Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
____________
Ni ona, ni ja ne znamo kako odustati jedno od drugoga, ali ova agonija i čežnja prema njoj ne vodi nigdje. Ne mogu biti sam, bez nje. Dovoljno je da me primi za ruku i riskirati ću sve.
Trebao bi se udaljiti od nje i tako je zaštititi. Ali kako to napraviti kad je ona ta bez čije se blizine ja ne mogu zamisliti.
"Silovao sam i bio sam taj koji je silovan. " Započeo sam kao da govorim o nekoj sasvim normalnoj stvari. Ona nije svjesna toga koliko mi je samo teško to izgovoriti. Silovati. Riječ koju do sada nikada nisam izgovorio na glas.
„Bio sam u vezi godinu dana i sve je bilo idealno. Mlada ljubav, svi smo je doživjeli, zar ne? Samo što je za mene... ona bila kobna. Ja sam mislio da je bilo idealno, dok je njoj ipak izgleda bilo dosadno. Ja sam bio taj koji je njoj bio dosadan. A onda je ona u našu priču odlučila dovesti svoga brata. Tim postupkom mi je uništila život."
Pogledam Barbaru koja nepomično stoji i čeka da nastavim. Vidim joj šok na licu, ali i dalje nije pobjegla od mene. Zato joj ispričam sve. Oslobodim tamu iz svoje duše, dočaram sve loše što su mi učinili i sve loše što sam ja učinio. Govorim o onom prokletom danu kada je Đana odlučila dovesti svog brata da me siluje, da petnaestogodišnjom klincu pokaže kakav sex treba biti. Kako bi trebao jebati njegovu sestru. Kako su me danima držali u svom stanu pokazujući mi svoje igrice. Pokušavali me promijeniti iz korijena, pokušali me prilagoditi sebi. Pretvoriti me u svoju igračku.
Govorim joj kako sam pobjegao od njih, a zatim i od svoje obitelji koja mi nije vjerovala. Kako sam otišao u novi grad gdje sam bio izgubljen sve dok nisam upoznao Borisa. Njegovi roditelji i on su me prihvatili kao jednoga od njih, a zajedno sa mnom i moje demone s kojima se nisam znao nositi.
"Povukao sam se u sebe, a prvi put kad sam upoznao djevojku koja nalikuje na nju, izvukla je sve moje demone na vidjelo."
Prvi put od kad sam započeo priču, pogledam u Barbarine oči i u njima ne vidim strah. Vidim suze koje kriju njihovu boju i ljepotu. Ja vidim bol.
"Izgledala je poput Đane i bio sam uvjeren da ako njoj naudim, ako joj uradim isto ono što je ona i njen brat meni, da će mi biti lakše."
Barbara proguta, teško. Zatim joj se oči sklapaju dok dlan smjesta prikriva usne. Siguran sam da bi si najradije prekrila uši da me ne čuje, siguran sam kako i sam to želim. Ali ne. Ovoga puta, ja idem do kraja. Ovoga puta, vrijedi. Ona vrijedi.
„I tad ..." Ne mogu, ovo je tako teško. Tako prokleto teško. „ I tad sam silovao tu djevojku. Uništio joj život."
Sjednem na stolac i poželim si počupati svu kosu s glave. Barbara sjedne na stolac preko puta mene i čeka da nastavim. Iz kojeg je razloga tako nečitljiva?
"Nisam znao što radim, nisam bio toga svjestan. A prije nego što sam došao ovdje išao sam na razgovore i mislio da sam bolje."
Duboko sam udahnuo, opravdavam se. Najednom imam poriv samo pričati i pričati.... "Ali ti si bila tako slična izgledom njoj, dok ponašanjem sasvim drugačija. Bio sam uvjeren da glumiš, baš kao i sve druge. Ali prevario sam se."
Pogledao sam u nju i htio joj pročitati misli. Nježno me gledala suznih očiju. Ispričao sam joj konačno sve, kao da sam se oslobodio tame iz sebe. A ona nije govorila, samo me promatrala i čekala. Zatim se ustala sa stolice i krenula prema šanku.
Predomislivši se putem, naglo se okrenula i upitala me pitanje koje nisam očekivao.
"Zar je to razlog da se iživljavaš na meni?" Zurim u nju i šutim. Ovako pred njom sramota me mog života.
"Tišina? Zar je to odgovor? Najlakše je tako, zar ne?"
Ustanem, ali i dalje ne znam što bio joj rekao.
