College [h.s.]

6.0

Da, samo sam umorna. Sutra možemo razgovarati. Laku noć.

Stisnem pošalji i ugasim mobitel kada vidim mali natpis da je isporučeno. Stavim mobitel na punjenje i okrenem se na drugu stranu kako nebi došla u situaciju da provjerim ako je odgovorio.

Zaklopim oči i prisilim se da zaspim.

(...)

Ujutro me budi svjetlost koja me bode u oči. Pokrijem se pokrivačom preko glave i okrenem se na drugu stranu, ali shvatim kako više sada sigurno neću moći zaspati. Svejedno odlučim ležati u istom položaju prekrivena preko glave sve dok se ne razbudim. Rukom opipujem mobitel i grabim ga. Odmah nakon što ga upalim treba mi nekoliko sekundi da se moje oči priviknu na svjetlost.

1 nova poruka

Od: Harry

Želiš li da sutra dođem? Laku noć, lijepo spavaj. Harry 

Poruka je poslana još jučer nakon razgovora. Otkrijem se kada čujem otvaranje vrata. Stavim mobitel sastrane i uspravim se pomagajući si rukama.

"Dobro jutro Victorya. Vrlo si rano ustala.", isti onaj doktor od jučer ulazi, ali ovaj put sam. Dolazi do prozora i razmakne zavjese. Još veća svjetlost mu dođe pred oči i na trenutak ih moram pokrtit dok se ne priviknem na količinu svjetlosti.

"Recite mi kako ste spavali?", kako on od ranog jutra može ovako energično skakati po sobi s tolikim osmjehom na licu. Uzima karton koji je zakačen u podnožju kreveta. Nekoliko sekundi ga gleda, a zatim nešto zapiše na njega i vrati ga na mjesto.

Njegove oči traže odgovor. "Mogla sam i bolje.", slegnem ramenima i on se nakezi. "U redu, ako ti tako kažeš.", kimne glavom i priđe mi bliže. Uzima stetoskop koji mu je oko vrata. 

"Molim te da sjedneš na krevet.", reče. Pomaže mi da sjednem na rub kreveta i podižem gornji dio pidžame. Duboko dišem dok mi pregledava leđa. Naježim se od hladnog metalnog djela koji mi je prislonjen na leđa. 

"Čini se da je rutinski pregled ovako dobar, još samo da vam pregledamo ranu na glavi.", spustim natrag pidđamu na svoje mjesto. U sobu uđe medicinska sestra koja nosi kutijicu tableti i iglu u ruci.

"Kamo doktore?", upita ga. 

"Plava cijevčica.", reče i pogleda me. "Ne brini to je protiv bolova. Sljedećih nekoliko dana bi mogla osjećati izuzetno jake bolove, ali to je zbog povrede i sada ćemo vam brzo skinuti šavove.", reče. Uzme pribor i nasmiješi se. 

Čovječe jesi čudan!

"Pogledaj prema dolje.", napravim što mi reče. "Sada ćeš osjećati mali ubod. To je samo igla. Moramo 'zalediti' mjesto gdje su šavovi kako bi ih lakše skinuli.", baš kao što i reče upikne mi iglu i čekaju neko vrijeme da se to mjesto zatvrdi. Nakon toga vade šavove, valjda. Ja ništa ne osjetim. Dvadeset minuta poslije doktor mi izvadi konce.

"Imam dobre vijesti za vas.", reče dok odlaže pribor. "Danas ćete moći kući.", uzima gazu i prođe po rani.

"Već sam razgovarao s vašim roditeljima jučer, oni su i više nego sretni. Prepisat ću vam tablete za bolove i sestra će vam ih donijeti zajedno sa otpusnicom.", pokupi pribor i otiđe.

Odmah uzimam mobitel i odgovaram Harryju na poruku.

Za: Harry
Možeš doći u moju i Bellinu sobu navečer. Danas odlazim iz bolnice i sigurna sam da se moji neće maknuti od mene do navečer.

Pošaljem poruku i baš u tom trenutku mama, tata i Edvard ulaze u sobu. Sa mnom su sve do trenutka kada ustajem s kreveta, potpisivanja otpusnice, spremanja stvari, sjedanja u auto i vožnje do fakulteta i ulaženje u sobu. Ponašaju se kao da sam nesposobna hodati ili da ne mogu nositi obični ruksak. Mama mi sto puta objašnjava kada moram popiti tablete i malo joj nedostaje da mi ne napiše na čelo.

Trenutno mi popravlja deku kojom sam pokrivena. Tata i Edvard je čekaju spremni za polazak kod vratiju. Već se pet minuta spremaju za odlazak. "Upamtila si sve?", mama pita po stoti put. Klimam glavom.

"Znači, tablete koje su u bijeloj kutijici su antibiotici i njih moraš piti svakih 12 sati, a ove u narančastoj plastičnoj kutijici su tablete za glavu. Uzmi ih samo u slučaju ako te jako boli glava. Imaš moj broj, Edvardov ili Johnov nazovi bilo koga ako ćeš trebati nešto. Bilo što i u bilo kolko sati u noći ili po danu."

"Mama, znam.", izdahnem. "Ako još jednom ponoviš sve to morat ću uzeti tabletu za glavobolju.", u pozadini čujem kako se Bella tiho smije. Očima je molim za pomoć ali ona samo slegne ramenima.

"Dobro, dobro idemo. Sutra ćemo ponovo doći.", poljubi me u čelo i svi zajedno odlaze. Izdahnem i naslonim glavu na zid.

"Mislila sam da nikad neće otići.", rečem i uzimam mobitel i provjeravam poruke.

Od: Harry
U redu. Ja sam do 8 u školi. Javi mi kada odu. Harry xx

"Ja idem do Zayna jer mu uskoro završava smjena.", Bella obuva patike i izlazi iz sobe prije nego što je mogu pozdraviti.

Za: Harry
Možeš doći. Svi su otišli.

Pošaljem i isti trenutak Harry odgovara na moju poruku.

Od: Harry
Dođem za 15-20 minuta. Harry xx

Ugasim mobitel i stavim ga sastrane. Ustanem s kreveta i treba mi sekunda kako bi primirila vrtoglavicu. Ulazim ravno pod tuš samo kako bi oprala miris bolnice sa sebe. Tuširam se duže nego što bi i trebala i uživam u toplini vode. Polako nanosim mlijeko za tijelo kada izađem iz tuš kabine i stavljam topli ogrtač oko sebe i vežem traku kako bi ostao na mjestu. Oslobađam kosu iz repa koji sam svezala kako nebi namočila kosu jer sam je jučer navečer oprala. Izađem iz kupaonice i zatečem kako je Harry već u sobi i prilično se udomačio.

"Harry!", isti trenutak ispušta moj veš s ruku. "Koji ti je vrag?! To su moje stvari!", guram stvari u ladicu i brzo je zatvaram.

"Mogla bi obući one crvene čipkaste, još ih nisam vidio na tebi.", namigne. Osjećam kako me obrazi peckaju.

"Ja sam ozbiljna Harry. Prestani!", povisim ton na njega, ali on me i dalje ne shvaća ozbiljno.

"Tako si slatka.", jedino je što reče i nasmije se. Kada mu se rupice pojave na obrazima osjećam kako moj plan o početku ispočetka pada u vodu zajedno s prizorom.

***

Nastavak je trebao biti duži ali sam bolesna i htjela sam objaviti što prije da ne čekate. Inače je ovaj nastavak morao imati dovršenu scenu koju sam sada prekinula, ali izgleda da ćete morati pričekati i čeka vas nešto uzbudljivo u idućem nastavku.