Ispred mojih vrata ✔️

24.Poglavlje

"Ponovno sam u igri.." Okrenem se prema Borisu. "Ovaj put ću ih uništiti." Vidim kako mi želi proturiječiti, ali znam da i ujedno vidi moju odlučnost.

"Jesi rekao Barbari?"

"Naravno da ne." Ne želim da bude u toj vrsti opasnosti. "Da nisi rekao Jenny."

"U redu.. ali trebao bi joj reći." Boris slegne ramenima i bulji u mene.

"Možda, ali neću. Radije ću riskirati." Moj odgovor je malo previše grub.

"Ionako će saznati.." Znam da je u pravu, ali nadam se da nikada neće.

"Neće." Ne znam koga uvjeravam u to, sebe ili njega.

"Sve se kad tad sazna Evane, i ti bi to najbolje trebao znati."

"Hajde, pametnjakoviću, kada si toliko bistar kaži što predlažeš?" Grub sam prema njemu, silovito mu uđem u njegov privatni prostor. Mrzim kad mi sole pamet, kao da svi drugi znaju bolje od mene.

"Da čujem tu tvoju fantastičnu ideju."

Boris podiže ruke u znak predaje. "Apsolutno ništa. Očigledno ti najbolje znaš. Ali vjeruj mi kad ti kažem ovo... izgubit ćeš je prijatelju i ovoga puta ti se neće vratiti."

Izgubiti ću je? Nema jebene šanse, sada kad me uvjerila da me voli jednako kao što i ja nju.. ja je ne puštam.

Odlučila je postati moja, obećala mi je da je moja. Iz toga nema izlaza..

***

"Đana, prestani.." Mičem njenu ruku po ne znam koji put sa svog koljena. Ako je još samo jednom stavi na moje koljene, zavrnut ću joj vrat. Ježim se od tog njenog dodira.

"Dosadan si.." Đana nadureno kaže, pa se nasloni nazad na stolac na kojem sjedi.

Nalazimo se u skladištu i dogovaram se s njima o dolasku pošiljke pedeset kilograma heroina i također oružja iz Italije. Za tjedan dana odlazimo na granicu gdje bi trebala stići isporuka. Također to je i dan kada ću se konačno njih riješiti.. jednom zauvijek.

"Dakle, da ponovimo još jednom." Dino prepričava još jednom plan, ali ja ga više ne slušam. Fokusiran sam samo na osvetu i ne mogu dočekati da ovo konačno bude gotovo. U ovih par tjedana kako sam ponovno u njihovom društvu našao sam nešto dokaza s kojima ih možemo uhititi, ali Mario tvrdi da to i dalje nije dovoljno da ih zadržimo dovoljno dugo u zatvoru jer za ove sitnice bi dobili možda samo par godina. Sa ovom isporukom za tjedan dana čemo imati i više nego dovoljno dokaza i time bi njih dvoje trebali završiti iza rešetaka na dugi niz godina.

"Sve jasno?" Kad čujem njegovo pitanje, klimnem glavom i na silu se nasmijem. Sam sebi se gadim kako se ponašam u njhivom društvu i koliko samo mogu glumiti samo radi jebene osvete. Da konačno osvetim svog brata i sebe.

"Možemo li sada konačno ići?" Đana zijevne od dosade, a zatim pogleda u mene i namigne mi.

"Da, sestro." Dino joj odgovori i preokrene s očima na nju.

"Ajde, Evane.." Iritantno razvlači moje ime. "Idemo na piće negdje.. možda kod mene." Šapne mi na uho, a ja se zgadim samome sebi. Sjetim se svoje predivne Barbare i pitam se što pobogu radim ovdje. Zašto imam tu potrebu za osvetu.. kad jebeno imam predivnu djevojku doma koja me čeka. A ja ću je opet povrijediti, znam da hoću.. ali opet ne odustajem.

"Ne mogu Đana.. imam neko jebeno snimanje u studiju." Grubo odgovorim nadajući se da ću je se riješiti.

"Ma daj.. otkaži." I dalje ne odustaje.

"Predobro je plačeno. Drugi puta, može?" Namignem joj. Drugi puta neće biti jer ona će biti u zatvoru, na svoje razmišljanje se nasmijem i ona pomisli da se njoj smijem.

Poljubi me u usne, ali ne dopustim joj da produbi poljubac te se izmaknem i brzo se pozdravim s njima. Još sekundu u njihovom društvu i ekspolodirao bi.

Čim izađem van na sigurno gadljivo obrišem njen dodir na svojim usnama.

A onda konačno odem doma, svojem šećeru.

***

Ulazim u Barbarin stan i pronalazim je u kuhinji, nešto fino miriše. Ugledam je kako nešto miješa nad štednjakom i zviždi, samo na trenutak je promotrim prije nego što me ona ugleda. Ali nema onog njenog smiješka na njenom predivnom licu.

Priđem joj pa je krenem poljubiti, ali ona se izmakne. Tada znam da nešto nije u redu. Pogledam je u oči i upitno pogledam.

"Što je bilo?" Ona prekrsti ruke na svojim prsima i prijeteće me pogleda.

"Evane.." Krene sasvim ozbiljno. "Da li ti mene varaš?" Sve sam očekivao, ali ovo pitanje nisam.

"Molim?" Upitam je zbunjeno.

"Čuo si me." Dok me gleda tako ozbiljno, smiješna je. I ne mogu izdržati pa se na glas nasmijem, a ona se još više naduri.

"Šećeru.." Krenem govoriti, ali me ona smjesta prekine.

"Nemoj ti meni šećeru!" Glasno vikne.

"Nije te bilo cijeli dan, nisi se ni javio. Pa šta da mislim?" Sad se prestanem smiuljiti i priđem joj sasvim blizu. Podignem svoje ruke prema njoj i stavim ih na njene obraze.

"Volim te.. ne pada mi na pamet da te varam." Poljubim je u čelo i vidim joj u očima da se već smirila. "Zašto bi te varao kad sve što želim imam upravo sada pred sobom?"

"Ni u ludilu, šećeru." Ugledam mali osmijeh na njenom licu, pa joj pružim objašnjenje. Sigurnu laž.

"Snimanje je potrajalo, bilo je neko dijete.. pa smo je duže hvatali, nego što sam slikao." Slegnem ramenima. "I još je k tome mama bila jako zahtjevna. Na kraju je i meni i maloj dosadilo sve to."

Vidim da mi ne vjeruje, ali odahnem s velikim olakšanjem nakon što njezine šake pritisnu moju majcu i posesivno me povuku prema njezinom tijelu, umorna je od laži, izmotavanja, isprika i svađa, samo želi mene. Čeka me, pokušava vjerovati u nas.. čini ono nešto u što ni sam na žalost nisam siguran da će opstati.

Želi mene na isti način kao što i ja nju želim. Zajedno se volimo, zajedno smo i slomljeni.. Svatko na svoj način.. a sada samo moramo biti spremni. Spremni na borbu za našu ljubav koja nas tek čeka. Našu borbu.

____________