Nora's POV
Iz sna me probudi nekakvo lupanje koje se odvijalo izvan ove prostorije, ali mi je smetalo i probudilo me. Otvorim oči i pogledam u strop. Bijeli strop. Brzo se podignem u sjedeći položaj prisjećajući se što se dogodilo prije nego li sam pala u nesvjest. Uspaničim se i pogledam oko sebe shvaćajući da sam u svojoj sobi i da sjedim na svom krevetu što me barem malo smiri.
Pokušam tiho ustati iz kreveta kako bih otkrila tko to lupa iz kuhinje, pretpostavljam jer se čuje udarac šalica. Spustim noge na pod i u pokušaju tihog ustajanja me prekinu štikle koje su bile bačene na pod te se spotaknem na njih i zabijem se u noćni ormarić do sebe što je bilo i više nego bolno, pa tiho zajaučem.
"Nora?"- brzo se uspravim ne osjećajući bol samo zato što sam čula kako moje ime odzvanja hodnikom, a glas nisam mogla odmah raspoznati te ukopano stanem čekajući koga ću vidjeti na vratima svoje sobe.
"Ti?"- ugledavši Ethana na vratima odahnem jer sam se uplašila da je možda Eliott.
"A koga si ti očekivala? Brad Pitta?"- stajao je nagnut na štok vrata sobe ispijajući nešto iz šalice.
"Iskreno, očekivala sam da te više nikad neću vidjeti."- pogled se shvaćajući da sam još uvijek obučena u onome ozbiljnom outfitu te skinem sako sa sebe bacajući ga na krevet pred sebe.
"Umjesto da mi se zahvališ što sam ti spasio život, ti mi ovako vraćaš?"- krenem prema njemu kako bih izašla iz sobe, ali me ova rečenica zaustavila jer nisam mogla vjerovati da je to izgovorio.
"Na čemu da ti se zahvalim? Što si mi ugrozio život? Hvala."- podignem obrvu gledajući ga na što ispije to nešto iz šalice te stane pored mene šaptajući.
"Taj metak ti je mogao raznijeti glavu da me nije bilo."
"Šteta što nije."- šapnem i ja njemu na njegovo uho te prođem pored njega osjećajući trnce kako mi lete tijelom pomišljajući na taj metak koji mi je stvarno mogao raznijeti glavu. Nikada prije se nisam bojala smrti, ali kada te dovedu pred gotov čin, počneš razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Nije ugodan osjećaj znati da svakog trenutka možeš umrijeti, ali Ethanu sam lagala da mi je svejedno, no, nije. Uplašila sam se, a svoje slabosti njemu ne smijem pokazati.
Spustila sam se u dnevni u kojem je bio upaljen TV, a iz kuhinje je dolazio nekakav miris hrane te krenem prema tamo vežući kosu u visoku pundžu jer me živcirala kao i ova situacija i u kuhinji ugledam samo prazan tanjur, pa sjednem na barsku stolicu razmišljajući gdje je Liam i zašto se ne brine za mene?
"Gdje je moj mobitel?"- Ethan je u kuhinju došao par sekundi nakon mene te sam ga morala to pitati.
"Zato sam ovdje."- spusti šalicu pored mene te se nagne uz kuhinjski otok nekako čudno gledajući u mene.
"Tvoj tata i braća su me zivkali tražeći tebe. Rekao sam im da se u Birminghamu održavaju još neki seminari u narednih tri dana te da ćemo ostati, a za tvoj mobitel sam im rekao da ti je ispao na cesti i da ga je auto pokupio, pa da im se zbog toga ne možeš javiti."
"Pa sam ti i nabavio novi mobitel."- iz džepa izvadi mobitel koji nije bio novi nego moj stari, pogleda me i namigne mi na što ga blijedo pogledam jer se nisam nadala ovolikoj količini laži odjednom.
