🌠Sky Addams je mlada ambiciozna žena koju život nije mazio. Nakon smrti oca iz Kalifornije seli se u New York u potrazi za novim i boljim početkom. Sky nije ni slutila da će joj se život okrenuti naglavačke. Kada upozna umišljenog ali zgodnog muška...
Dok je većini ljudi nedjelja dan za odmor i pripremanje za sljedeći radni tjedan, meni ona često puta ne znači ništa kada moram biti dostupna svaki dan od 0-24 u bilo koje doba dana ili noći. Današnji dan bio je iznimka, nakon što sam većinu dana provela žaleći samu sebe i slušajući Lucy, Harper i Jamesa kako mi neuspješno pokušavaju popraviti raspoloženje došlo je vrijeme za spremanje. Moja sadašnja šefica odlazi u dugoisčekivanu mirovinu, zbilja sam joj zahvalna na svom znanju koje mi je prenijela. Te novi šef ili šefica koji dolazi sutra neće imati lagan posao.
Zbog toga smo moji kolege i ja odlučili napraviti oproštajnu zabavu te bar na taj način pokazati koliko nam je svima značila. Zabava je organizirana u jednom malom ali slatkom restoranu. Naš oproštajni dar bili su slatkiši sa porukom.
Nakon što smo se svi dobro najeli, napili i naplakali, pozdravili smo se sa šeficom Kristom i obećali si da nikada nećemo izgubiti kontakt....
Oko četiri ujutro probudila me zvonjava dojavljivača te su se moja dva slobodna dana činila tako daleko. Nakon što sam se presvukla u svoju radnu odoru.
Popela sam se na svoj iznajmljeni skuter i krenula prema bolnici. Nisam ni došla do ulaznih vrata bolnice već me je dočekala Danielle koja me uputila prema sali 115 gdje se nalazio jedan od dvanaest ranjenih vatrogasaca koji su nastradali gaseći veliki požar koji je izbio u zgradi od pedeset katova. Kada sam ušla u salu ugledala sam stravičan prizor te se odmah bacila na posao. Prvo što se trebalo provjeriti bila su pluća zbog brige da nema previše dima u njima, koji može uzrokovati unutarnje probleme. Nakon što smo se uvjerili da je sa plućima sve u redu, prešli smo na vanjske ozljede, na svu sreću opekline neće ostaviti trajnu štetu iako će ožiljci ostati. Nakon što smo stabilizirali stanje pacijenta i uvjerili se da nema drugih teških ozljeda, sljedećih šest sati provela sam obilazeći ostale žrtve tog strašnog događaja.....
....
Morate znati jednu stvar, kada radite ovakvu vrstu posla imate nadu da ćete se s vremenom naviknuti. Na prizore koje vidite, na bolne i tužne jecaje, na opekline i silne ozljede, ali ne, tko god kaže da postane lakše, laže. Tu jednostavno morate biti jaki, u trenutku kada radite osjećaji moraju biti po strani, ako su uključeni velika vjerojatnost je da posao nećete obaviti kako spada, a takva vrsta pogreške može imati tragičan kraj. Današnji dan bio je posebno težak. stradati u vatri, pokušavajući spasiti tuđe živote. Ući u zgradu koja gori, ne znajući da li ćete živi izaći iz nje. od dvanaest vatrogasaca, sedam je preživilo, troje je u teškom stanju, dok su dvojica imala tragičan kraj. Izlazak iz sale 106 nije bio lagan, gledati njihove obitelji kako padaju na koljena i plaču, dok mi doktori nepomično stojimo pokušavajući sakriti svoje emocije, pokušavajući ostati jaki. Nemojte misliti da je lako. Plačemo, tugujemo, osjećamo, ali u sebi. Jer za strah, tugu i bol nema mjesta u spašavanju života.
Prošlo je dugih 18 sati od početka moje naporne smjene, svi smo se osjećali iscrpljeno. Što fizički, što psihički. Jedina stvar koju sam okusila danas bila je kava, koja me držala budnom i koncentriranom, dok za hranu nisam imala vremena, što naravno nikako nije bilo dobro. U želji za hranom krenula sam prema aparatu, no krenuvši čula sam Maggy kako me zove u konferencijsku salu. Jer da uz sve, još i to. Predavanje novog šefa/šefice kao da nemamo pametnijeg posla nego slušati uvod i upoznavanje nekoga tko se danas nije ni potrudio nadgledati cijelu tragičnu situaciju. Ehh Krista, pomislila sam, bez tebe bit će još teže no što smo mislili.
