/Godina 2053.../
Glasna i zaista bučna glazba se čula kroz cijelu kuću, unatoč svim upozorenjima da se to nikako ne radi. Iako je bio sedmi mjesec, sredina ljeta i iako su oni imali vikendicu uz vrlo lijepu, pješćanu plažu koju ni ne posjećuje toliko ljudi, Rose je poludjela na samu činjenicu da netko pravi toliko buku da ne može normalno ni spavati. Ustala se i sa sjedećim položajem, obukla je svoje crne papuče i izašla iz sobe. Bijesna i potpuno umorna, zaputila se prema sobi za koju je bila sigurna da se baš u njoj odvija teški cirkus. Nije ni pokucala iako je namjeravala, ali to je nije spriječilo da upadne u sobu. Nate je sjedio sa laptopom, a na stoliću pokraj njega stajala su dva zvučnika koja su treštala toliko da Nate nije ni shvatio kako mu je baka ušla u sobu.
„Natee!" Izderala se sa vrata gledavši u svog unuka tinejdžera koji je ne šljivi ni 2%.. Teške i vrlo ogromne slušalice štitile su mu uši, a njegov pogled i te lijepe, poznate, plave oči buljile su u veliki ekran laptopa. Crna obojana kosa mu je djelomično padala preko desnog oka, a blistavi piercing je imao blještavi sjaj u samom kutku usana. Što je malo čudno s obzirom da će dječak tek sad napuniti 15.
„Nate, smanji to.." Rose je pokušala podignuti glas na njega svim svojim snagama, ali sa svojih 57 godina starosti, znala je kako su je njene sposobnosti stroge naredbe i visokog tona počele lagano napuštati.. Oh da je bar koju godinu mlađa, zamislila se.. – istog trenutka bi je poslušao. Dozivala ga je neko vrijeme, no Nate je i dalje bio u oblacima. Odlučila je doći do njega, a kad je to napravila, smanjila je glazbu na jednom od zvučnika, a Nate je naravno to primijetio..
„Hejj, zašto si to napravila?" Bio je ljutit u trenutku dok je skidao teške slušalice sa glave. Pomakao je pramen kose sa oka i ugledao nju nad samim sobom kako ga promatra kao da je napravio nekakvo zlodjelo. Rose se pomakla od zvučnika tek dva koraka, a njegov bijesan pogled i mrko raspoloženje joj je bilo slatko..
„Pokušavam zaspati.. Podne je." Rekla je zaigrano, a u isti čas i umorno. Koji je samo blaženi mir imala dok ova mala zabadala nisu okupirala njen savršeni raj.
„I što s tim?" Bahato je odgovorio dok je tražio neku novu dobru glazbu po svojim datotekama na laptopu. Pokušao je njihovu konverzaciju završiti u što kraćem roku, ali s obzirom da je njegova baka tvrdoglava i veoma pričljiva žena, znao je kako je se neće tek tako riješiti.
„Pa ljudi spavaju.. Ako već želiš slušati tu groznu, treštavu glazbu od koje mi uši krvare već par dana, slušaj je slobodno, ali u tišini.." Pravila je grimase, a uši je pokrila dlanovima kako bi dočarala neugodnost i mučenje koje svakodnevno proživljava.
„Ovo nije nikakva treštava glazba. Dobra je i slušat ću je kako god ja hoću. Uostalom, rođendan mi je.. Moram provjeriti kako zvučnici rade i moram napraviti spisak glazbe.." Počeo joj se opravdavati iako za takvo što nije imao ni razloga, no ona ga je zaustavila na vrijeme.
„Molim te, radi to u tišini.. Roditelji su te poslali u ovu vikendicu da se ponašaš lijepo i pristojno, nemoj ih iznevjeriti.. A što se tiče tvog rođendana, Elena i ja ćemo izaći večeras, pa možeš dovesti svoje društvo. Uostalom, kad smo kod nje.. gdje je tvoja sestra?" Rose ga je zapitala znatiželjno, a Nate je izgubio svako zanimanje za njihov razgovor. U glavi su mu se motale mnogo bitnije stvari. Morao je srediti glazbu do kraja, otići u dućan i kupiti piće i nekakve grickalice od novaca koje su mu roditelji dali dok je zajedno sa sestrom na ljetovanju kod svoje bake.. I ono najvažnije. Mora skupiti hrabrosti i pozvati onu slatku curu koju je vidio predhodnu noć u istom kafiću gdje je i on bio sa svojim društvom.. Oh, kako mu se samo svidjela. Oduvijek je imao problema sa djevojkama s obzirom kako one baš i ne vole dečke koji su više u punk stilu.
„Hm?" Pitao je nezainteresirano, a Rose mu je ponovila pitanje po deseti put. Ta djevojka crvene kose i malo punije građe mu je popila mozak.
„Elena.. Tvoja sestra. Gdje je?" I ona je već bila iznervirana sebičnim ponašanjem svog unuka. Oduvijek je bio posebna vrsta djeteta. Naravno, kada je bio u društvu, pričao bi i zbijao svakojake šale, ali kad je bio sam.. pa to je već bila druga priča. Kako je stario, Rose nije mogla vjerovati kako je sve sličniji Louisu. Upravo zbog te unutarnje hladnoće koju sve više ispoljava na površinu, zbog obraćanja i konstanog vrijeđanja.. Takav je upravo bio i sad. Bahat te u potpunosti nezainteresiran. Ali oprostila mu je istog časa jer je znala koliki je teret na njemu. To je ipak 15. rođendan.. Koliko se to puta u životu slavi? Mora sve pripremiti i ovo je prvi put da se on ustvari brine za kompletno sve..
„Ne znam gdje je.. Sigurno se opet zabila u svoju sobu i čita onu tvoju knjigu. Proći će joj najbolje godine u hrpetini bezveznih knjiga." Nasmijao se sasvim siguran kako njegova sedamnaestogodišnja sestra neće doći na njegov rođendan. Kome još za zabavu treba neka štreberica koja samo mašta o idućem romanu kojeg namjerava pročitati? Po njegovom mišljenju, ona je bila predosadna djevojka. Nikad u životu nije napravila nikakvu glupost dok ih je on dosad napravio na stotine. Neke su bile toliko ozbiljne da su ga roditelji u kasno doba iza ponoći morali vaditi iz pritvora. Nikad nije ni bježala iz škole. Nikad se nije oblačila kao njene vršnjakinje. Bila je apsulutno totalna suprotnost mlađem bratu.. Baš kao što je i njegova baka.
„Koju knjigu?" Rose ga je opet zapitala nakon nekog vremena, ne shvaćajući kako Nate jedva čeka da ga pusti na miru.. Za svog života, napisala je preko 15 romana, ali ovaj zadnji s kojim je završila svoju aferu s pisanjem značio joj je više od svih 15 romana i trilogija koje je ikad napisala.
„Ne znam.. Sigurno onaj komplet knjiga koji si nedavno izdala. Glupača je potrošila sav svoj džeparac na te tri knjige. Kako se ono zove... Ah da, 'Broken'.." Rose mu se smijala jer ju je Nate tako jako podsjećao na Louisa, na osobu koja se pojavljivala u polovici njenih romana. Louis je ustvari bio savršen karakter za većinu njenih knjiga, mijenjala bi mu izgled i davala mu svakakva imena, ali zapisivala je rečenice koje bi on definitivno rekao u bilo kojoj situaciji. A Nate je ustvari, koliko god on to poricao, bio vrlo sličan Louisu. Imao je te lijepe, plave, sužene oči, njegove usne i taj sladak osmijeh koji svaku curu baci na koljena.. Bili su otprilike iste građe, samo što je Nate bio viši od Louisa za 2oak centimetara. Louis je još dok je bio mlađi bio poznat po tetovažama, piercingima i lošem ponašanju. No ovaj dječak koji sutra puni 15 godina i koji je već upoznat sa vrijednošću samostalnosti ima taj jedan sitni piercing u kutku usana, no tijelo mu i dalje nije obilježeno tom vječnom tintom. Jedino što ponekad zna crtati oči, ali Rose je uvjerena kako je sad u tom razdoblju života kada traži sebe i svoj stil, ipak je samo tinejdžer pun podivljalih hormona.