"I povjerovali su ti?"- skeptično upitam na što on poprilično samouvjereno kimne glavom ostavljajući taj mobitel pred mene.
Od kad je Liam tako naivan? Zašto nije tražio Ethana da me čuje? Ovo nije Liam.
"Pamtiš li se laži koje si izgovorio ili ih s vremenom zaboraviš?"- privučem mobitel ize sebe i počnem ga vrtjeti na radnoj površini na što se on nasmije kroz izdah.
"Kako kada. Ovisno o situaciji."- slegne ramenima, dok sam ga ja gledala nervozno grizući usne.
"Uostalom, zašto ja tebe išta ispitujem? Mi se i dalje mrzimo tako da te molim da izađeš iz mog stana."- odmahnem glavom tjerajući od sebe pitanja koja sam htjela postaviti Ethanu te počnem i panično gledati oko sebe razmišljajući s čime ga udariti ako me napadne.
"Tvrdoglava."- glasno se nasmije i uštipne me za moj ozbiljni obraz.
"Š-šta ti mene štipaš?"- promucam ustajajući sa stolice jer ga sjedećki ne mogu dohvatiti i uštipnem ja njega za obraz da se nije uspio ni obraniti.
"Vidi ti nju."- uspuhano se vratim na mjesto jer sam se umorila dok sam ga štipala za obraz na što se on iznenadio i nasmijano me gledao.
"Da me više nikad nisi pipnuo."- malo i zarežim izgovarajući ovu rečenicu upirući prstom u njega, a on to naravno nije shvatio ozbiljno nego me nasmijano gledao.
"Rekla sam ti da ne napadaš moj osobni prostor."- rukama sam zamahnula oko sebe kako bi ga prisjetila da sam to rekla i u Birminghamu kad smo trebali legnuti u krevet.
"Zašto? Bojiš se zaljubiti?"- podigne obrvu nasmijano me gledajući čekajući moj odgovor.
"Ne zaljubljujem se u kretene poput tebe."- napravim isti izraz lica kao on isto ga pogledam što ga je dodatno nasmijalo.
"Zašto me nazivaš tako pogrdnim imenima?"- glumio je uvrijeđenog na što glasno izdahnem.
"Misliš li da zaslužuješ bolje?"
"Pa ne, ali ne zaslužujem opet tako loše."- slegne ramenima.
"Ne želim to komentirati."
"Molim te da izađeš iz mog stana."
"Ustvari, šta ja tebe molim?"
"Izađi iz stana."- brzo se uznemirim upirući prstom prema izlazu kako bih mu dala doznanja da želim da ode.
"S tobom nikako na zelenu granu."- počne se udaljavati od mene odmahivajući glavom.
"Ah šta ćeš, ne dam se."- laktom se nagnem na kuhinjski otok te se dlanom podbočim na svoj obraz gledajući ga kako odlazi.
"Adio tvrdoglava, čuvaj mi se."- mahne mi odlazeći iz kuhinje te ga u inat ne pozdravim čekajući udarac vrata kako bih bila uvjerena da je moj teritorij sada siguran.
Trčećim korakom sam krenula prema izlaznim vratima kako bi ih zaključala i kad ih zaključam glasno izdahnem od olakšanja.
"Pa nisam znao da u tebi unosim toliki strah i trepet."- glas koji mi je dolazio s leđa me natjerao na glasan vrisak te sam i poskočila okrečući se da bih saznala tko mi je to iza leđa.
"Isuse Kriste, Nora."- okrenuvši se ugledala sam Ethana koji se isto uplašio i vrcnuo se na što ga ljutito pogledam jer je lažirao izlazak iz stana i upravo je vidio koliko ga se ustvari bojim.
"Dobit ćeš ti Isuse Kriste, Nora. Šta još radiš tu?!"- ciknem na njega te se maknem sa strane kako bi mu otvorila put ka izlazu na što se on glasno nasmijao jer smo se uplašili jedan drugog.
