Izvadila je mobitel iz stražnjeg džepa, no i dalje je svoje oči držala čvrsto prikovane na mom pogledu. Otključala ga je i nešto je tipkala po njemu dok sam ja šutjela. Gledavši je, djevojku koju sam smatrala za svoju najgoru neprijateljicu, nisam mogla ni vjerovati u to da upravo stojim ispred nje. U tom trenutku, nisam se usudila ni pomaknuti sa mjesta, uopće nisam mogla govoriti, kao da mi je cijelo tijelo zablokalo od nervoze protiv moje volje. Koliko mislim o Jamesu i Louisu, raznim ubojstvima koja su počinili, pomislila sam kako će izvaditi pištolj...
„Pogledaj se na slici. Preočajna si.." Nasmije se, a zatim mi okrene mobitel. Svjetlina je prejaka i njeno blještavilo mi zamuti pogled. Crni pramen joj padne preko lica i ona ga sa i dalje ogavnim osmijehom na licu pomakne i zakači ga za uho. Na mobitelu ne stoji ni jedna slika, samo jedan tekst od par rečenica.
*Da nisi slučajno rekla nešto ili skrenula s teme. Gledaju nas sa svih strana, naoružani su i prisluškuju nas. Samo budi mirna i opuštena, ali odgovaraj samo na ono što ti kažem.. Prati me, okej??*
Oči joj čvrsto prate moj pogled, zjenice su joj ogromne i gleda me kao da joj život ovisi o tome. U tim očima crne boje miješa se sva zloća i prezir koju osjeća prema meni. Znam da me nije voljela i da me ne podnosi. No ipak joj blago kimnem glavom, toliko sporo i neprimjetno da je i ona sama jedva shvatila. Želim se okrenuti, želim vidjeti te osobe, ali oko nas je mrak, i sad sam prepuštena samoj sebi. Užasan je osjećaj kada se nalaziš u situaciji toliko strašnoj kao što je ova. Baš zato što znam da se oko mene nalaze osobe koje samo čekaju jedan krivi potez. No iako se nalazim na nišanu više opasnih ljudi, njen osmijeh.. on mi najviše tjera strah u kosti.
„Ipak si obukla štikle.." Opet se nasmije, a zatim se okrene. Dođe do onog zidića na kojem sam sjedila prije par minuta i sjedne na njega. I dalje stojim na mjestu, pogledam u svoja stopala i nervozno se nasmješim. Samo ako se pomaknem, ako napravim jedan jedini korak, sve će otići kvragu. Drže me na nišanu, ovaj put zapravo, a ja se moram praviti kao da ne znam za to.
„Aham... ovaj.. da!" Zagrizem usnicu, te čvrsto zatvorim oči. Ne mogu biti opuštena, ma koliko god mi ona govorila. Nadala sam se kako će Louis doći ovdje. Ono 'malena' je bio jedini povod koji me doveo na ovo igralište. Mislila sam kako ćemo biti sami, kako ćemo riješiti sve ono zbog čega smo posvađani. Nisam znala kako ću večer provoditi sa ženskom koju ne mogu podnijeti, s Cassie Ann, te sa još ne znam ni ja koliko ljudi koji drže upereno oružje i koji samo čekaju priliku da opale.
„Što stojiš tu? Daj, dođi sjedni kraj mene.." Kaže mi, no mene nitko ne može natjerati da se pomaknem s ovog mjesta. Kao zaleđena sam. „Pogledaj koliko mjesta ima.. Ne moraš kraj mene, ako ne želiš." Gleda u mene i nada se da ću je poslušati. No meni su misli previše zaokupljene da bih razmišljala gdje ću sjesti. Odjednom, spusti svoje obrve i pogleda iza mene na sekundu. Valjda me želi upozoriti ili ne znam ni ja što.. Udostojim se pomaknuti i dođem do nje. Sjednem i kriomice pogledom prođem po igralištu. Ne vidim apsulutno nikoga, kao da smo sami na ovom igralištu. Možda i jesmo? Cassie Ann je oduvijek bila pokvarena i lažljiva. Ne bih se čudila kad ni sad ne bi rekla istinu.
„Kako si me pronašla?" Pitam je, a u sebi i dalje nesvjesno žalim što ispred mene ne sjedi Louis. S njim bi mi bilo ljepše, pa čak da su svi tenkovi, mitraljezi usmjereni na mene.. Bilo bi nam okej.. Jednostavno znam da bi.
„Imam ja neke svoje izvore, ne brini se.. Puno si mi se promijenila.. Ne sjećam se kad smo zadnji put razgovarale.." Kaže sarkastično i dođe mi da joj razbijem ove lijepe bijele zube koji samo što ne počnu svijetliti u mraku.