„Voljela bih i da ti pročitaš tu trilogiju.. Znaš napisana je po istinitim događajima. I zapravo to je prvi roman u kojem je apsulutno sve istina. Samo su imena i mjesta mrvicu izmijenjena.."
„Znaš da ne volim čitati knjige, bako! U životu nisam ni lektiru pročitao, a kamo li neke knjige sa strane.. Elena mi sastavlja svaku lektiru. Eto bar neka korist od nje." Nasmijao se shvativši na koji način mu Elena može poslužiti. Ako ništa drugo, bar zbog nje ima vrlo dobre ocjene iz engleskog jezika.
„Nije lijepo što tako iskorištavaš svoju sestru. A starija je od tebe dvije godine. Uskoro tri." Prigovarala mu je, a on je već navikao na takvo što. Zadnja tri ljeta je proveo pod staklenim zvonom svoje dosadne bake.
„Nisam ja kriv što ona voli da je se iskorištava." Rekao je sasvim siguran u svoje riječi.
„E pa, Elena je dobra djevojka.. Moraš joj pomagati ili joj ukazati na pogreške, ako ih već ona sama ne vidi. I nema veze što je zaluđena knjigama. I ja sam bila nekad davno.." Rekla je sa sitnom dozom nostalgije.
„Stvarno mi se neda slušati kako je bilo nekad davno jer već znam da ćeš početi pričati o tome kako su ti roditelji bili strogi, kako si imala jednu prijateljicu, i kako si upoznala djeda.. Sad su moderna doba bako. Nitko više ne voli slušati priče stare tisućama godina."
Rose se naravno uvrijedila na njegov izbor riječi. No voljela je što je njen unuk tako iskren i što je tu osobinu također naslijedio od svog djeda. Da, zapravo Nate je bio kopija svoga djeda Louisa. Uzvratila mu je na opasku, na što se Nate ostavio i laptopa i glazbe samo kako bi se mogao svađati s bakom. Često su imali nesuglasice i svađali bi se gotovo svaki dan oko sitnih i nebitnih detalja. No voljela je svog unuka kao i on nju. Ipak ga je viđala jednom godišnje kao i svoju unuku i svako ljeto njihov posjet bi joj uljepšao cijelu godinu. Nastavili su se svađati, a tri sobe dalje, na kraju same vikendice, zaključana u vlastitoj sobi, Elena je čitala bakine knjige. Nova trilogija 'Broken' koja je izašla na tržište malo manje od mjesec dana joj se toliko svidjela da je sav svoj novac potrošila na te tri knjige koje sve skupa sadrže malo više od 2 tisuće stranica. Čitala ih je punih tjedan dana, i danas se bližila kraju posljednje knjige i bilo joj je žao. Ležala je u krevetu, glava i polovica leđa su joj bila oslonjena na dva jastuka uza zid, a noge je savila tek malo da na njih položi posljednju knjigu. Ostalo joj je još 50 stranica, no koliko god ona to htjela odgađati, znatiželja ju je vukla jer je htjela saznati što se dogodilo njenim omiljenim likovima iz bakine priče... No nije znala da je u romanu svaka situacija napisana po istinitom događaju. Rose je ipak to odlučila zadržati za sebe. Bilo bi zaista glupo podijeliti takvu činjenicu za svim čitateljima diljem svijeta, pogotovo zato što je roman posvećen Louisu, Rose i njihovoj ljubavnoj priči...
***
Zaista lijep i sunčan dan koji se rijetko kad pojavljuje u Stratfordu krajem jeseni, omogućio je Rosaliji da pozove najbolju prijateljicu u šetnju, na kavu ili običan sladoled. Sad, kad su se u konačnici pomirile, htjela je doznati toliko toga o njoj, željela je znati apsulutno svaki detalj koji se dogodio u proteklih godinu dana njihovog nedruženja. Ugodno i sasvim mirno popodne bilo je savršeno za takvo druženje. Rosalia (Rose) je stajala ispred ogledala u svojoj sobi, taman je stavljala duge zlatne naušnice sa šljokicama koje je dobila od svog dragog. Otišla je do kreveta i uzela mobitel koji se podvukao ispod jastuka i stavila ga je u džep novih poderanih traperica. Uska zelena majica sa dubokim dekolteom joj je tako lijepo stajala, Rosalia je bila ponosna na svoje modno umijeće.
„Gdje ćeš ti, tako seksipilno sređena..." Lou(Louis) je stajao na vratima promatravši je nekoliko trenutaka. Već danima je kovao vrlo pomno isplaniran i savršeno precizan plan, stoga mu nijedna sitnica nije mogla poći krivo. Ona je u tom trenutku stajala ispred ogledala stavljavši na svoje uho drugu naušnicu. Okrenula se prema njemu popravljavši svoju frizuru, a njen osmijeh kojeg je tad stvorila bio je ljepši i blistaviji od cijele njene modne kombinacije..
„Lora(Laura) i ja smo se dogovorile za kavu. Jedva čekam da odem.. Zaista mi nedostaje njeno društvo!" Rekla je sa osmijehom i čeznutljivom nostagijom dok se prisjećala davnih razgovora koje su Lora i one znale imati. Većinom su u pitanju bile veoma škakljive teme koje je samo Lori posvećivala.
„Znači, postao sam previše dosadan da bi se družila sa mnom!" Rekao je ljubmorno, iako je znao da je to još jedna obična zezancija. Ona se uozbiljila nakon čega je glavu nagnula na desnu stranu.
„Nisi dosadan, ali već mjesecima živimo skupa i zapravo si jedina osoba s kojom provodim vrijeme.. Nedostaje mi društvo. Nekakva prijateljica. Ženska prijateljica po mogućnosti." Nasmijala se, a zatim je uzela ključeve od automobila sa stola i krenula prema njemu. Konačno je uštedjela dovoljno da si uzme neko polovno praktično auto kako ne bi ovisila o njemu ili gradskom prijevozu, iako je Lou bio protiv toga... Vodio bi ju gdje god bi ona zaželjela. Oh, pa bar je to i ona sama znala.
„Sve je dobro dok je u pitanju neka prijateljica.." Približio joj se par koraka, a onda je ruke položio na njene bokove i privukao je sebi. „Ali što ako ti se pridruži neki prijatelj za kojeg ja ne znam.."
„Zar je to moj mali Shrek ljubomoran?" Rosalia se nasmijala, a njegova faca je bila gotovo pa ljutita. Mrzio je taj nadimak, pogotovo zato što mu ga je dala ničim izazvanim. Ali njen osmijeh je uspio izbrisati svu sitnu ljutnju koja se nakupljala u njemu.
„Naravno da sam ljubomoran. Prekrasna si i prelijepa i moja.. I sad si se tako sredila. Imaš te jebene štikle od 50 centimetara.. I tu majicu. Zašto si obukla tu majicu?" Gledao je u njene napola otkrivene grudi, a ona je stavila kažiprst na njegovu bradu i podigla je kako bi je konačno pogledao u oči.
„Lijepa je.. I nova. Moram je ponekad obući. Ne bi smio biti tako ljubomoran."
„A ti ne bi smjela biti tako jebeno zgodna. Svaki put kad izađeš negdje, moram se brinuti hoćeš li upoznati nekoga, ili će taj netko upoznati tebe.."
„Lou..." Rekla je pomalo iznervirana..
„I onda se nastavite viđati kao neki prijatelji sve dok te ne odvuče u kr..." Već je znala što planira reći, pa ga je preduhitrila tako što mu je cijeli dlan stavila preko usta i pokrila ih da ne nastavi govoriti grozote. On je zaigrano ugrize, a ona ipak nastavi držati ruku na njegovom licu dok joj je druga ruka bila ležerno opuštena na njegovom potiljku.
„Koliko puta smo prešli tu temu? Koliko sam ti puta samo rekla koliko te volim i kako ne postoji apsulutno nitko tko bi te mogao zamijeniti? Zar ti to dosad nije ušlo u glavu?" Spustila je svoju ruku, a on je nevoljno kimnuo glavom.
„Paranoičan sam u zadnje vrijeme.. Oprosti mi! Nemam pojma koji mi je kurac. Ali znam da poludim svaki put kad izađeš negdje tako lijepa.." Podigne dlan na njen obraz i iza uha joj zakači pramen koji joj je padao preko lica, a zatim dlan ostavi na njenom obrazu i lagano je miluje dok mu pogled seže duboko u njene oči. „Jer si lijepa Rosalia, svakim danom sve više da se pitam kako je uopće takvo što moguće." Kaže kao da to zaista misli, a nije ni svjestan da joj ljepši kompliment u životu nije udijelio.
