Ispred mojih vrata ✔️

19.Poglavlje

Trebam shvatiti da od nas neće biti ničega, u nama nema budućnosti. Mi smo jedna od onih velikih prolaznih ljubavi koje ne mogu uspjeti. Kad ljepota te velike ljubavi prođe i kad shvatimo da iz toga svega dolazi bol, da samo povrijedimo jedno drugo onda treba odustati. Prestati se boriti za ljubav koja je uzaludna. Koja će kad tad puknuti, slomiti se.

Zato sada dižem glavu uspravno i idem dalje. U nadam se nešto bolje. Iako sam mislila da je on moj sretan kraj, bol je konačno pobijedila... a ja se s njim i tom boli koja dolazi uz njega ne mogu nositi.

Zato sam odustala.. krenula sam dalje.

***

Dva tjedna kasnije..

"Gdje su sad ti ključevi?" U jednoj ruci držim pizzu koju sam kupila kad sam se vračala s posla, dok s drugom pokušavam doći do ključeva u torbici.

Konačno pronalazim ključeve i ulazim u stan, ostavljam pizzu na stol, i shvaćam da je loša ideja kupovati pizzu po hladnom vremenu i nositi je doma. Sada imam hladnu pizzu na stolu, naravno.

Srećom Tristan ima mikrovalnu u stanu,  pa ću je poslije podgrijati. Nakon ove hladnoće definitivno mi je potrebno tuširanje do isteka vruće vode.

Brzopleta kakva jesam nisam računala na svog cimera koji bi mogao biti doma. I kad sam uletjela u kupaonicu sa svojim stvarima i ručnikom ugledala sam Tristana. Golog!

A ja sam vrisnula..

"Hoti..koga vraga se nisi zaključao?" I koga vraga ja još uvijek nisam izašla?

"Isuse, Barbara! A da ti kucaš?" I dalje sam ga gledala kako stoji ispred mene, uzima ručnik i prekriva svoje tijelo njime. A pogled na njegovo tijelo učinio je da zadrhtim. Pobogu, svaka žena bi zadrhtala na to tijelo.

"Uff..idem.." Zbunjena pokupila sam svoje stvari s poda koje sam ispustila u trenutku kad sam vrištala i otišla iz kupaonice.

Još uvijek ne znam što radim ovdje, u stanu Tristana. Mogla sam se vratiti u svoj stan, ali još uvijek nisam...iako sam provela malo vremena tamo, uspomene koje sam tamo stekla najviše su vezane za Evana. A ja ga pokušavam zaboraviti.

U početku je bilo teško.. još uvijek je, ali Tristan mi doista pomaže u tome. Čini me sretnom, iako se još ništa nije dogodilo među nama.

Zvuk otvaranja vrata u kupaonici natjera me da podignem glavu. Tristan sada samo u sivoj trenirci, dok gore nema ništa. Odmjeravam ga kao i svaki put kad ga vidim u ovakvom izdanju, još uvijek vlažna crna kosa i te njegove plave oči oceana koje me promatraju sa željom.

"Žao mi je.." Progovorim prva, a na njegovom licu odmah ugledam osmijeh.

"Ma zbog čega?" Njemu je ovo zabavno.

"Natjerat ćeš me da izgovorim?" Tristan se nasmije, odmahne rukom i krene prema kuhinji. "Kupila si pizzu?" Otvori kutiju i zatim je krene jesti. Za razliku od mene, Tristan voli hladnu pizzu.

"Onda, zbog čega ti je žao?" Tristan ponavlja svoje pitanje. "Jer si me vidjela golog? Ili jer ti se svidjelo?"

"Hoti!" Osjećam crvenilo na svom licu i znam da ga nikako ne mogu prekriti.

Tristan ostavlja hranu i krene mi se približavati. Ja mu dopustim, štoviše jedva čekam. Iz glave izbacujem sve ono o čemu više ne želim razmišljati i usmjerim sve svoje misli na ovog muškarca ispred sebe.

Kako je moguće voljeti jednoga, dok prema drugome osjećam ovu privlačnost?

"Meni nije žao, ne treba ni tebi biti." Sada je sasvim blizu mene. Čekanje me ubija, te zatim učinim ono što tog trenutka i želim. Svoje ruke omotam oko njegovog vrata na što Tristan smjesta obuhvati svoje bokove svojim rukama i snažno privuče k sebi.