u kafiću trenutno nema nikoga, pa tako ni Maje, a niti šefice zbog grubog vremena.
"S čime to točno?" Gleda me s podignutom obrvom. Savršen je. Odakle je ovo došlo?
"Znaš ti dobro s čime!" Opet viknem na njega. Njegovo prisustvo izvlači ono najgore iz mene. Ne uspijevam ostati mirna. Ponekad poželim da me zgrabi i poljubi, dok ga ponekad ne želim nikada vidjeti.
"Žao mi je, šećeru. Ne znam." Toliko sam ljuta da ne znam što da napravim. Refleksno uzimam čašu mineralne vode sa stola i bacam vodu iz čaše u njegovo lice. Dok me zaprepašteno gleda i dok se voda cijedi s njegovog lica i kose, usudim mu se namignuti.
"Možda sada shvatiš... šećeru." Izgovorim to brzo i pokušam pobjeći od njega. Ali on je brz te ustaje i prima me za ruku i povuče prema sebi. Zaletim se u njegovo tijelo koje je za mene poput zida. Zid njegovih mišića. Istog treba se naježim od tog dodira.
"Jesi li ti normalna?" Ovaj put ga se ne bojim, niti malo.
"Jesam, a ti?" Na silu se smijem dok on bulji u mene nimalo sretan. Jednom rukom me drži za podlakticu, a drugu smješta na moj bok i približava se sve bliže mojemu licu. Preblizu je, te osjećam naše drhtaje i kucanje srca. Djelujem na njega baš kao što on djeluje na mene.