„Ne brini se.. Od sad ću si na čelo napisati crnim markerom znak 'Zauzeta sam' i nitko mi se neće približiti." Ona se nasmije, a on to nimalo ne shvati kao šalu.
„Nitko neće popušiti takvu foru. Tek onda će ti svi prilaziti i svi će te zamišljati kako klečiš na koljenima dok im ga pušiš. Znam i više nego što misliš. Prošao sam sve to.." Rose je bila zgrožena njegovim riječima, ali on je unatoč njenom raspoloženju nastavio pričati. „Treba ti neko obilježje, neki trag koji će im dokazati da si samo moja. Imam ja bolju ideju."
„Kakvu prinče moj?"
„Nisam jebeni princ.." Rosalia vrlo dobro zna koliko Lou ne podnosi nadimke, zato i koristi svaku priliku da mu dodijeli neko novo ime. Naposljetku, i sam je odbacio svoje ime i sad je ponosni John Markson.. A ona ga ne smije zvati nikako drukčije nego li Lou.
„Volio bih da me poljubiš!" Kaže gledavši u njene usne. Ruke su mu lutale po njenim bokovima privlačivši je sve bliže.
„Mislim da to sa svojom ljubomorom nisi zaslužio." Rosalia je odmahnula glavom.
„Ali zaista bih te volio poljubiti.." Kaže joj, a zatim stavi čelo na njeno, okrznu se nosevima, a usne jedva da im se dodiruju. I ona više ne može izdržati..
„A ja zaista volim biti poljubljena.." Izgovori to sasvim tiho, na što se on nasmije. Poljubi je sasvim lagano samo kako bi osjetio njene usne na svojima, no čak i taj sitan poljubac natjera ga da od nje dobije još. Sa njom ima osjećaj kao da je ljubi po prvi put, kao da je dužan natjerati ju da se osjeća lijepo i da misli samo na njega u svakom trenutku, svakog dana.. Usne im se kreću polako, on joj zubima uhvati donju usnu i povuče je, a zatim je ispusti i nastavi je ljubiti.. Jezikom počne kliziti preko njenog, oblizuje joj savršene roze, tako pune usne i ne može doći sebi od tako ugodnog osjećaja. Obje ruke postavi na njenu stražnjicu i počne je stiskati onako, točno onako kako on to zna.. Jer je siguran kako će vrlo brzo početi vrištati njegovo ime. Usnama joj pređe sa usana, na nos, preko obraza sve do vrata..
„Lou.." Zastenje i on shvati koliko joj je dobro. Ali još bolji osjećaj je mučiti kad zna koliko žude jedno za drugim. Okrene je i prisloni na zid, a ruke mu dodiruju njenu guzu na najizazovniji mogući način. Ljubi je po vratu, po dužini ključne kosti, i iako počne drhtati od svakog dodira, tako joj je dobro, da misli kako bi umrla da samo prestane sa tim. Svoje prste ukopa u njegovu kosu i približi ga još više svom vratu. Oči su joj zaklopljene i jedino što u ovom trenutku želi je da ovaj poljubac traje što duže. Par puta je zaboli njegov poljubac, svijesna da je nije samo poljubio nego i ugrizao. Tijelo je prislonio na njeno, a njegovo međunožje se trljalo toliko jako da je i nju zaboljelo. Bio je čvrst, tvrd i toliko spreman, a ona je već odavno trebala krenuti. Lora je sigurno poludjela čekavši je dolje u boravku.
„Lou.. Lora je dolje!" Kaže konačno sjetivši se da imaju gosta.
„Potjeraj je.." Kaže sasvim očaran njenim tijelom i tim porivom za njom. Želi je kao nikad do tad, a sama činjenica da mogu biti uhvaćeni u intimnom činu, tjera ga da ju dodiruje, da je zaželi još više.
„Ne mogu.. Ona čeka."
„Može čekati još 5 minuta.. Imamo ti i ja važnijeg posla." Kaže, a Rosalia se htjela usprostaviti. No kad je Lou brzim pokretim otkopčao te pokidane traperice zajedno sa trapericama i samo je malo oslobodio, brzo je zaboravila na ono što je željela reći. „Bit ćemo brzi.. Hajde nasloni se preko ovog stola." Kaže joj, a ona ga blijedo pogleda. Nikada nisu radili takvo što. Da, istina je da su spavali mnogo puta, ali nikad u tako čudnim pozama. Ipak ga posluša i okrene mu leđa. On je polegne i ona zauzme čvrst položaj. No unatoč tome, osjećala se čudno jer nije znala što sad očekivati. Koliko god ona mislila da je tijekom nekog vremena stekla nekakvo iskustvo, još uvijek nije sigurna u apsulutno sve. Ne zna kakav će osjećaj biti kada je dodirne ovako okrenutu. Uskoro začuje zvuk njegovih traperica, a kada je dodirne po samom središtu, zajeca od ugode..
„Kako si samo meka.. Tako spremna za mene!" Dodiruje ju prstima, izaziva je, a ona shvaća kako joj priređuje jedino lijepo mučenje..
„Samo.. daj učini to!"
„Što? Što bi da ti učinim.." Kaže sa osmijehom, a ona bi ga najrađe potegla šakom posred face. Gađala ga kalkulatorom. Ili peglom.. Uglavnom što joj dođe pod ruku. Srećom, trenirala je boks neko vrijeme, točno zna način na koji ga udariti da toliko da mu slomi nos.
„To..." Nije htjela izgovoriti, no ni on nije htio više čekati. Nije imao živaca za to. Ušao je u nju sasvim sporo, ali do kraja. Zaklopila je oči od ugode, ali i od novog poznatog osjeća kojeg naprosto obažava. Bilo je čudno ne gledati ga dok ubrzava svoje radnje, ne dodirivati i zabijati nokte u njegova čvrsta, mišićava i razvijena leđa. Ali sad ga je osjećala mnogo dublje, svu njegovu širinu i debljinu, osjećala ga je cijelog. Njeni mišići su se stezali oko njega, uvlačili ga dublje u sebi, a oboje su proživljavali teške, a opet prelijepe patnje. Uhvatio ju je za bokove sa obje ruke, a ritam mu se znatno ubrzao. Nabijao se u nju do kraja, a ona se uhvatila za rubove stola kako bi održala ravnotežu. Također, nikada nisu imali divlji seks, ali ovo je tako žestoko i brzo da se pitala može li izdržati.
U svom tom zanosu, nisu ni primijetili kako Lora dolazi gore, kako se približava njihovoj sobi. Kucala je, a iznutra su se čuli teški uzdasi, Rosalia je stenjala njegovo ime najglasnije što je mogla, a Lou je jecao od osjećaja kojeg mu je stvara. Lora je shvatila kako uopće nisu primijeti da je pokucala dva puta, a i samoj joj je bilo neugodno slušati ih. Nakon što su završili, Rosalija se nabrzinu obukla, govorivši mu kako će se vratiti za najviše dva sata. Oboje su se spustili dolje, a Lora je ispijala čašu soka od jabuke, skrivavši osmijeh i sve ono što je čula do prije par minuta.
„Oprosti što si toliko čekala.." Rosalia je rekla. „Mi... Izgubila sam naušnicu, pa mi je Lou pomogao naći je.." Nije ju ni pogledala u oči, a Lou je stajao u pozadini i samo što nije puknuo od smijeha.
„Da... Pa, drago mi je da si je našla!" I kad je to izgovorila, skoro je proplakala od smijeha. Lou je primijetio Lorino ponašanje i već je bio siguran u to kako Lora sve zna. Samo je Rosalia u ovoj situaciji bila slijepa.
Rosalia i Lora su konačno izašle vani. Mrak je već uvelike pao i one su krenule na piće u poznati kafić u centru samog Stratforda. Pričale su, smijale se i prisjećale toliko događaja da je vrijeme prolazilo tako brzo. Rosalia se zabavljala, no nije imala pojma što joj Lou sprema iza leđa. Nije imala ideje što je pripremao cijelo ovo vrijeme i koliko će se samo iznenaditi kada sazna za sve to..