„Mi nikada nismo razgovarale.." Odgovorim joj i prisjećam je trenutaka kad smo se konstantno svađale, i ona sama zna da se nikad nismo mogle podnijeti. Dan kad sam joj rekla da me njen prekrasni dečko Mark pokušao silovati, bio je dan kad me zamrzila do kraja. Naravno tad nisam zamrzila nju, naprotiv počela sam mrziti svaku osobu koja pripada muškom rodu. I onda se pojavio Louis, najbolja osoba a ujedino i najgora koju sam naposljetku ostavila svojom voljom. I moja mržnja prema muškarcima se samo pojačavala.
„Zašutjela si.. Maca popapala jezik?" Nakrivi glavu i naruga mi se. Kako ne podnosim ovu žensku, pa to nisu istine.. Ovo namjerno radi, upravo zato što zna da joj se ne mogu suprotstaviti. A vrlo dobro znam da bih to mogla, zaletjela bih se prema njoj i razbila joj svaki zub koji ima u glavu i počupala umjetnu kosu s kojom se pravi važna. Kurva!
„Samo reci zašto si me zvala. Uopće mi se ne stoji ovdje." Odmahnem glavom pokazavši joj kolilko je naporna.
„Zašto, loše društvo?" Zapita, a ja kimnem glavom.
„Upravo to.. Hoćeš onda?"
„Naravno.. Eh da.." Stavi umjetni nokat na bradu kao da razmišlja, a zatim se zapita. „Jesi se čula ikako s Louisem?" Okrenem se prema njoj i trgnem na sam spomen njegovog imena. Kojeg vraga sad njega spominje?
„Ne, nisam.. Zašto?" Srce mi tuče tako jako da pomislim kako i ona čuje te uzburkane otkucaje. Želim joj reći kako nije njena stvar jesam li pričala s njim ili ne jer je upravo ona bila sa Laurom na prvom mjestu kad je u pitanju bilo vrijeđanje Louisa i mene kao i našu vezu.
„Ah, pa ti onda vjerojatno ni ne znaš što se dogodilo s njim, zar ne? Vjerojatno niste pričali od onda kad si ga ostavila.." Kaže i pravi se zamišljenom. Ali upravo zbog toga znam kako je ovo rekla samo da se nasladi, jednostavno voli uživati u tuđoj nesreći, voli gledati tuđu patnju.. Kako takva osoba može biti ikako dobra?
„Ne želim uopće pričati o tome.. To je naša stvar!" Obrecnem se, a ona se nasmije.
„Kako god ti želiš.. Znaš gdje je on sada? Što radi?" Postavlja mi pitanje za pitanjem jer zna kako nisam čula ni jednu jedinu stvar o njemu u posljednje vrijeme. Voljela bih znati gdje je i što se događa s njegovim životom, htjela bih znati misli li još na mene.. Htjela bih biti pokraj njega, da mogu..
„Ne zanima me.." Lažem.. Lažem kao pas i točno znam kako vidi da žarko želim znati svaki detalj o njemu. Promatra svaki detalj na mene, gledam me sa neugodnim pogledom kao da sam nekakvo šugavo biće.. kao da je ona nešto bolja od mene.
„Svejedno ću ti reći.. On.. Uhh mislila sam da će mi ovo biti lako za reći, ali očito nije, iako.. ne znam, stvarno.." Zastaje pa opet progovori. Cijelo vrijeme stavlja umjetni nokat kažiprsta u usta među zube misleći da je to čini zavodljivijom. Zatim se počeše po bradi i ponavlja postupak. Kako sam s njom već više od 15ak minuta imam osjećaj kao da se mrak oko nas povećava, kao da su mi ljudi s pištoljima sve bliže, nekako se gušim. A kad pogledam njene oči koje isijavaju svo zlo ovog svijeta dođe mi loše.
„Znam da nije ništa dobro čim mi ti to želiš reći, ali hajde izgovori.." Kažem odvažno te prekrižim ruke i naslonim ih na prsa. Nju moj samouvjereni postupak očito naživcira, pa zato napravi grozničavi izraz lica. Pokušava se ne nasmijati ili se meni bar tako čini, a zatim izgovori rečenicu koja se po njoj čini vrlo jednostavnom..
„Louis je mrtav!" Nakon što mi kaže, uvali svoj umjetni nokat u usta i pažljivo gleda moju reakciju..
„Molim?" Pomislim kako možda nisam dobro čula, gledam u nje i ne trepćem jer samo čekam kad će mi se nasmijati u facu i reći mi kako je ovo još jedna od njenih bezobraznih šala. No ništa od navedenog se ne događa. Gleda u mene bez nekog značajnog izraza, proučava moje oči i način na koje mi usne počnu drhtati..
