Broken

Chapter 25.

/Louis P.O.V./

Iste te večeri čim je otišla od mene i ušla u onaj jebeni lift, nisam imao snage pratiti je. Točno znam što bi se dogodilo. Ja bih trčao za njom preko ulice, zaustavljao bi je i pokušao joj objasniti, reći joj bilo što samo da ne bude ljuta na mene. Ali ja sam se ponio kao nekakva jebena kukavica vrativši se u stan. Nisam ni primjetio da sam za njom izašao samo u ručniku koji mi je bio stegnut na bokovima, no nije me bilo ni briga. Uzeo sam mobitel u ruke i nazvao posljednji broj u isto vrijeme zamišljavši scenu u kojoj Rose ulazi u lift.. U kojoj se slama i počinje plakati dok mi govori kako me Sophia još voli. Nisam to mogao podnijeti. Sophia je povrijedila.. Ja sam je jebeno povrijedio. Ona je tako lijepa i pametna. Nije se voljela svađati, nije govorila proste riječi, slušala je svoje roditelje i bila je pristojna sve dok ja nisam došao u njen život i sve joj to uništio. Trebao sam znati da je predobra za mene. Jednostavno nisam smio ništa pokušavati s njom. Ali naše konstantno svađanje i prepirke bez kraja dopustile su mi da o njoj razmišljam na način na koji nisam razmišljao ni o kojoj drugoj djevojci. Njeno nevino i nedužno ponašanje me ispočetka tako živciralo, ali onda odjednom to mi je postalo jedna od najdražih stvari kod nje. I prije nego što sam uspio shvatiti, počeo sam je voditi na razna mjesta, zvao sam je svakog slobodnog trenutka, volio sam provoditi vrijeme s njom. Nemam jebenog pojma zašto, ali bilo mi je drago što je bilo sa mnom zadnjih dana, što mi je povjerila neke svoje tajne i sitnice koje voli, što je imala hrabrosti glupirati se preda mnom. Nisam ni primjetio da sam zapravo cijelu večer samo razmišljao o njoj umjesto da sam nastavio zvati Sophiu ili pokušao otići na još kakav tulum. Idućih dana sam je pokušavao nazvati iako sam se sam sebi zakunio da više neću ni pomisliti na nju. Želio sam znati kako se osjeća, što sad radi, s kim je? Nije mi odgovorala na pozive ni poruke, a ja sam izgarao od znatiželje i ljubomore. Ne znam koji sam kurac ljubomoran! Zanima me samo je li se vratila onom svom kretenu kojem nisam ni ime htio zapamtiti. Vidio sam kako je gleda i na koji je način grli. Kako joj se samo smije.. Jebeni idiot! Očito ne zna da je svoju šansu prokockao i da sam ja jedini u njenom životu koji je može učiniti sretnom. Milion puta sam joj rekao da sam ja jedini kojeg ona može poljubiti, kojem može raditi sve što poželi samo da je pokraj mene. A ona se sad ljuti, vjerojatno i plače samo mi ne želi priznati jer mi se ne javlja. Želim je pronaći i želim ju vidjeti i konačno popričati s njom, razriješiti sve zbog čega smo se i posvađali. Nedostaje mi tako jako da mislim kako ću poludjeti. Nikad mi nitko nije ovako nedostajao, pogotovo ne neka djevojka koju znam malo više od mjesec dana. Samo znam da ne smijem više razmišljati, jer ako nastavim izgubit ću razum zbog nje. Umjesto toga, nakon ovih par dana koje sam proveo u stanu bez bilo kakvog kontakta s ikim, ja sam izašao iz stana i po onoj kiši nabrzinu ušao u auto. Počeo sam voziti do njene škole razmišljavši o tome kako je ona napustila moj stan uplakana, u još uvijek mokroj odjeći, ljuta na mene. Jebote ta mi slika nikad neće izaći iz glave. Čak mi ni poljubac nije htjela uzvratiti, onaj kojim bi dokazala kako mi vjeruje i kako će ipak sve na kraju ispasti uredu. No ona me samo odgurnula, ušla u lift i sa suzama na licu izgovorila ono što sam najmanje želio čuti. Pobjegla je od mene i ne krivim je. Čudim se kako prije nije to napravila. Svoj auto sam parkirao na parking blizu njene škole i sačekao 15 minuta dok joj zvoni posljednji sat. Sjećam se još kad sam tek počeo raditi za nju. Čekao bih ja ne klupi ispred tog sveučilišta i usput bih zapalio sigurno 1o cigareta dok ona ne bi izašla. I mrzio sam što je moram čuvati jer se samo svađali. Samo je to znala. A sad jedva čekam kad će izaći iz te jebene ustanove da je primim za ruku, da je odvedem negdje sa strane, da je poljubim kako to odavno nisam i da joj pokažem koliko mi je nedostajala. Jer to je nenormalno koliko samo mogu misliti na nju kao što o nikome drugome nisam prije. Od nervoze naravno, zapalio sam tek dvije cigarete i taman bih započeo treću, ali posljednje zvono je zvonilo i hrpa već odraslih tinejdžera jer počela izlaziti van. Ustao sam se sa one klupe, pokušao sam popraviti izgužvanu crnu majicu koju nosim već dva dana dok sam gledao izlazi li iz škole. I baš tad sam je ugledao. Nije imala torbu u kojoj je držala knjige, a sekundu poslije vidio sam i razlog. Iza nje je bio onaj jebeni idiot, kreten, budala, stokaa koji je držao njenu torbu preko ramena namještajući je da mu ne padne.. Ona ga je uhvatila za ruku, a onda su počeli pričati, a zatim se opalili smijati dok su izlazili iz dvorišta svučilišta. U samo jednom trenutku bijes u meni je dosegao vrhunac čim sam vidio da je spojio svoje vražije prste s njenim, da je drži za ruku i da je grli pred hrpom ljudi, pred mojim očima. Nisam to mogao podnijeti. On je ne može tako grliti. Samo ja to mogu, samo ja! Krenuo sam prema njima, a on je već počeo otključavati svoj auto. On je stajala sam njegove suprotn strane i čekala, no nisu prestajali pričati i smijati se. Na to sam doslovno popizdio.