Rosalia je tokom cijele večeri dodirivala svoj vrat, svaka modrica je boljela, pa se u nekim trenutcima sjetila Louovih riječi.
„Treba ti neko obilježje, neki trag koji će im dokazati da si samo moja. Imam ja bolju ideju."
Gad jedan pokvareni – pomislila je. Namjerno je ovo napravio samo kako bi joj vrat izgledao tako ružno. Otišla je u toalet i gledala se u ogledao. Gotovo cijela koža joj je prekrivena tim modricama, i iako joj je to napravio čovjek kojeg neizmjerno voli, izgleda tako ružno. Sad će morati nositi šalove. A vruće je.. Previše je vruće da bi nosila takvo što. Sa dlanom položenim na vratu punom plavih modrica izašla je iz toaleta i takva prolazila kroz gužvu u kafiću sve dok nije došla do svog stola.
„Lou te zvao par puta.." Lora ju je obavijestila u trenutku kad je sjela na stolicu nasuprot nje. Skinula je ruku sa vrata i dohvatila mobitel sa sredine stola.
„Zašto?" Pitala je samu sebe, a Lora je dala uobičajeni znak ramenima kako bi joj dala doznanja da nema pojma zbog čega ju je zvao. Rosalia je čitala njegove poruke, a za to vrijeme Lora je uzela Rosalijinu kutiju prečudnog Style duvana sa znakom rozog leptira na sebi. Izvadila je jednu iz kutije, a sama cigareta je bila dugačka i pretanka da se zapitala kako Rosalia uopće može pušiti nešto što izgleda tako dječije. No nakon samo par dimova, ova vrsta neobičnog duhana joj se neizmjerno svidjela.
„Rekao mi je da bih trebala doći doma. Žarko mi želi reći nešto.. I kaže da ne može čekati. Napisao je da moramo razgovarati." Rosalia ju je pogledala zabrinuto jer kad ovakvo nešto kaže muškarac koji je u zaista dugoj vezi – takva poruka obično znači početak kraja.. kraja savršene veze.
„Smiri se. Sigurna sam kako nije ništa ozbiljno!" Lora ju je uvjeravala dok Rosalia nije ni obraćala pažnju na nju. Čitala je poruku iznova i iznova, a neobičan osjećaj samoće i mogućeg raskida se samo više množio u njoj. „O čemu razmišljaš? Rosalia, uvjerena sam kako nije ništa loše."
„Ali kad je nekome rečenica 'Moramo razgovarati!!' donijela nešto dobro.." Prislonila je kažiprst uz nos dok su joj kroz glavu prolazili najgori scenariji. Što ako je shvatio kako je ne voli i da je najbolje da konačno raskinu? Oh ne.. To nikako ne bi bilo dobro. Ili da se možda kojim slučajem poželio vratiti Sophiji i djetetu? Muka joj je došla od same pomisli.. A možda njegova bivša banda ima veze sa ovakvom porukom čudnog sadržaja? Sva u svom svijetu nije ni čula Loru kako joj govori da je sve uredu jer je ona točno znala o čemu je riječ, samo joj nije smjela reći. A Rosalia se pojela od brige i nervoze. Sto čuda se može dogoditi dok ona sazna o čemu je riječ. No zašto da samo sjedi i gubi vrijeme na bespotrebne kave kada može saznati u čemu je zapravo stvar?
„Lora, ja.. Moram ići! Moram vidjeti o čemu.." Sasvim izgubljena, ustala se i dohvatila torbu sa stolice pokraj sebe. „Molim te.. Ajme, oprosti mi! Nagovaram te na ovu kavu stoljećima i sad ja moram otići."
„Ne brini! Sve je okej.. Samo ti hajde, vidi što se događa!" Lora je poticala, a kave će sama platiti. Pa bar joj to ne bi bio prvi put.
„Hvala ti.. Ne znam kako ću ti se odužiti!" Na brzinu je poljubila u obraz, pozdravila je, a zatim brzim koracima napustila kafić.
Lora je dakako ostala sjediti u tom kafiću sasvim sama dok su oko nje brujale razne priče i raznorazni tračevi, a svi su bili u nekakvom društvu. Uzela je mobitel u ruke i počela čačkati po njemu jer je bilo prerano da se vrati doma a tek je izašla na piće. Srećom, Rosalia joj je prije samog odlaska ostavila par cigareta pa se Lora bar na neko vrijeme mogla pozabaviti. Zapalila je duvan i ispred nje su ostala još samo dva. Spustila je upaljač na stol i pogled joj je poletio prema naprijed. Kao da je neka sila vukla. Kao da je baš u tom trenutku morala pogledati na ulaz samog kafića. Dva crna dečka su ulazila u kafić, a njihove face su joj se učinile veoma poznate, sve dok iza njih dvojice nije ušao još jedan momak. Visok, sasvim ugodne građe i prekrasne plave, ali vječito razbarušene kose u njoj je probudio gomilu uspavanih osjećaja. Sjeli su za prvi stol, ali i dalje je imala čist pogled na njih unatoč ogromnoj gužvi u samom kafiću. Muškarci su razgovarali sve dok Daniel(David) nije nešto rekao plavokosom dečku. Ashton (Aaron – Louisov prijatelj iz bande.) se priključio razgovoru, a nakon samo par trenutaka, Luke(Laurin bivši dečko, pripadao je bandi) se okrenuo, pošto joj je cijelo vrijeme naravno bio okrenut leđima.. i ugledao ju je. A njoj kao da je cijeli svijet stao, kao da je sav svoj život morala živjeti za ovaj trenutak – kad će je pogledati nakon toliko vremena.. kad će se izgubiti u njegovom pogledu. A u njemu su se probudili nevjerojatni osjećaji za koje je mislio da su ga prošli. Oh dok je gleda, samu u toj gužvi, kad shvaća da njen pogled postoji samo za njega, poželi joj prići i sjesti do nje. Da mu je samo još jednom osjetiti taj divan miris kojeg je imala, da mu je bar vidjeti taj prekrasan osmijeh kojeg je znala stvarati isključivo zbog njega.. Isuse, kad bi bar bilo moguće držati ju u zagrljaju na još samo jedan trenutak. Kad bi bar okusio te njene usne, mogao bi umrijeti u miru. Par sekundi koje su trajale kao godine brzo su prošle. Koliko god o nju neizmjerno želio, okrenuo se. No i dok ju je gledao, izraz lica mu je bio isti. Točno je znao da ako pokaže jednu jedinu emociju sve propasti. Kako je ikada moglo doći do ovoga? – pitao se. Pa po Bogu, upoznao ju je na tulumu. I tako bi se redovito viđali – samo po tulumima i raznim zabavama. Bili su skupa to neko vrijeme, ali James je naravno u sve morao umiješati svoje prste. Nisu bili skupa, tad su imali odnos koji se temeljio na međusobnoj zabavi. No Luke nikad nije ni pomislio kako ga je ona u međuvremenu zavoljela. Pod utjecajem Jamesa, Luke ju je morao napustiti, izvrijeđati je i odbaciti od sebe. I naravno, ispred njega se morala pretvarati kao da joj to nimalo ne smeta jer kako je i sam rekao - samo su se zabavljali, ali sam Bog zna, koliko je Lora samo suza isplakala. I zato je rekla Rosaliji da je Lou ološ – baš zato da ju zaštiti. Jer zna da pripada bandi u kojoj svaki muškarac namjerno povrijeđuje djevojke. No Rosalia ni sama nije znala u kakve se Lora probleme upustila, nije znala da je povrijeđena od strane voljenog dečka. Rosalia se naljutila na svoju najbolju prijateljicu i odbacila je od sebe, tako da je Lora u jednom danu izgubila dvije najbitnije osobe u životu. Prošlo je neko vrijeme naravno... Lora je prestala plakati, lagano, sporo, ali sigurno vraćala se svom starom životu. Počela se zabavljati i živjeti svoj prijašnji život. No kako je vrijeme odmicalo, Luke se osjećao sve gore. Bio je poput Loua.. Volio je biti sa djevojkama na jednu noć, ali obojici se dogodila ista stvar. Zaljubili su se u djevojke koje su nisu bile za jednu noć. No Lou je nakon teške borbe uspio zadržati svoju dragu, dok su se Luke i Lora u potpunosti razdvojili. Luke je pokušao zaboraviti na nju, na momente koje su imali, ali sa svakim pokušajem, bilo bi mu još gore.. Sve do trenutka kad nije shvatio koliko je ustvari voli.
