Chapter 7.

1.1K 50 0
                                    

„Jebemu, znam da je ovdje negdje!“ 

David je preturao odjeću u svom malom ormaru u skučenoj sobici. Louis je sjedio na njegovom krevetu i nezainteresirano ga gledao što radi. Dosad bi sigurno zapalio cigaretu da mu David nije naredio da ne smije jer će se njegov brat ljutiti. Dok je David istraživao svoj ormar, Louis se bacio na leđa i pogledao u strop kojem se tamno plava boja doslovno ljuštila. Ovaj stan je bio poprilično star, nije se uređivao pa nije bilo ni čudno što je tamo takvo stanje. Louisu se stvarno nije dalo ići na posao, pogotovo neki nasumično pronađeni tako da zapravo ni ne zna o čemu se radi. Ipak nakon dva dana koliko je David pronalazio posao, Louis je uspio smiriti svoje živce i pokušao je zaboraviti Sophiu što je bio stvarno teško. Teško kad znaš da je otišla jedina osoba koja ti je ulijevala nekakvu nadu u život.

„Aha, pronašao sam ga. Malo je zgužvano, ali to se da srediti!“

Iz ormara je izvadio crno odijelo koje dugo nije nošeno, te ga skinuo sa slomljenih vješalica. Ormar mu je bio grozan, ni jedan jedini komad odjeće nije bio složen, zato je potraga tako dugo i trajala. A soba mu je koliko toliko i drobro izgledala s obzirom da nije koristio pola stvari koje se nalaze u njenoj unutrašnjosti.

„I što će mi to odijelo?“

Louis se podigao sa kreveta i sa jednom spuštenom obrvom pogledao Davida. On je za to vrijeme rukom tresao prašinu s odjeća shvativši da treba čiste odjeće. Uvijek nosi isti komad robe, a to mu se više baš i ne dopada.

„Ti kao da ne razumiješ. Pronašao sam ti posao u vrlo bogatoj, ali prestrogoj i rigoroznoj obitelji. Kod njih je čistoća na vrhuncu, ponašanje im je perfektno. Ne mogu dopustiti da dođeš u toj pokidanoj majici i prljavim hlačama. I još da ti se vidi ta zamotana rana na ruci.. Pff, dali bi ti otkaz prije nego što bi počeo raditi!“

„Nije baš da mi se radi.“ Požalio se i ustao da dođe do prozora i nasloni se na zid pokraj njega.

„James je tako naredio, ja tu ne mogu ništa!“

„I taj jebeni James...“ Louis je promrmljao u sebi. 

„Hajde, dođi da vidim stoji li ti ovo..“ 

Louis je krenuo prema njemu, a David mu je pružio košulju koja nije bila baš najčišća. 

„Što bih ja trebao točno raditi na tom poslu? Očekivao sam da ćeš mi naći nešto primjerenije mojim mogućnostima..“ 

Navukao je košulju na sebe i odmah posegao za sakoom, ali David ga je upozorio da prvo mora zakopčati dugmad na košulji i rukavima kako bi prešao na sljedeći korak. Nikad nije nosio odijela osim u iznimno specijalnim situacijama. A ni tad se nije sam odijevao. 

„Mah, nekidan su opljačkali neku djevojku, i sad su joj roditelji zabrinuti i traže nekoga tko će je paziti na putu do škole i nazad..“ 

„Aham, znači sad joj traže nekakvog tjelohranitelja.. Zanimljivo!“ Pogledao se u prljavo ogledalo kraj ormara dok je zakopčavao sako „Koliko cura ima godina kad već ide u školu? 5, 6?!“ 

„18.“ 

Louis se odmah okrenuo prema njemu i pogledao ga začuđenim pogledom. Po njegovom opisu, očekivao je da će morati čuvati djevojčicu koja je tek krenula u osnovnu školu i kojoj su uzeli novac za užinu. Nije očekivao da će morati čuvati djevojku koja je doslovno na kraju školovanja, a koja je toliko smotana da su joj uzeli novac. Dobro, to je bilo njegovo primarno mišljenje... 

„Je li bar zgodna?“ 

„Daj Tom, ne misli na to. Nisam je nikad vidio, a i roditelji su joj vrlo strogi, ubili bi i tebe i nju samo kad bi je pogledao.“ 

BrokenWhere stories live. Discover now