„Da.. Na dan majčinog vjenčanja se opio i vozio je pijan po nekoj planini, ne znam ni ja.. I uglavnom očito nije vidio ispred sebe i pao je niz liticu." Nastavlja pričati, ali moj mozak odluči kako je više ne želi slušati. Usne joj se pomiču, ona govori kako se sve to dogodilo, no ne pratim je. Osjećam kako mi srce tuče, a par slanih suza su već prešle moje usne. „Tražili smo ga i traži, ali sve je.."
„Lažeš, zar ne?" Izderem se na nju, a zatim zagrizem usnicu. Oči su mi mutne i previše od nakupljenih suza, a ona se prepadne od povišenog tona mog glasa. Grizem donju usnu toliko da me zaboli, a oči zatvaram svako par sekundi samo kako bih pomakla nekako tekućinu koja se nakuplja u mojim očima..
„Ne, ja ti samo.."
„Jebeno znam da lažeš! Jer si pokvarena!" Derem se na nju, a zatim stanem na noge i postanem joj sve bliža. Ljuta sam jer je mogla odabrati sto puta goru foru ako me misli prevariti, a ona se zeza s onim što je meni najsvetije.
„Nemaš me pravo vrijeđati!" Ustane i ona sa zidića i sad stojimo jedna nasuprot druge.
„Imam. A ti nemaš pravo govoriti takve grozne laži. Što si mislila... Da ću povjerovati u nešto što mi kaže najveća drolja i lažljivica u povijesti Stratforda? Pa ne, neću! Ako si me već mislila rasplakati, trebala si uzeti u obzir neku manje ozbiljnu stvar jer ti ovo neće proći." Derem se na nju kao luda i mislim kako cijeli New York odzvanja od moje dernjave. Ona me gleda kao kakvu luđakinju, no opet se ne da pokolebati. Oči su mi i dalje pune suza, i dalje se tresem jer mi stalno ta njena jebena rečenica odzvanja u glavi.. On.. Nije mrtav! Ne može biti mrtav! Cassie Ann je samo pokvarena i umišljena kučka koja je jednostavno spremna na sve. Gora je od Louisa i Jamesa zajedno!
„Znači, ne vjeruješ mi? Rose, nisam luda.. Bila sam mu na jebenom pogrebu prije mjesec dana. Doduše, njegovo tijelo uopće nije pronađeno u spaljenom automobilu, ali opet smo bili toliko milosrdni da smo održali ceremoniju."
„Milosrdni? Ti si bila milosrdna?!" Nasmijem se, iako iz mene izlaze jedino suze. Kapljice lagano klize niz moje obraze, lice mi je već u potpunosti mokro. Nemam pojma kako još imam snage u sebi da se suočavam s njom, da se svađam iako znam da od toga neću imati previše koristi. Ona me gleda sasvim ozbiljno, a ja nastavljam. „Ti nikad nećeš biti takva. Oduvijek si me mrzila i željela si mi samo zlo. Uvijek si radila nešto kako bi mi se narugala i sad kad sam otišla od tebe i od onog prokletog Stratforda kako bih se odmorila ti dođeš ovdje, pronađeš me i provociraš me.. Zašto? Eto, samo mi to objasni.. Zašto me dovraga ne ostaviš?!"
Derem se na nju, vičem i mašem glavom. Iako sam i previše živčana i isprovocirana te isto tako ljuta i povrijeđena i dalje ne mogu izbiti njene riječi iz glave. „Louis je mrtav.." Ne.. On nije mrtav! On je u Stratfordu.. Povrijeđen je što sam ga ostavila, pijan je svake Božje sekunde. Tuče se sa svakim tko mu stane na put. Znam to.. Zvao me je svaki dan i slao mi je poruke.. Doduše to više ni ne radi par tjedana, ali to ne znači da me zaboravio. To ne mora značiti kako je mrtav. Jer jednostavno nije.
„Nisam došla razgovarati s tobom o našem odnosu iz prošlosti. Došla sam ti reći što je bilo s Louisom."
„A ja ti ne vjerujem." Kažem joj odlučno, a ona zakoluta očima.
„Zar misliš da bih te lagala kad je stvar i suviše ozbiljna?"
„Znam da bi me lagala. Jer si najpookvarenija osoba u mom životu, jer si mi isto tako oduzela najbolju prijateljicu." Želim joj nabrojati sve ono loše što mi je ikad napravila, ali kad bih i počela praviti popis o tome, mislim kako mu ne bi bilo kraja. Njena zloća je oduvijek bila beskonačna.
„Lauru? Pa više se ni ne družim s njom. Ona je bila samo jedna od cura s kojom sam se družila prije svršetka školske godine. U potpunosti mi je nevažna." Kaže to kao da je ni ne poznaje. No učinila je sve da je se domogne. Radila je čuda kako bih se umiješala u naše dugogodišnje prijateljstvo i uništila ga preko noći. Sad se pravi kao da se to uopće nije dogodilo. Glupača!
