Ispred mojih vrata ✔️

16. Poglavlje

"Rekla sam ti već. Želim tebe." Ne odustaje u svom naumu. A poznavajući nju neće tako lako odustati.

"To nije moguće." Još jednom se nasmije, od čega se naježim, a zatim krene prema vratima.

"Razmisli, dragi." Riječi s tih crvenih usana mi se sada gade, a nekad sam ih volio. Nekad bi činio sve što bi ona poželjela.

***

Nakon što je Đana otišla nazvao sam Borisa i on mi je predložio da odemo na piće u klub da se malo opustim i da porazgovaramo. Pristao sam jer mislim da ću u stanu izluditi. Pogotovo sad kad znam gdje je ona i kad se stalno pitam što radi.

Prije nego je Đana stigla nisam mislio odustati od nauma da joj ispričam svoju priču. Da ne odustanem od nje niti na tren, sve dok me ne posluša.

Ali tad je stigla vještica i počela prijetiti.

A onda sam se odlučio promijeniti, promijeniti sebe i svoj život. Kad sredim svoj život tad ću se vratiti po nju i u tome naumu me nitko i ništa neće zaustaviti.

"Onda, što ćeš napraviti u vezi Đane?" Čujem Borisovo pitanje, ali ne znam kako bi uopće odgovorio na to. Kad sam je prvi put vidio, osjetio sam onaj strah koji nisam dugo. A onda sam osjetio i sve što osjećam prema njoj je prijezir.

A onda je Boris predložio sasvim jednostavnu stvar i pomislio sam zašto ne. Prvo smo trebali smisliti plan nakon kojeg bi trebao biti slobodan od Đane i njene obitelji. Da me ostavi na miru jednom zauvijek.

Slušao sam Borisa i njegovu priču, ali mi je za oko zapela ona.

S jebenim smiješkom na licu.

I zbog toga mi je bilo drago, ali kad sam vidio osobu kojoj se smiješi poželio sam je prebaciti preko ramena i odvesti što dalje od njega i svih osoba koje nam zagorčavaju život. Samo ona i ja, negdje daleko.

Boris je gledao u istom smjeru. Kad su ona i Jenny krenule nasred klub i krenule plesati htio sam otići do nje. Barem jednu večer da budem normalan. Da plešem s djevojkom koju volim.

Volim? Da, jebeno je volim.

Odustao sam od namjere da odem do nje, ali kad sam vidio da se onaj debil pozdravlja s njom i odlazi odlučio sam nešto poduzeti. Barem na trenutak da je zagrlim i ne puštam.

Zatim gledajući Borisa kako odlazi do Jenny i kako je približava sebi, te kako mu se ona zbog toga smije, a zatim ga ljubi... vidim samoga sebe kako ustajem i krećem prema njoj.

Prilazim joj iza leđa, a ona kao da je osjetila moju prisutnost i čim stignem do nje naslanja se na mene. Kao da je stvorena da joj točno tu bude mjesto. I kao da mi čita misli izgovori rečenicu koju nisam očekivao od nje.

"Zašto je sve tako komplicirano?" Gledam je kako se okreče prema meni i samo me gleda. Kao da me proučava, da me želi ovakvog zapamtiti u svojim mislima.

Ne govorim joj ništa, nemam joj što reći. Nemam odgovor na njeno pitanje, to isto pitanje pitam i samoga sebe. Ne može se objasniti, jednostavno to smo mi. Želim ju zauvijek, iako nismo zajedno.

Kao da ne postoji ništa osim nas, ova glazba mi i naši snovi, naša bol.

Primam je oko struka, a ona mene za moja ramena. Dodir od kojeg se oboje naježimo, netko bi rekao stvoreno jedno za drugo. Ja bi se složio s njima. U ritmu glazbe se krećemo, dodirujemo i ne skidamo pogled jedno s drugoga. Ali to mi nije dovoljno, stoga je primam za ruku i vodim u zamračeno mjesto u ovom klubu.

Naslanjam je na zid u kutu i jednostavno poljubim. Zgrabim je i niti malo nježno prislanjam svoje usne na njene. Uzimam ono što je moje, a ona prihvaća.

Dodirnuo sam njene bokove, a taj dodir me izludio. Trebao sam je na bilo kakav način. Ona je ruke stavila u moju kosu i vukla je prema sebi. Ljubila me očajno, na isti način kao što sam i ja nju.

"Koliko te samo želim, šećeru.." Izgovorio sam te riječi, na što me ona još jače zagrlila. A ja nisam mogao više. Trebam je imati. Upravo sada. Ovog trenutka.

Ona je tog trena posegnula za mojom majicom i uvukla unutra ruke. Dodir njenih nježnih ruka na meni i imao sam osjećaj kao da gorim. Koliko mi je taj dodir falio. Noćima sam sanjao taj dodir. Želio sam je imati, a nisam mogao ovdje gdje nas netko može vidjeti. Htio sam je samo za sebe. Stoga sam je odveo na stražnja vrata van. Kad smo izašli u zamračenom stražnjem dvorištu nije bilo nikoga, a ona me povukla za ruku bez ikakvih suvišnih riječi prema zidu.

"Želiš me? Uzmi me." Stoga i jesam. U trenu je njena haljina bila gore, dok je ona moje hlače i bokserice povukla prema dolje. Bila je vlažna samo za mene, a ja se nisam mogao kontrolirati od tog saznanja kako djelujem na nju. Podigao sam je, a ona je refleksno stavila svoje noge oko mojih bokova. Naslonio sam je na hladan zid, odmaknuo njene gaćice i naglo ušao u nju. Zvuk koji je ispustila me izludio, potakao na još jače nasrtaje. Usnama sam je ljubio, prelazio po vratu.

Sa svakim mojim nasrtajem stenjala je sve jače. Gledali smo se u oči čitavo vrijeme, a jedino o čemu sam razmišljao je koliko želim zamrznuti ovaj trenutak i ostati u njemu. U njenom pogledu, u tim plavim očima. Zapanjilo me koliko brzo smo oboje doživjeli orgazam. Držala me rukama oko vrata dok smo oboje drhtali u ekstazi, bili smo tako sve dok se nismo umirili.

Kad je bilo sve gotovo, zagrlio sam je. Želio sam je zadržati pokraj sebe, ali znao sam da to nije moguće.

Kad sam je pustio od sebe, osjetio sam njen nježni poljubac na svojim usnama, a onda sam promatrao njen odlazak od mene.

Zatvorio sam oči i pokušavao se smiriti, a sve što sam htio je vrištati. Vrištati da čuje svaka osoba koliko je želim i koliko je volim. Ali ništa od toga nisam mogao.

_____________________