I što bi sad bilo kad bi se ustao sa tog jebenog stola i prišao joj bez srama? Bi li ga ozbiljno shvatila kad bi joj rekao koliko je samo volio? Naravno da ne.. Odjebala bi ga jer ga je za ove dvije godine sigurno preboljela. Koliko god on nju samo volio, nema te šanse da bi oni mogli biti skupa – pomislio je. No Luke nije znao da i ona također ima te sjebane osjećaje. I dalje ga voli sa svom svojom povrijeđenom dušom i slomljenim srcem. I dalje čezne za njim kao i prvog dana. Da su bar znali kako se osjećaju. Da je bar Luke imao hrabrosti Lori reći koliko je voli.. Da je bar Lora bila u stanju doći do njegovog stola i zamoliti ga da popričaju. Možda bi i uspjeli. Možda bi čak bili sretni.
Ovako, sjedili su na suprotnim stranama kafića. Ona sasvim sama, ponekad bi pogledala u njega. A on je razmišljao o njoj, o svojim osjećajima koji su toliko jaki da boli. Boli ga to što nije s njom, a trebao bi biti. Ovako, drži joj okrenuta leđa i priča sa društvom, a najrađe bi porazbacao sve oko sebe, došao bi do nje i priznao joj svaki svoj osjećaj, svaku emociju, prepričao bi joj svaku noć koju je proveo bez nje, svaku uspomenu.. apuslutno sve. Nije u pitanju hrabrost, u pitanju je ponos i povrijeđena srca. Zbog jebenog ponosa, ostali su sjediti praveći se da se ni ne poznaju.
No, ipak bolje da je ispalo tako. Neke stvari valja zakopati duboko, negdje gdje apsulutno nitko ne može doći i ponovno ih iskopati. Neke ljubavi, toliko snažne poput njihove, nemaju sretan kraj. Jer poznato je sreća kratko traje. Možda su oni imali previše sreće skupa. Možda im je od samog početka bilo namijenjeno da pate, da nikad ne završe zajedno.. Da ne uživaju u svojoj sreći. U svojoj ljubavi. A ljubav ne traje vječno.. Bar ne u njihovom slučaju!
***
Elena je isplakala dušu u krevetu sasvim sama čitavši bakinu knjigu. I postavljala je sama sebi toliko pitanja. Voljeli su se.. Kako je po Bogu moguće da naposljetku nisu ostali zajedno? Zar taj jebeni ponos mora biti takav da ne dopusti muškarcu i ženi kao što su oni da se vole? Bili su tako blizu jedno drugoga. Emocije i međusobna ljubav samo što nije eksplodirala u tom kafiću. Patili su jedno za drugim. A ponašali su se kao poptuni stranci.. Nastavila je čitati knjigu.. I dalje je lila nevjerojatne suze u saznanju da su cijeli svoj život tražili ljubav na pogrešnim mjestima, a pravoj i jedinoj ljubavi se nikad nisu imali hrabrosti vratiti. Nate se i dalje svađao sa bakom, i dalje je treštala glasna glazba. No ona je nastavila čitati sve dok nije došla do posljednjih stranica bakinog fantastičnog romana..
***
Rosalia je ušla u kuću sasvim zbunjena sa bezbroj nevjerojatno loših misli koje su joj se motale glavom. Trebaju razgovarati! O čemu bi oni to kvragu trebali razgovarati.. Kao da ga nije vidjela prije par sati, kao da ju nije prebacio preko onog stola i.. Zaustavila se u svojim mislima! Zna kako se ne bi smjelo dogoditi ništa loše. Ona njega voli. Voli ga neizmjerno. Prešla je preko svega što je ikad napravio i ostat će uz njega ako opet nešto slično i ponovi. Voli ga svom svojom snagom, svim silama i svim svojim biće da je to nešto neopisivo. Pa da se dogodi nešto.. Ne bi mogla nastaviti sa svojim životom.
Razmišljavši u njihovoj vezi, nije ni shvatila da je već došla na pola dnevnog boravka. Noć je pala prije par sati, a ona sasvim izbezumljena šeta po mraku kao kakva budala. Počela je tražiti prekidače, a kad je pokušala upaliti svijetlo, apsulutno ništa se nije pojavljivao. Oh krasno, i struju su isključili – pomislila je. Pa večer nije mogla gore započeti. Prvo razmišlja o mogućeg prekidu sa čovjekog kojeg voli više od same sebe, a sad mora plačati te proklete račune za struju. Kao da se nalazi u nekom smiješnom horor filmu. Taman je htjela u kuhinju, ali zagledala se gore – put svoje sobe i o' tamo je dolazilo neko jedva primjetno svijetlo. Okej, sad kad je shvatila da se nalazi u horor filmu, očekuje mumije i zombije raznih vrsta. Pokušala je sebe tim mislima razvedriti, ali unatoč tome, postala je još više uplašenija. Ipak, počela se penjati stepenicama, a torbicu je stiskala tako čvrsto i jako da ju joj prsti problijedili. Koji se k.. događa ovdje? Sa svakom stepenicom koju je prešla, svijetlo je postajalo jače. Konačno je došla na sam kraj, a ispred nje su bile poredane latice u obliku strelica. Kako je ispred nje bio hodnik koji je vodio do samog kraja njene sobe, uz zidove su stajale upaljene mirisne svijeće, a te prelijepe crvene latice ruža su samo pridodavale njegovoj romantičnoj gesti. Konačno se oslobodila straha od mogućih mumija i zombija. I prije nego što je počela pratiti oblikovane strelice, podigla je papir sa poda ispred sebe i pročitala ga..
*Prati te strelice. Nisu mi baš najljepše ispale, ali dao sam sve od sebe.. Više puta, jer je svaka bila različita, pa sam izgubio živce i popizdio... I zapalio dva duvana poslije svake napravljene.. Ali okej, vratimo se mi na romantiku. Prati strelice ljubavi i nemoj slučajno razbiti koju svijeću. Ne želimo požar u kući.
P.S. - Nije nestalo struje. Sam sam je isključio. Da ti bude romantičnije ljubavi moja.. A sad prati te strelice i ostavi taj papir – što dalje od svijeća naravno.*
„Kreten!" Izgovorila je sa osmijehom, ali opet je ponijela taj papir sa sobom i nastavila pratiti strelice. Ionako je sama znala gdje će dospjeći jer je to ionako bila njena kuća koju je znala napamet, ali veselilo ju je to što se potrudio. Što je sve ovo učinio samo zbog nje.. Više je ni ne mući činjenica da će prekinuti jer zapravo ta činjenica nikada nije ni postojala. Brinula se bezveze, a nije slušala Loru kad je govorila da će sve biti u najboljem redu. Konačno je došla do vrata svoje sobe, a ispred nje je laticama napisano 'The End Of The Road' vrlo čudnim slovima. A to bi trebalo značiti kraj puta. Kakav jebeni kraj? – zaprepastila se. Taman kad je iz glave izbacila svaku misao o prekidu, on se na ovako grozan način našali s njom.
„Rosalia jebemu. Smiri se.. Neće te ostaviti, ne brini. A ako te kojim slučajem ostavi, znaš što ti je činiti. Trenirala si boks. Znaš osnovne pokrete.. Hajde, smiri se!" Govorila je sama sebi naglas svjesna da je on možda čuje. No iako je sve ono što je ona izgovorila bilo i više nego smiješno, po njoj su prelazili nevjerojatni trnci. Otvorila je vrata i ušla unutra..
„Oh, pa puno ti je trebalo.." Čula je poznati glas i nasmijala se. Htjela ga je zagrliti i reći mu da ju je na smrt preplašio, no njega nije bilo nigdje u sobi. Umjesto njega, ispred njenog kreveta stajala je ogromna plazma. A na plazmi njegov lik.
„Hajde sjedni.. Ne znam, možda si već i sjela. Ovo je video, nisam ja nikakav vidovnjak."
