College [h.s.]

6.0

Te noći Harry i ja pričali smo sve do kasnih sati uvečer. Već nekoliko sati je prošlo, a meni je još uvijek telefon na uhu i slušam Harryjev glas. Priča mi kako je morao nazvati moje roditelje, ali mi nije stigao reći. U zadnji čas se sjetio i pobjegao je iz moje sobe. Uspio je samo ostaviti poruku i nadao se da je neće nitko vidjeti osim mene. Na kraju se potpuno isključim i jedino što mogu slušati je njegov glas. On nastavlja pričati dok se meni oči polako počinju sklapljati od umora. Kako god mi njegov glas godio ne mogu protiv umora. Trebam san za svoju ljepotu. Puno sna. I dalje ne čujem što Harry priča, samo slušam njegov glas, ne i riječi. Ni ne znam o čemu priča.

Kao da je ovo normalno, ova situacija. Meni trenutro ništa nije normalno, ni malo. Sutra je dan kada moram donijeti odluku želim li posjećivati psihijatra ili možda ići na grupno liječenje. Iako već zna svoj odgovor nikako ne mogu reći to naglas. Da ne želim na grupno liječenje ili ići psihijatru. Oduvijek sam smatrala da tamo idu ljudi koji nisu psihički najzdraviji. Znam da nisam jedna od njih. Puno je ljudi na ovome svijetu doživilo nešto što i ja i nisu trebali psihijatra i ta sranja da nastave normalno živjeti. Želim baš to. Nastaviti normalno živjeti bez da se osjećam bolesno jer to nisam, a odlazak psihijatru ili na grupno liječenje. Ne želim sama sebi dati do znanja da sam bolesna i da ne mogu ovo sama prebroditi. Jer ako odem upravo ću to i napraviti, mislit ću da nisam dovoljno jaka da sama sebi pomognem nego da mi treba stručna služba što nije točno.

Želim sama sebi dokazati da ja to mogu i da sam snažna. Ali, opet vraćati se u normalan život znači vraćati se u sve probleme koje sam ostavila za sobom. To znači vidati Harryja svaki dan na fakultetu, razgovarati s njim. Znam da će barem pokušati razgovarati o nesreći i svemu prije nje. Nisam sretna zbog toga. Ali, s druge, one lijepše, strane željela bih se vratiti Belli, upoznati polusestru, ponovo, družiti se s Edvardom, Bellom. Želim se mučiti da ne zaspem na satu gospodina Andersona, svadati se s njim, učiti sve do neizmoglosti. Obilaziti skupe dućane s Bellom i ništa ne kupiti zato što nemamo novaca. Želim povratiti sve svoje takve muke koje nikad nisam mislila da ću htjeti dva puta preživljavati, ali sada bi tako mogla godinama jer u tim trenucima imam sasvim normalne probleme i zabavljam se više no ikada. Iako to ne shvaćam. Ne želim u svojim godinama birati hoću li polaziti psihijatra ili ići na grupno liječenje. Imati ravnatelja koji mi je prije bio dečko, to je ono što ne želim. Sakrivati se i paziti kamo izlazim. Želim dečka svojih godina s kim se mogu ljubiti u svakom uglu fakulteta, držati se za ruke, zajedno polaziti predavanja. Sigurna sam da to nisam mogla s Harryjem, i to sam shvatila kada je morao otići zato što će moji roditelji doći. Ne želim sakrivati dečka ispred roditelja sve dok ne završim školovanje.

"Tori? Jesi li tu?", Harry neprestano zove moje ime. Progutam knedlu u grlu. Ne mogu poreći da ne osjećam povezanost s Harryjem, ali to mi ništa ne znači kada se ne sjećam ni jednog trenutka koji smo zajedno proveli. To je kao vjetar u praznome. Osjećam nešto, ali ne vidim. Ostanem tiho dok me on moli da se javi i neprestano me pita jesam li dobro. Srce mi jako kuca zato što nemam snage ništa reći. Odmaknem mobitel s uha i pogledam u ekran.

Harry
02:27:16

Prošlo je skoro dva i pol sata, a ja ga nisam čula ni riječ. I dalje mogu čuti njegov glas kako nešto govori, ali je nejasno. Više ništa ne čujem kada pritisnem crveni kvadratić na ekranu. Poziv se ugasi, soba je tiha. Na ekranu se pojavi naša slika. Gledam u veselu djevojku koju više ni ne prepoznajem. Obrišem tu sliku i stavim običnu bijelu pozadinu. Kada želim ugasiti mobitel i staviti ga na ormarić iskoči mi kvadratić na srediti ekrana koji me obavještava da imam novu poruku. Kliknem na otvori i pročitam je.

Od: Harry

Jesi li dobro? Brineš me. Harry xx

Moji prsti polako pišu.