Savršena tajna

....

Nakon što sam iskapila čašu vode, Ian me uputio prema garderobi, dok sam se presvlačila on me čekao na klupici ispred vrata.

Nisam znala zašto je još uvijek pokraj mene, sigurna sam da ima pametnijeg posla nego tješiti osobu koju je upozorio da se ne veže za pacijente.

Naravno ja sam ta koja je prekršila to pravilo, pustila sam osjećajima da prevladaju i unište me na jedinom mjestu gdje moram biti čvrsta.

Iz misli trgulo me kucanje i Ianov glas koji me upitao:

-"Sky, jesi li dobro?"

Pogledala sam se u ogledalo i ponovno pomislila po tko za koji put "Kako biti dobro kada se sve oko mene raspada."
No bez riječi izašla sam iz sobe i ugledala Iana kako zabrinuto čeka ispred vrata.

-"Gospodine De Loughtry, hvala vam, zbilja. Stvarno mi je žao zbog mog ponašanja znam da ste rekl..."

Glas mi je počeo drhtati dok su se nove suze ponovno počele skupljati u očima.

"...Znam da ste rekli da osjećaje ne treba mješati s poslom ali..."

Zaustavio me njegov glas i mahanje glavom.

-"Ne, neću dozvoliti da si to radiš, i mi doktori smo samo ljudi, koliko god se mi trudili vladati situacijom, ponekad i mi pokleknemo..."

Uhvatio me lagano za lakat i dodao:

-"... A sada ću te odvesti doma i odmoriti ćeš se par dana. Ti si moja desna ruka i trebat ćeš mi potpuno bistre glave."

Naravno, kroz glavu mi je prošlo da možda sve ovo radi jer mu je na neki način stalo do mene, ali nakon njegove zadnje izjave posumnjala sam da ovo radi samo zbog posla i svojih potreba.

Kada smo došli do auta, otvorio mi je vrata, na što sam ja nadodala.

-"Zbilja nema potrebe za ovime svime, u redu sam, bit ću u redu.."

On se nije pomaknuo, dok sam ja ulazila u njegov auto koji je nedavno započeo moju novu propast.

Ian je sjeo na vozačevo mjesto i pitao me adresu, srećom ova vožnja neće biti dugačka. dok je vozio prema mojoj zgradi u autu je vladala tišina.

Nakon 10 minuta tihe vožnje stigli smo do mog ulaza, Ian se okrenuo prema meni i upitao:

-"Hoćeš li moći biti sama, želiš da ti nazovem nekoga?"

Izlazeći iz auta, pogledala sam ga i zahvalila:

"Zbilja vam hvala na svemu danas, neće se ponoviti."

Prije no što sam zatvorila vrata začula sam kako zove moje ime, no nisam mu dala priliku da kaže što želi i samo zatvorila vrata auta i bez okretanja krenula prema svom stanu.

...

Ušla sam u svoj stan koji je bio jezovito tih, sve oko mene je tiho, posljednje dvije godine jedina sreća bili su mi Harper, James i Lucy, no naravo i oni su imali svoje živote, svoje obitelji, braću, sestre, dok sam ja bila potpuno sama, ostavljena sa svojim mislima.

Silno sam željela novu nadu, razlog za sreću. Nekoga koga ću zvati svojim. No što se više trudim to mi život sve više ide nizbrdo.

"Zašto? Joe zašto si otišao? Ostavio me samu, zar i ti?"

Upitala sam mrak oko sebe. Ovdje nije bilo snažnih ruku da me zagrli i glasa da me utješi, ovdje sam bila sama, sama sa svojom tugom i boli.

S vremenom postati će lakše, naviknete se živjeti bez ljudi, no jednoga dana nadam se da ću naći osobu koja će ostati i nikada me ne pustiti.

Legla sam u krevet sa suzama u očima i nadala se da će sa sljedećim zrakama sunca konačno i meni napokon svanuti.

Xoxo
V&M💙