Nakon što smo bezvoljno sjeli za stol čekajuci novog šefa/šeficu, koji se nije pojavio na vrijeme, svi smo počeli tiho komentirati neprofesionalnost i drskost osobe koja bi trebala znati da je svaka minuta u ovom poslu ključna i koja bi svima nama trebala biti primjer.
Odjednom začujemo otvaranje vrata. Te u tom trenu mojim tijelom prođu najgori mogući trnci. Dok su se sve moje kolegice počele uzbuđeno vrpoljiti i crveniti, ja nisam mogla doći k sebi. Pokušala sam se uštipnuti. Možda današnji dan stvarno je samo jedan ružan san, no kada štipanje nije pomoglo, shvatila sam da je ponekad bolje živjeti u izmišljenim noćnim morama nego u surovoj stvarnosti. Iz misli trgnuo me njegov duboki glas.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Dobra večer, zovem se Ian De Loughtry i ja sam vaš novi šef." Rekao je ozbiljnim i poslovnim glasom.
Da par riječi može uništiti vaš život, upravo te riječi bile bi moj kraj. Iako prije par dana Ian skoro je bio moj kraj, a sada je čini mi se upravo on moj novi početak.
....
Sad ću vas obavijestiti o par promjena koje mislim uvesti u bližoj budućnosti...", dok je moj novi šef pričao o svemu što on smatra da nije dobro u ovoj bolnici i koliko toga se mora izmijeniti, imala sam osjećaj kao da govori da Krista nije radila dobar posao. Nije mi bilo jasno kako tako mlad čovjek kao što je on može postati voditelj (šef) traumatologije, bila sam sigurna da je sin nekog bogataša koji je došao na ovu poziciju preko dobre veze. Sve to zajedno u meni budilo je još veću ljutnju prema njemu ako je to uopće bilo moguće.
U sali je bilo oko pedesetak doktora i medicinskih sestara, tako da me nije mogao lako primijetiti. Pokušala sam se sakriti iza doktora Holdena, ali moje premještanje privuklo mu je pažnju i pogled mu je pao ravno na mene. Njegov smireni, poslovan govor prešao je u kratko zamuckivanje, dok ja nisam znala što da napravim, tako da sam odmah spustila pogled prema podu. Zakašljao se, ispričao kolegama te nastavio svoje predavanje. Poslije toga nije ni jednom pogledao u mome smjeru, dok ja nisam mogla prestati buljiti u njegovo divno lice, kakva šteta što je takva umišljena kretenčina.
Dvadeset minuta prošlo je od početka njegova govora, no meni se to činila kao cijela vječnost, prevrtila sam sve događaje u kojima je Ian sudjelovao u zadnjih par dana i jednostavno nisam mogla vjerovati da će mi najveća New Yorkška šupčina šefovati i govoriti što i kako da radim, a ja ne mogu ništa napraviti kako bih to promijenila. Samo se nadam da mi neće uništiti priliku koja mi se pruža u ovoj bolnici, bez ovog posla ja sam ponovno nitko i ništa.
"Hvala Vam svima na odvojenom vremenu, znam da imate važnije stvari za raditi nego gledati mene kako predstavljam svakakve gluposti, ali morali smo odraditi i ovaj dio posla. Nadam se da ćemo se bolje upoznati kroz neko vrijeme tako da vas pozdravljam za sad. Sada se svatko može vratiti svom poslu. I hvala još jednom. " završio je svoj dugi govor sa smiješkom na licu. Medicinske sestre i doktorice su trčećim korakom krenule prema njemu kako bi se predstavile novom šefu koji im se svima zavodljivo smješkao. Jadne one, nisu ni znale kakav je on zapravo arogantni gad. Nisam se htjela susresti s njim tako da sam krenula prema izlazu kako bi se vratila svome poslu.
Jedina dobra stvar je ta da ću sada saznati sve o njemu, doktorice i sestre ne mogu se suzdržati kada se radi o muškarcima. Zašto uopće želim znati nešto o njemu? Ne želim! Briga me za njega, nadam se da ga uopće neću morati viđati, osim kada bude potrebno.
Kada sam napokon stigla u stan i legla u svoj udoban krevet, iako izmorena nisam mogla prestati razmišljati o tome kako je svijet mali i kako se bliži prvi razgovor mene i muškarca koji je u zadnje vrijeme postao stalna smetnja. No sada me moje ponašanje može stajati glave...
Hvala što čitate, nadamo se da vam se dopada, vječito zahvalne! 🌠
