He was my darkness (1. sezona) /z.m./

Chapter 21.

-"Vjeruj mi."- ignorirao sam sve misli u glavi, koje su putovale svjetlobnom brzinom sa jednog kraja mozga na drugi. Ohrbrivajuće sam se nasmijao te se pomakao za još jedan korak prema njoj. Ema se trznula.

-"Je li ti hladno?"- prošao sam rukama preko njenih ramena do golih ruku. Bile su tople u usporedbi sa mojim ledenim rukama, a ipak njena naježita koža mi je davala do znanja da joj je hladno.

-"Malo. Idem po jaknu."

-"Čekaj."- rekao sam i prije nego što se okrenula prema ulazu. Žurio sam sa skidanjem jakne, kao da bi joj bio život ovisan od toga. Postajem čudan zadnje vrijeme. -"Evo."

-"Ali sad će tebi biti ledeno."- zaobišao sam je stajući iza njenih leđa na što se njena glava ponovo okrenula prema meni.

"-Neće. Okreni se."- pridržavao sam jaknu, dok je ona uvlačila ruke u rukave. Nježno sam izvukao njenu dugu, smeđu kosu pritom pazeći da se ne dotaknem njenog vrata sa svojim ledenim rukama. Predpostavljam da to ne bi bio baš najugodniji osjećaj.

-"Bolje?"- upitao sam smješeći se. Bio sam zadovoljan što je ona tona Liamovih romantičnih filmova ipak bila koristna nečemu. Čudno kako mi tad nije ništa imalo nikakvog smisla, dok mi sad sve te scene prolaze kroz glavu u nadi da ih proživim sa Em. Naš ples sinoć, jakna.. Polako se sve ostvariva. Ali još uvijek me muči, kako joj priznati svoje osjećaje? Bojim se da ću sve uništiti i da će se ponašati prema meni, kao da me ne poznaje. A to ne želim.

-"Jest. Hvala."

#

-"Hajde probaj."- I poslije petminutnog nagovaranja još uvijek je odbijala svaku pomisao na to da stane na tu stvar, kako je ona govorila.

-"Vjeruj mi."- začuo sam iznervirani uzdah nakon čega mi se niska djevojka približila. Volio sam njenu višinu i taj osjećaj da kad je zagrlim da je štitim od svega. Jer kad je uz mene, sam je samo htio zaštiti. Divio sam joj se. Kroz šta sve je prošla, a još uvijek hoda ponosno i nasmijano. Predpostavljam da to nije lahko.

-"Ako panem..."- podigla je prst govoreći sa pretećim glasom iako joj se mogao čuti i mali smijeh u glasu.

~Ema's P.O.V.~

-"Uhvatit ću te. Vjeruj mi."- spustila sam ruku da pane niz moje tijelo. Uzela sam zadnji pogled na njegove oči, koje su se malo vidjele zbog svjetlosti koja je dopirala negdje iza mene. Iz usta mi se oteo još jedan topli izdah, koji je nagovještavao to da se predajem. Njegov glas me ohrabrivao, iako sam znala da me skateboard mrzi iz dna duše i da neću proći bez kakvog sramotnog pada na guzicu.

Ukipljeno sam stala, ne mičući se ni za milimetar. Zayn se opušteno odgurivao sa jednom nogom. Jako me držao za ruku doslovno me vučući za sobom.

Svaki put, kad je sa još jednim zamahom noge, ubrzao našu vožnju, sam ispustila par niskih krikova loveći se po zraku. Što je kod njega naravno izazivalo slatki smijeh, koji je bio melem za moje uši.

-"Probaj spustati jednu nogu."- rekao je, dok smo se kretali niz malu stranu, koja je trenutno za mene izgledala pa jednom riječju ogromna.

Naš smijeh je odjekivao u mračnom parku, koji je svako malo postajao sve svijetliji, zbog svjetiljki, koje su se nalazile sa strane.

-"Jesi ti normalan?"- jedva sam dignula pogled sa asvalta da bih na kraju vidjela Zaynova široko otvorena usta. -"Nemoj mi se smijati."- rekla sam, nakon čega mi se i samoj oteo jedan smijeh.

-"Probaj."- još jednom me ohrabrio. Svoje prste je isprepleo sa mojima jako stišćući ruku. Moje tijelo je preuzela neobična sigurnost. Nekako sam našla ravnotežu na jednoj nozi pružajući drugu mimo skateboarda. Dah mi se zaustavio, dok sam se koncentrirala na put ispred sebe.