"Ne deri se i ja sam još uplašen."- digne ruke u zrak kao u znak predaje i prođe pored mene cerući se.
"Kretenu."- promrmljam si u bradu ne očekujući da će me čuti.
"Lajavice."- otključa vrata i izađe te sada zaključam nadajući se da ga nikada više neću vidjeti.
Pogledam još jednom u vrata uvjeravajući se da je otišao te krenem niz hodnik ne očekujući zvono na vratima. Zastanem razmišljajući zezali me netko, došlo mi je da se rasplačem od muke.
"Nora! Niall je, zašto te ne mogu dobiti na mobitel?"- glasno izdahnem shvaćajući da je to samo Niall.
Vratim se do vrata otključavajući ih gdje stvarno ugledam Nialla. Samog i nije pijan, čudno.
"Amm... Hej."- promuca, dok sam ga i dalje gledala pomalo iznenađeno jer od kad je Niall trijezan?
"Hej?"- podignem obrvu upitno ga gledajući.
"Mogu?"- pita me rukom pokazujući u stan na što kimnem glavom i uvedem ga unutra jer uvijek to radim kada dođe. Brat mi je i ne mogu ga samo tako ostaviti pred vratima.
"Došao sam se ispričati."- zatvorivši vrata odmah stane na hodniku snuždeno gledajući u mene na što mene totalno iznenadi ovom rečenicom koju nikada nije izgovorio nego sada.
"Za šta?"- upitam grizući usne.
"Za sve. Za apsolutno sve."- uznemiri se zamahujući rukama, dok mu je pogled i dalje bio na podu.
"Niall, šta se dogodilo?"- zabrinula sam se jer mi nije bio jasan povod svega ovoga.
"Ništa, samo mi je jako žao."- priđe mi i čvrsto me zagrli, a ja mu uzvratim zagrljaj iz nepoznatog razloga.
"Ako te tata izbacio iz kuće i trebaš prenoćište, pa me zato mo..."- prekine me.
"Nije to Nora, stvarno mi je žao."- pusti me iz zagrljaja gledajući me onako kako me gledao prije mamine smrti. Znam da me iskreno gleda kad mu se oči sjaje, a obrazi zarumene. To je stari Niall.
"Žao mi je."- ponovi to kao i zagrljaj od maloprije, dok su u meni vrvjeli trnci sreće nadajući se da je to stvarno stari Niall.
"Kako si došao, zar ti tata nije uzeo auto?"- upitam ga ispuštajući ga iz zagrljaja.
"Uzeo je auto, ali sam motor uspio sakriti."- nasmije se te sam po tom osmijehu mogla vidjeti koliko je sretan jer je sakrio taj motor koji voli više od sebe na što se nasmijem.
"Idemo nabaciti đir? Nismo dugo."- predloži vožnju motorom, a ja kao odgovor kimnem glavom jer se stvarno dugo nismo vozili. Prije smo se znali voziti cijelu noć i na kraju završiti na uvali za koju samo nas dvoje znamo samo zato što smo nas dvoje glupi i bez fakulteta. Nije da ne volimo Liama i Kaina, ali oni su stariji i ne kuže te naše spike, dobro, Liam bi kužio, ali... Ne mogu objasniti odnos između Nialla i mene prije mamine smrti. Bili smo nerazdvojni.
Možda se ipak vraćamo na staro.
x x x
1:37. Totalno neočekivano, zar ne?! Osim što sam cijeli dan prespavala i što ću cijelu noć lumpovati🤦🏻♀️
Ne znam, jedino spavanjem uspijem izbjegavati ovu situaciju koja me počinje lagano gušiti, vas?😓
Kako ste mie? Nadam se da se dobro i čuvajte mi se🙋🏻♀️
Uživajte u nastavku i luvam vas❤️ pišite mi nešto da se ne osjećam ovako ugušeno, ubijte mi dosadu🤗🤪