Broken

Chapter 60.

„Zašutjela si.. Maca popapala jezik?" Nakrivi glavu i naruga mi se. Kako ne podnosim ovu žensku, pa to nisu istine.. Ovo namjerno radi, upravo zato što zna da joj se ne mogu suprotstaviti. A vrlo dobro znam da bih to mogla, zaletjela bih se prema njoj i razbila joj svaki zub koji ima u glavu i počupala umjetnu kosu s kojom se pravi važna. Kurva!

„Samo reci zašto si me zvala. Uopće mi se ne stoji ovdje." Odmahnem glavom pokazavši joj kolilko je naporna.

„Zašto, loše društvo?" Zapita, a ja kimnem glavom.

„Upravo to.. Hoćeš onda?"

„Naravno.. Eh da.." Stavi umjetni nokat na bradu kao da razmišlja, a zatim se zapita. „Jesi se čula ikako s Louisem?" Okrenem se prema njoj i trgnem na sam spomen njegovog imena. Kojeg vraga sad njega spominje?

„Ne, nisam.. Zašto?" Srce mi tuče tako jako da pomislim kako i ona čuje te uzburkane otkucaje. Želim joj reći kako nije njena stvar jesam li pričala s njim ili ne jer je upravo ona bila sa Laurom na prvom mjestu kad je u pitanju bilo vrijeđanje Louisa i mene kao i našu vezu.

„Ah, pa ti onda vjerojatno ni ne znaš što se dogodilo s njim, zar ne? Vjerojatno niste pričali od onda kad si ga ostavila.." Kaže i pravi se zamišljenom. Ali upravo zbog toga znam kako je ovo rekla samo da se nasladi, jednostavno voli uživati u tuđoj nesreći, voli gledati tuđu patnju.. Kako takva osoba može biti ikako dobra?

„Ne želim uopće pričati o tome.. To je naša stvar!" Obrecnem se, a ona se nasmije.

„Kako god ti želiš.. Znaš gdje je on sada? Što radi?" Postavlja mi pitanje za pitanjem jer zna kako nisam čula ni jednu jedinu stvar o njemu u posljednje vrijeme. Voljela bih znati gdje je i što se događa s njegovim životom, htjela bih znati misli li još na mene.. Htjela bih biti pokraj njega, da mogu..

„Ne zanima me.." Lažem.. Lažem kao pas i točno znam kako vidi da žarko želim znati svaki detalj o njemu. Promatra svaki detalj na mene, gledam me sa neugodnim pogledom kao da sam nekakvo šugavo biće.. kao da je ona nešto bolja od mene.

„Svejedno ću ti reći.. On.. Uhh mislila sam da će mi ovo biti lako za reći, ali očito nije, iako.. ne znam, stvarno.." Zastaje pa opet progovori. Cijelo vrijeme stavlja umjetni nokat kažiprsta u usta među zube misleći da je to čini zavodljivijom. Zatim se počeše po bradi i ponavlja postupak. Kako sam s njom već više od 15ak minuta imam osjećaj kao da se mrak oko nas povećava, kao da su mi ljudi s pištoljima sve bliže, nekako se gušim. A kad pogledam njene oči koje isijavaju svo zlo ovog svijeta dođe mi loše.

„Znam da nije ništa dobro čim mi ti to želiš reći, ali hajde izgovori.." Kažem odvažno te prekrižim ruke i naslonim ih na prsa. Nju moj samouvjereni postupak očito naživcira, pa zato napravi grozničavi izraz lica. Pokušava se ne nasmijati ili se meni bar tako čini, a zatim izgovori rečenicu koja se po njoj čini vrlo jednostavnom..

„Louis je mrtav!" Nakon što mi kaže, uvali svoj umjetni nokat u usta i pažljivo gleda moju reakciju..

„Molim?" Pomislim kako možda nisam dobro čula, gledam u nje i ne trepćem jer samo čekam kad će mi se nasmijati u facu i reći mi kako je ovo još jedna od njenih bezobraznih šala. No ništa od navedenog se ne događa. Gleda u mene bez nekog značajnog izraza, proučava moje oči i način na koje mi usne počnu drhtati..

„Da.. Na dan majčinog vjenčanja se opio i vozio je pijan po nekoj planini, ne znam ni ja.. I uglavnom očito nije vidio ispred sebe i pao je niz liticu." Nastavlja pričati, ali moj mozak odluči kako je više ne želi slušati. Usne joj se pomiču, ona govori kako se sve to dogodilo, no ne pratim je. Osjećam kako mi srce tuče, a par slanih suza su već prešle moje usne. „Tražili smo ga i traži, ali sve je.."