Nasmijala se tako glasno jer nije mogla vjerovati kolika je on budala. Pripremio je sve one latice, svijeće i papire da bi ušla u svoju sobu kako bi ga naposljetku gledala na televiziji. I to snimljen video.. Sama pomisao na to tjerala ju je na smijeh. Na tom videu, on sjedi u nekoj stolici, u neobičnoj prostoriji u koju nikad prije nije ušla niti ju ne poznaje. Brada mu je stara par dana, ali svejedno nosi neku lijepu prekrasnu ljubičastu košulju. I tako neuradan je prekrasno savršen.
„Nadam se da si sjela pa da mogu započeti.." Ona je već sjedila na samom rubu kreveta kako bi ga mogla promatrati. No i dalje se smijala kao luda, ne mogavši vjerovati da joj je dečko sposoban za ovakve romantične gluposti.
„Znam da sam te vjerojatno prepao ili definitivno nasmijao, ali da ovo radim uživo, smijala bi se još gore jer bi falio jednu stvar stotinama puta.." I opet se nasmijala, ovaj put znatno tiše.. „Želio bih ti nešto reći. Muče me neke stvari.." Zastao je i pogled skrenuo prema svojim koljenima. Već je na samom početku znala kako se radi o nekoj zaista ozbiljnoj temi. A onda je podigao pogled i nastavio gledati u kameru govorivši. „Nekidan sam razmišljao i shvatio sam koliko mi se život promijenio. Bio sam klinac Rosalia kada sam ubio svog oca, znaš? I svjestan sam kako ovo nije tema koju bi voljela slušati, ali jednostavno moram ti se otvoriti. Moram ti reći apsulutno sve..
Odrastao sam bez njega onda kad mi je najviše trebao. Proganjao me taj jebeni osjećaj da sam baš ja oduzeo život vlastitom ocu, no pronašao bih opravdanje u tome da je bio alkoholičar. Da sam spasio mamu i sestru od njegovog zlostavljanja. I pomislio sam.. da tako mogu spašavati druge. Vrlo glupo, zar ne?" Nasmijao se, a njoj se srce lagano cijepalo na komadiće..
„I što sam bio užasniji, to mi se sve više sviđalo biti takav. Nikad nisam ni pomislio da će se u mom životu pojaviti osoba koja će me smiriti, koja će u svoj mojoj tami koja isijava zlobom, pronaći to svijetlo koje jedva da postoji. I ne mogu vjerovati da si imala živaca i hrabrosti nositi se sa poremečenim čovjekom kakav sam ja..
Život mi je bio užasan, baš od tog trenutka kad je pištolj opalio. Kad sam ga ubio. Bio sam 5 godina u zatvoru i svidjelo mi se. Neko vrijeme sam imao problema s drogom, no to čak i nije previše trajalo. Krao sam, stalno i bez ikakve krivice, to me nije mučilo.. A ono što me i dalje muči je to da sam bio sposoban.." I konačno ispusti suzu. Rosalia također zaplače kada shvati kako se konačno kaje zbog svega. Kako vidi svog muškarca da plače.
„Bio sam sposoban ubiti ih.. To me muči Rosalia! 8 godina ja sam oduzimao ljudske živote bez imalo grižnje savjesti. A sad bih dao tisuću svojih života samo da se vrati taj jedan kojeg sam ja oduzeo. Probada me taj osjećaj već duže vremena i ne znam kako sam do sad uspio živjeti s njim. Potreban mi je mir, a ti mi pružaš dio njega.
I to je prvi razlog zašto te volim... Jer si zavoljela najvećeg ubojicu u Stratfordu, a i kad si to saznala ostala si uz mene. Volim te jer me razumiješ i jer uvijek znaš što treba reći. I nemaš pojma koliko te volim i koliko ću ti vječno biti zahvalan zbog toga.
I taj tulum kad sam te upoznao.. Volio sam se provoditi sa djevojkama i ti to vrlo dobro sama znaš. Oh koliko je samo Stratfordskih djevojaka kročilo u moju sobu.. Također si vrlo dobro upoznata s tim da sam te stalno odbacivao od sebe. Bila si dosadna i stalno si mi se približavala iako si znala da sam preopasan, a opet sam te uvijek tjerao od sebe.."
„Nije istina!" Rosalia se uvrijedi sa osmijehom ali i dalje ga promatra na tom ekranu.
„A to je već drugi razlog.. Volim te jer nisi kao druge djevojke. Jer si me upoznala iako ti nisam dopuštao. Volim te jer si dovoljno hrabra i uporna, jer ne daš da ti ogromne prepreke zaustave put do cilja. A mogu ti reći da bolji cilj od mene nisi mogla izabrati."
„Nisam došla do cilja nego do budale..." Nasmije se samo sebi jer je i dalje začuđuje način na koji je sve ovo pripremio. Pa ni u najluđim snovima ne bi ni pomislila da Lou može pripremiti ovakvo što.
„A onda sam završio u bolnici.. Sjećaš se? Ljudi kojima sam najviše vjerovao stavili su mi otrov, ljudi za koje bih dao ruku u vatru zaboli su mi nož u leđa. A ti si bila jedina koja si znala da sam opasan, da sam potencijalni ubojica, da kradem i lažem, da sam apsulutno sve najgore u tvom životu – ali bila si predobra i spasila si me.. Propuštala si školu i ispite samo kako bi mogla biti sa mnom. U tom razdoblju si izgubila najbolju prijateljicu samo zbog mene. Voljela si me i kad sam bio sa jednom nogom u grobu..
A to je treći razlog.. Volim te jer si bila požrtvovna, odana i nesebična. Jer si spasila čovjeka koji te ponizio, koji te omalovažavao i koji te nije mogao podnijeti. Spasila si me. Hvala ti na tome.."
Suze su joj već krenule na oči. Shvaćala je da govori o događajima od trenutka prije nego što ju je upoznao pa sve do sada, a uz to spominje i sve razloge zašto je voli i baš zbog toga ne može doći sebi. Nije da plače kao nekakva jadnica, ali suze joj idu same od sebe jer i ona njega neizmjerno voli...
„A tu dolazimo i do osoba koje smo poznavali.. Ann (Cassie Ann) je bila zlobna. Zapravo još je, kao i moj precijenjeni šef. A da ne zaboravimo našeg najdražeg Matta (Mike). Svi su ti oni punili glavu kakav sam, kako sa mnom nemaš budućnosti i da bi trebala pobjeći od mene. Po njihovim pričama bio sam ili sam to još – najgore stvorenje koje je ikad hodalo zemljom. Ali ti nisi povjerovala njihovim pričama. Voljela si me i dala si mi priliku.
A to je četvrti razlog.. Volim te. Neizmjerno te volim što si mi vjerovala, što si bila uz mene kada za to nisi imala razloga. Što si mi pomagala čak i kad nisam tražio pomoć. Što si bila tu kad sam te tjerao od sebe. Što si se smijala kad sam te tjerao na plač.
Znaš, postoji još jedan razlog zbog kojeg te volim.. 5 razloga. 5 glavnih razloga zbog kojih te volim, koji su mi pokazali kakva si i kako pripadaš jedino meni.. A siguran sam kako bi zadnjeg voljela čuti uživo.."
„Naravno.." Rosalia izgovori. Lice joj odavno preplavljeno suzama, a trebat će joj i previše vremena da opet počne normalno disati. Htjela je još nešto reći, ali sa samo 'naravno' osjećala je kao da je rekla sve što se uopće moglo reći.
„Volim te, znaš to?" Kaže joj Lou sa videa, a zatim joj pošalje jedan ogroman poljubac, a dok ona kima glavom, video se ugasi i dođe mu kraj. Ostane u mraku, sva u suzama jer ne može vjerovati da je uspio ovako dirnuti. Pa samo joj je nabrojao razloge zbog kojih ju voli.. a ona se rasplače kao nekakva razmažena klinka. Oko nje je mrak i taman kad je pomislila da je nabasala u nekakav horor film opet ispočetka, iz wc-a izađe Lou. Pa naravno – kako odmah nije shvatila da se tamo skrivao dok je ona cijelo vrijeme gledala taj film.
„Nisam znao da ćeš se rasplakati.." Nasmije se dok mi prilazi. Svijetla se odjednom pojave oko nas i sigurna sam da je opet dirao nešto oko struje. No dosta su prigušena, pa ga jedva vidim.
