Broken

Chapter 32.

Nisam normalno ni spavala cijelu noć, otkako sam prekinula vezu s Louisom, samo sam razmišljala o mogućem odlasku njegovoj majci i to me ubijalo u pojam. Što će biti kad odem od roditelja na par dana u potpunosti sama s njim? Hoće li sve dobro proći? Inače ne znam kakav odnos imamo Louis i ja i baš zbog toga se bojim onog trenutka kad ćemo morati pričati o tome. Znam njega i njegov karakter pa upravo zato ne znam kako će reagirati na sve ovo što mu kažem.. No problem je u tome što zapravo ni ne znam što bih mu rekla..

"Rose!" Zakucala je Ciara na vrata "Jeste li se probudili? Prošlo je 6." Obavijestila me i pokucala još jednom dok sam u ruksak stavljala bilježnicu iz statistike.

"Da, budna sam." Ima već ura vremena. Spremila sam bilježnice u torbu i još jednom pokušala srediti svoju kosu koja se baš danas ne da popraviti. Ovo je očito još jedan bad hair day.. 

Stavila sam ruksak na leđa i otvorila vrata ispred kojih je još uvijek stajala Ciara. Primjetila sam da se i ona tek sad probudila i nekako mi je žao kad se sjetim da sva posluga u ovoj kući mora biti budna već oko 5 jer je tako naredila moja draga majka. Oh..

"Nikad me ne budiš.. Što se sad dogodilo?" Uočila sam i pitala Ciaru koja me pratila do stepenica na putu prema salonu.

"Vaša majka mi je rekla da vas probudim." Obavijestila me i to mi je bilo pomalo čudno jer ona inače spava do 9. Očito se nešto jutros događa..

"Budna je?" Podigla sam obrve iznenađena činjenicom da se sjetila svoje kćeri onako pospana u 6 sati ujutro. Kako ljubazno od nje....

"Da, čeka vas dolje u salonu. Željela je popričati s vama." Popričati sa mnom? Koliko ja znam nas dvije nikako ni ne razgovaramo, zašto bi baš ovo jutro bila iznimka?

Zahvalila sam Ciari te sišla niz stepenice i kraj ogromnih ulaznih vrata nekoliko metara dalje od kraja stepenica majka je stajala sva sređena u visokim štiklama i smeđom bundom koja joj je sezala skoro do koljena. Obrve su joj jutros ljepše počupane, a kosa joj je bila visoko uzdignuta i činila je savršenu punđu. Stavila je previše maskare i olovke za oči, malo je popunila obrve, a ruž zemljanih boja se jedva vidio na njenim tankim usnama. Izgledala je predivno jutros i samo sam htjela znati kad se točno probudila da se sredi ovako.. I onda se ja ne smijem šminkati, a ona stavi tonu šminke na sebe!

"Ne mogu vjerovati da si budna ovako rano." Nasmijala sam se dok nam je Victor otvarao vrata da izađemo. Nije me ni pozdravila kako treba, već je samo okrenula glavu i krenula prva prema izlazu.

"Pa navikni se jer te sad svako jutro pratim do škole." Da faq? Pravim se da nisam dobro čula i pitam je da se uvjerim dok silazimo niz stepenice.

"Pratiš me do škole? Zašto?" Pratila sam je do auta i tad nam je vozač otvorio vrata zadnjeg sjedišta. Jutros je previše hladno kako bih išla pješice u školu, a ja sam na sebe navukla običnu tanku dugu majicu sive boje i crnu kožnu jaknu. Ona je prva ušla i smjestila se, a nakon mog ulaska vozač je zatvorio vrata.

"Imam neke svoje razloge." Gledala je u nokte kako bi izbjegla pravu istinu i zamijenila je laži. "Uostalom primjetila sam da se nas dvije zapravo nikako ne družimo." Pogledala me je i vjerojatno očekivala da nešto kažem, ali evo baš sad sam ostala bez teksta. Ne družimo se? Hm pitam se čijom krivicom s obzirom da je ona ta koja se stalno dere na mene, koja me ni ne pozdravi normalno za dobro jutro i koja mi brani sve živo kad god je nešto zamolim. Ne ponaša se kao majka i možda je to glavni razlog našeg ne pričanja!

"Okej, možemo pričati kad god ti želiš. Zašto moramo pričati ovako rano? Mislim to i nije neki najpametniji termin." Nasmijala sam se, ali njoj očito nije bilo smiješno jer je zadržala svoj savršeno ozbiljan izraz lica što je i mene natjeralo da se smirim.