"A na djelima si znao biti jak? Bio si tako jak kad si mene umalo silovao! Takav frajer zar ne? Mogu li ti nešto kazati, je l' mogu? Mislim naprosto moram..."
Jesam li očekivao ovakvo ponašanje? Nisam očekivao da ću joj ikada ovo ispričati, mislio sam da će ona pobjeći od mene glavom bez obzira. Kimnem joj.
"Ne mogu vjerovati da si svoju moru imao u naumu prebaciti na mene!" Što? Pobogu, ovo nisam očekivao.
"Nije tako Barbara... Znaš da nije tako, ne govori mi to jer činiš stvar još goru." Zašto me ne shvaća. Trebala me shvatiti nakon ovoga.
„Šuti! Nisam još rekla ono što sam naumila! Uporno tvrdiš da si u meni vidio nju ali čisto se pitam jedno. Toga dana, u mojem plahom, krhkom i uplašenom tijelu, zar nisi više prepoznao samoga sebe? Onakvog kakav si bio nekoć? Napastovan i iznevjeren od ljudi kojima si vjerovao?"
„Barbara, nije tako...nije..."
"Je Evane. I ti to znaš!"
„Jebote, upravo sam ti ispričao priču svog života, a ti mi govoriš.. pa zapravo sereš."
"Jesi. Upravo si mi je ispričao, a što je bilo pred koji dan? Kaži mi...što se to promijenilo?" Ne shvaćam je više. Ne shvaćam što želi od mene, zato šutim. Bojim se onoga što mogu učiniti, zato samo stojim na istome mjestu.
"Što se to promijenilo dovraga? Kada sam tražila objašnjenje nisi mi ga dao!" Dok ja samo stojim, ona viče.
"Što je drugačije da smo doputovali od same činjenice da me siluješ zbog svoje prošlosti da bi mi je naposljetku ipak ispričao?" Tišina.
"Odgovori mi, pobogu!"
"Jer te volim!"
Izgovorim to previše glasno, gotovo u boli umjesto nježnosti kao što bi trebao. Konačno sam joj rekao i to i sada zna baš sve moje tajne. Ne krijem više ništa od nje. Kad pogledam u nju, ugledam suze ali nisam siguran zašto sada plače. Prilazim joj i ovaj put mi ona to dopusti.
Zatim me odgurne.
Ja je povučem natrag k sebi.
I onda konačno ona popusti te mi rukama obgrljenim oko vrata, natapa majicu svojim suzama.
Ništa mi ne govori, a ja je samo zagrlim. Ona se ugnijezdi u mom zagrljaju i to mi je dovoljno. Svjestan sam svega lošega što sam učinio i sada ovdje u njenom zagrljaju ne znam kako sam je zaslužio.
Živio sam samo za svoju osvetu, za ono što su mi učinili vratim njima. Zbog njih sam prestao vjerovati u ljubav, to je bila samo glupost za mene, nikada nisam volio. Bio sam hladan i mračan. A onda iznenada pojavila se ona. Te noći na balkonu kad me je sramežljivo pogledala svojim očima. Te jedne oči su me tog trena zarobile. Taj miris, njen hod, pogled i način na koji me gleda. Nisam imao u planu zavoljeti je jer nisam bio spreman na to. Ali ona.. jednostavno je to učinila svojom prisutnošću.
Osjetio sam da zapravo sada ona upravlja sa mnom, da je ona upravo ono što me mijenja. Ona je ta koja me je naučila da vjerujem u ljubav. Ona je ta koju sam mali milijun puta povrijedio, ali sada je ovdje u mom zagrljaju. Sad joj se divim što je upravo tu gdje je sada. Ova žena je čudo. Ova žena je posebna. Ova žena je moja. Ona je ono što mi uljepšava dan i noć. Samo s njom vidim sebe. Obožavam to što je volim.
***
"Jesi li siguran u ovo?" Na trenutak ostavim svoje stvari koje pakiram i pogledam u Borisa.
"Jesam. Ovo je najbolje za nas oboje." Barbara je najsigurnija ako ja odem i napravim ono što je potrebno.
"U redu. Onda ovo je pozdrav?" Zatvorim pun kofer i krenem ga pozdraviti.
"Još jedan u nizu." Pokušam ga nasmijati.
"Vratit ćeš se ti." Ne znam što bi mu rekao na to. Nadam se da hoću. Ali vjerojatnost za to je mala.
Ne odgovorim mu ništa, već ga samo bratski zagrlim i zahvalim se njemu i njegovoj obitelji koja mi je toliko pomogla. A zatim odem i napustim sve ono što istinski volim.