„Znao si. I ne mogu vjerovati da si takav romantični kreten! Nisi normalan!" Rosalia kaže dok briše suze i tragove maskare. No dok mu to govori, smije se, a on stvara veliki osmijeh zajedno sa njom..
„Pretpostavljaš li možda koji je posljednji razlog?" Pitao ju je, a ona je spustila ruke sa očiju. Ima vremena, skinut će te crne tragove..
„Pretpostavljam. Netko je očito oteo mog Loua i zamijenio ga za nekog opasno romantičnog brata blizanca samo kako bi me zadivio. E pa moj Lou, bar onaj kojeg volim i poznajem nikada ne bi napravio ovakvo što. Romantičan je on, ali ne ovoliko." Lou je gleda sa poluosmijehom koji je jedva primjetan, a dok ona šuti, on izvuče desnu ruku iza leđa i u ruci mu stoji jedna ruža sa par latica.
„Ne laži.. Znaš ti vrlo dobro kakav sam ja. Samo što ovu svoju stranu vrlo rijetko ili gotovo nikada ne pokazujem." A onda je pogledao u jedinu preostalu ružu koju je držao u ruci. „Ovu sam sačuvao za tebe.. Pošto si one u hodniku pogazila!" Nasmijao se, a ona ga je udarila u rame. Prislonio je desnu ruku ka njenom obrazu i zakačio je za uho. A dok joj je micao pramenove, govorio joj je.
„Volim te jer si jednostavno ti, razumiješ? To je razlog. Ne bih mogao zavoljeti ni jednu drugu ženu, pa da ih je ne znam koliko na ovom svijetu. Volim svaku tvoju manu, vrlinu. Volim što voliš čitati, što mi pametuješ o glupostima koje ne razumijem. Volim što si ponekad smotana, i što si stvarno, ali stvarno pametna."
„Nisam smotana..." Rosalila se uvrijedi kao da joj čovjek njenog života ne izjavljuje ljubav na sve moguće načine.
„Jesi ljubavi... Volim te zato što si prva stvar na koju pomislim, i zadnja prije nego što zaspem. Jer mi daješ snagu kad mi je najpotrebnija. Jer si mi pokazala sreću na sve moguće načine. Volim te jer vjeruješ u mene, jer ne sumnjaš iako se naravno i to događalo.."
On joj nastavlja govoriti, a njenim licem kreće nova runda suza. Nikad nije ovoliko riječi čula iz njegovih usta, a sad kad ih sluša, ima osjećaj kao da sanja. Nemoguće je da njen Lou govori sve ove prelijepe riječi.
„Promijenila si me Rosalia. Učinila si me boljim čovjekom, iako si sve radila nesvjesno. Pomogla si mi da opet vjerujem u ljude. Stalo ti je do mene i siguran sam kako ću s tobom biti zauvijek sretan."
„Voliš li me iz još kojeg razloga?" Rosalia i dalje plače, ali smije se jer ne može vjerovati koliko joj je razloga upravo nabrojao. On je upravo nadmašio i jebenog Amora – anđela ljubavi.
„Da... Volim te jer u životu prije nikoga nisam volio.. Jer sam znao samo iskoristiti i odbaciti, a ti – ti si me naučila voljeti!"
„Lou?" Rosalia ga upita skupivši sve suze samo kako i dalje ne bi plakala. Da ne bi pomislio kako ljubav izjavljuje djevojci koja je život provela ili će provesti u suzama.
„Hm?"
„Volim i ja tebe, znaš? Pročitala sam dosta knjiga za svoga života, ali nikada ti neću moći opisati koliko te volim na način na koji si ti to napravio. Ali volim te. Volim te neizmjerno!"
Rosalia mu je priznala svoje najskrivenije osjećaje koji dolaze duboko iz najdubljih djelova njene duše. No kao da Lou to dosad nije znao. Potrebno mu je samo da to sluša svakog dana, svakog sata i jedino od nje. Nedostajalo mu je to... Da se osjeća voljenim. Gotovo da taj osjećaj nikad nije ni iskusio. A sad ispred njega stoji ta prelijepa, mala, slatka i pomalo smotana plavuša koja je spletom okolnosti i zahvaljujući bolnoj sudbini sada samo njegova. I on je samo njen. I to nitko ne može promijeniti.
„Što radiš?" Rosalia je viknula kad je vidjela Loua kako se spušta na jedno koljeno. Okej, to je to! Stavila je ruku na usta sva u potpunoj nevjerici, a on je stajao na jednom koljenu ispred nje. Osmijeh mu se protezao cijelim licem i samo je mogao zamišljati njene reakcije. A onda... Onda je izvadio kutijicu.
„Znaš što su mi jednom rekli? Da imam previše loših osobina.. Jedna od njih je ljubomora i to me izjeda. Možda nisi primijećivala, ali znam biti užasno ljubomoran i to me ubija. A onda sam pričao sa jednom osobom. On je znao koliko mi značiš i koliko mi je krivo kad te neki muškarac iti pogleda. Prije nego što sam te upoznao, već je bilo suđeno da postaneš moja. A tad sam dobio savjet za svoj problem. Rekli su mi kako su sigurni u to da me voliš i da te nijedan drugi neće imati. Ali postoji jedna stvar koja je vrlo bitna u cijeloj toj priči. Prsten!"
Mogla ga je samo slušati kako govori. I iako zna kako Lou nije baš najbolji s riječima i kako ponekad ne izražava svoje osjećaje i emocije na najbolji način. Znala je kako su sve njegove riječi istinite, a zadnja riječ ju je pogodila više od svih izjava ljubavi i cijelog videa punog neobičnih razloga..
„P.. Pr..." Pokušala je izgovoriti, ali takva riječ nije mogla izaći iz njenih usta.
„To je vječna garancija kako ćemo zauvijek ostati zajedno. Bit ćeš moja, i srećo... Bit ću jedino tvoj!" Nasmijao se, a onda je spustio pogled i pogledao u kutijicu koju je u tom trenutku otvarao. Bijela kutijica se na ovom svijetlu činila zaista tamnom, a njeni rubovi su bili prekriveni jedva primijetnim srebrom. Sigurno je cijelo bogatstvo potrošio na kutijicu i sam prsten. Otvorio je kutijicu, a unutra je stajao maleni, ali ipak najljepši prsten kojeg je ona u životu mogla vidjeti. Sitni dijamant je bio okruženim sjajnim srebrom, i prsten je doslovno blještao. Tako sitan, a opet savršeno prekrasan..
„I zato te želim za sebe. Želim te za cijeli život, pa i nakon njega. Želim te tako napornu, smotanu i dosadnu. Ponekad nesređenu i živčanu. Želim te ljutu i nervoznu. No sa svakom svojom emocijom i promjenom raspoloženja željet ću te. Jer mi savršeno odgovaraš i jer si jedina osoba s kojom hoću, trebam i želim provesti život.. I zato Rosalia...." Zastao je, a onda je izvadio prsten iz kutijice.
„Aaa.." Izustila je tiho baš zato što dugo nije rekla apsulutno ništa, a on je pogledao svojim blaženim pogledom koji ju rastopi svaki put i pitao je...
„Hoćeš li se udati za mene?"
THE END
***
Elena je pročitala posljednje riječi u zadnjoj knjizi trilogije koja je svoje riječi prostirala na čak 756 stranica. The end? Kakav jebeni The end?! Pitala se... Zar ne bi trebalo pisati je li se naposljetku udala za njega ili ne? Što je bilo kasnije? Jesu ostali skupa? Je li prihvatila njegovu prosidbu? Tko je bio na vjenčanju? Ili je ipak pobjegla od njega nakon njegovog pitanja?
Postavljala si je nenormalno mnogo pitanja, dok je čitala bakine zahvale na samom kraju knjiga. Naravno, primijetila je isprike koje je njena baka napisala u zahvalama i duboko se ispričala što je kraj njihove priče ostao nedovršen. Ali učinila je to namjerno. Da je možda napisala Rosalijin odgovor, ljudi bi vrlo brzo zaboravili na knjigu i na njen završetak, a ovako kad ne znaju jedan od najvažnijih odgovora koji je trebao biti napisan u cijelom romanu.. Zauvijek će se pitati što se dogodilo s tim imaginarnim likovima.
Elena je zatvorila knjigu i stavila je na noćni ormarić pokraj sebe. Razmišljala je o knjigama koje je pročitala posljednih dana i sama sebi postavljala razna pitanja. Baka je bila u potpunom pravu. Sad danima neće spavati, ako je ne pita što se dogodilo sa njenim omiljenim likovima na samom svršetku prekrasne trilogije.
Prošlo je više od pola sata, a Rose je konačno napustila Nateovu sobu, sredila se i izvukla Elenu iz sobe kako bi prošetale gradom. Nate želi slaviti rođendan, a potrebno mu je nevjerojatno mnogo hrabrosti da pozove crvenu divljakušu koja mu se užasno svidjela. I to je učinio naravno, a ona je odlučila doći baš zato što će na tom rođendanu biti gomila alkoholnog pića.. Kako je crvena zavodnica mogla znati da se svidjela momku koji dolazi na more samo ljeti? I to kod bake.. u vikendicu. Nikako..
*
„Tiha si Elena.. Zar se nešto dogodilo?" Rose ju je pitala kada su sa svojim sladoledom sjele u park na drvenu klupu. Elena je nevoljko žličicom prelazila preko svog sladoleda u zdjelici, a baka Rose ju je gledala zabrinuta za nju kao i za Natea..
„Ništa.. Samo..." Podigla je svoj pogled od sladoleda i ostavila žličicu po strani „Pročitala sam one knjige.. A ti nisi napisala kraj, ono najvažnije. Željela bih znati što se dogodilo s njima."
„A što ti misliš da se dogodilo?" Rose ju je pitala sasvim zaintrigirana za njen odgovor. Žličicom je prinosila vrlo male zalogaje sladoleda ka ustima skrivavši svoj osmijeh.
„Pa ne znam.. Valjda nije.. Nije pristala, zar ne?" Pitala je je nesigurno, a Rose se osmijeh proširio.
„Naravno da nije pristala. Koliko je samo puta Rosalia rekla da se neće udati? Zar si očekivala da će pristati na njegovu prvu prosidbu?" Rose se nasmijala znavši kako priča vlastitu priču unuci koja ni ne zna da je roman o kojem razgovaraju istinit.
„Prvu prosidbu? Hoćeš reći da ju je prosio više puta?" Elena je otvorila usta potpuno iznenađena.
„Da.. Prosio ju je najmanje 7 puta, i svaki put je bio sve romantičniji, a onda mu je i to dopizdilo pa joj je došao jednog dana s riječima 'Opirala se ti, ne opirala.. Ja te ženim! I ti tu ne možeš ništa! Jebiga Rosalia.' " Rose je od riječi do riječi citirala njegove riječi prisjećavši se prosidbe na koju je u konačnici i pristala, a sramežljivi osmijeh joj se prosuo licem.
„Na to je pala? Pored svih onih latica, ruža,.. pa čak je i video napravio za nju. A ona pristane na seljačke riječi?" Elena je bila začuđena, ali u dobrom smislu. Smijala se zajednom s bakom dok su jele sladoled koji se bližio kraju.
„Aham.. Pa bila je ona.. Hmm vrlo neobična djevojka."
„I što je poslije bilo s njima?" Elenu je znatiželja tjerala na više i više pitanja.
„Pa prvog puta je odustala od prosidbe i pobjegla je od njega. Htjela je prvo završiti faks, ali ispisala se na prvom semestru. Eto, od štreberice je došla do ljenčine." Elena se smijala. „I uglavnom tjerala je Loua da pokušaju dobiti dijete, a on bi to napravio tek kad bi ju oženio."
„Jesu bar napravili nekakav kompromis?"
„Jesu.. Ona je nekako slučajno ostala trudna, a vjenčali su se tek na djetetov jedanaesti rođendan. Ne možeš ni zamisliti koju su oni komediju od veze imali." Rose se smijala zajedno sa Elenom, a stare uspomene su iznova oživljavale..
„Ne mogu vjerovati da joj je trebalo toliko da pristane. Mislila sam da ni neće ostati skupa na samom kraju. Imam toliko pitanja, a znam da sam te već izludjela."
„Da, jesi! Ali ne pitaj.. Neke stvari su bolje i sigurnije kad ostanu skrivene, zar ne?"
„Mislim da si u pravu.." Elena je rekla pogledavši u svoju praznu zdjelicu. Dobila je odgovore na važnija pitanja, ali nikada neće saznati da je ona unuka tih likova iz njenog najdražeg romana.
„Hoćemo krenuti? Želim vidjeti kako se Nate snalazi.." Baka je rekla, ali Elena ju je nagovorila na večeru iako je bilo skoro pa ponoć.
Ustali su sa klupe, a Elena ne želeći to, pitala ju je još bezbroj pitanja i potpitanja, a Rose joj je sa radošću i zadovoljstvom odgovarala, izostavljajući određene detalje.
Postoji također nešto što Elena ne zna.. Rose u knjizi nije napisala kako posjećuje Louisov grob bar jednom tjedno. Ponekad, kad je sasvim sama donese mu kutiju cigareta na grob jer je pušio da zadnjeg trenutka, iako se to njoj baš nije sviđalo s obzirom na bolest koju je imao. Već više od 9 godina živi bez njega, ali s vremenom se navikla. Kada dođe, sjedne na njegov grob i priča s njim. Govori mu svaku sitnicu i zamišlja njegove specifične izraze lica i smije se.. Smije se jer ga osjeća pored sebe i tad joj postane lakše. Za života, volio je znati svaki detalj koji bi joj se dogodilo tog dana, a ona je imala potrebu pričati mu... i pričati bez prestanka, pa čak i ako sad nije s njom. I često bi se držala za ogrlicu oko vrata, dok bi riječi iz njenih usta izlazile bez ikakvih teškoća. A na toj ogrlici su pisale posljednje riječi koje je izgovorio prije nego što joj je umro u naručju...
„Volim te Malena.. I voljet ću te zauvijek. Ti si moje sve!"
Često ponavlja te riječi sama u sebi misleći kako je on pokraj nje i kako je gleda. Ponekad, ostaje budna dugo u noć i gleda u zvijezde jer mašta kako je on negdje gore i kako je čeka. Oh, kako bi ga samo još jednom voljela ugledati. Vidjeti ga, pod dlanom osjetiti to prelijepo lice i zabuljiti se u mješavinu plavo zelenih očiju. Tako joj nedostaje..
Pa čak i kad mu se pridruži, bit će sretna jer njihova priča nikada neće biti zaboravljena. S njim je proživjela sav svoj život, prošla je kroz užasne situacije i doživjela naljepše uspomene. S njim je imala prekrasne dvije curice, i jednog snažnog dječaka. Pisala je knjige, putovala je, a on joj je u svemu bio podrška. I više od svega je voljela situacije kad bi se svađali. Nisu bili običan bračni par. Bili su nešto posebno.. Voljeli bi se čak i kad su se mrzili, kad su bili na korak da se rastanu. Ali to je normalno. Svaka veza ima svoje uspomene i padove. I svaka će se održati ili raspasti.. A neke će unatoč svemu opstati. Bez obzira ne sve probleme koje neka veza može pretrpjeti. A tome su nas naučili oni dvoje. Louis sa svojom problematičnom prošlošću i sa uništenim emocijama i vrlo lošim uspomenima. Rose, sa svim mogućim zabranama, sa ubijenim roditeljima i djelomično promijenjenim karakterom zbog svih događaja kroz koje je prošla – ipak su se pronašli i unatoč svim svađama, vrijeđanjima, osobama koje su ih pokušali uništiti i razdvojiti – oni su ostali skupa.
Kažu da se za života sretnemo sa previše ljudi. A da nam polovica od njih postaju poznanici ili prijatelji. I govori se kako je sve to zapisano u zvijezdama i prije našeg rođenja. Prije samog rođenja, zapisano je vrijeme i mjesto na kojem ćemo susresti neku osobu i točno se zna tko će ta osoba biti. Sudbina jedino nije uspijela predvidjeti srodnu dušu. Nju je vrlo teško naći, gotovo i nemoguće.. ali oni su uspjeli. Pronašli su se.. A njihova priča će živjeti... Oh, živjet će još jako, jako dugo. A oni će se i dalje voljeti, i dalje će se svađati i gurati po svom. Ali voljet će se. Jer njihova ljubav.. Ona je vječna, zar ne?
KRAJ....