„Bila ti je nevažna?" Sa zadovoljstvom kimne glavom. „A Louis... On ti je bio važan?" Spusti obrvu jer me očito ne razumije, ali sigurna sam kako vrlo dobro zna o čemu pričam. „Bili smo u Brightonu, u kući njegove majke. On se sredio i izašao je vani govorivši mi kako će biti s prijateljem. A bio je s tobom.." Zastanem, jer i dalje ne mogu vjerovati da je s ovom droljom proveo cijelu noć. Bio je s njom, s Cassie, a mene je lagao..
„Ah to.. Pa da." Zamisli se i sigurno zamišlja tu večer. Blizu sam toga da joj razbijem svaki zub u toj prelijepoj glavici. „Obećala sam mu da ti neću spominjati tu večer."
„Zašto? Spavali ste, zar ne?" Osjećam se kao najgora jadnica dok je pitam ova pitanja. Ali on mi nikad nije htio odgovoriti na pitanja. Nikad mi nije htio reći što su radili tu večer.
„Naravno da nismo. Zar me smatraš takvom?" Ponaša se uvrijeđenom i misli kako ništa loše nije napravila te noći. A jest. Jer je baš od te noći sve krenulo nizbrdo. Od te večeri sam počela gubiti sve ono meni dragocjeno.
„Kako da te ne smatram takvom kad si spavala sa gomilom muškaraca dok si još bila u vezi s Markom. A tog lika žalim. Više ga čak ni ne prezirem, sad ga samo žalim.." Prisjećam se onog dana kad me pokušao silovati, kada me udario svom svojom silom i snagom, dovoljno da padnem u nesvijest. Čini se kao da su od toga prošle godine i godine, a i dalje se sjećam toga kao da je bilo jučer. On je započeo moju mržnju prema muškarcima, Louis ju je sa svom svojom ljubavlju pokušao ublažiti, no naposljetku je postala samo još jača.
„Želiš li znati što smo radili te večeri?" Kimnem glavom sigurna da želim čuti ono što će me najvjerojatnije slomiti. „Stvarno želiš znati? Rose, to je puno gore od toga da smo spavali skupa, ali nismo.. Mi smo.." Rekla mi je. Čula sam da mi je počela govoriti što su radili, ali u tom momentu mi je zazvonio mobitel i ona je zastala. Nije govorila, a njene usne su se spojile i zašutjela je. I dalje je zvonio u džepu, nisam se ni htjela javiti sve dok ne čujem kraj priče.
„Hajde, javi se.. Sigurno je bitno!" Prekrižila je ruke i naslonila ih na prsa. Njen pogled je bio vrlo zamišljen, zatočen na mojim hlačama gledavši u mobitel koji se jedva ističe. Pokušavam nastaviti naš razgovor, ali ona je tvrdoglava gotovo jednako kao i ja tako da nema smisla. Gledam je u oči dok vadim mobitel iz džepa i ne gledaviši, javim se!
„Hallo.." Kažem nezadovoljno jer mi je Cassie sa samom svojom pojavom pokvarila raspoloženje. A njen govor i sva skrivena povezanost s Louisom me tjera da je ubijem pa makar me streljali svi oni muškarci koje me navodno drže na nišanu.
„Hej Rose.. Gdje si? Došao sam kod Logana i rekao mi je da si izašla prije dva sata. Uskoro će ponoć, a brinem se za tebe.." Mike govori i po samom glasu osjećam da se brine. Istina je da sam ovdje ostala i duže nego što sam planirala, a to mi nije ni bila namjera.
„Doći ću ubrzo.. za kojih 20ak minuta, ne znam.. Izašla sam sa.." Pogledam u Cassie koja naravno prisluškuje moj razgovor „sa poznanicom." Nema šanse da nazovem Cassie nekim boljim imenom, a ona se i na ovo namršti. „Ne brini se.."
„Aham, okej.. Ovaj, samo sam te zvao.. pa da ti se ispričam." Puhne i zastane na par sekundi. Cassie me gleda sa osmijehom koji nikad nije donosio ništa dobro, a zatim otvori svoju torbicu. „Bio sam kreten sinoć i nemam pojma što mi je bilo. Znaš da nisam ono mislio.. Sorry, ja.. Neće se više ponoviti, obećavam!" Slušam njegove riječi, a ujedino gledam što Cassie Ann radi. Iz torbe je izvukla kuvertu, bijelu kuvertu u kojoj je bilo nešto. Pokazala mi je i trenutno sam bila više usredotočena na nju, nego na Mikeove duboke isprike. A njen pogled mi je govorio koliko je bitna ta stvar koju drži u ruci.
„Mike, možemo li molim te razgovarati kad se vratim kući? Plizz... Sad imam nekog posla."
„Može, hoću li te onda sačekati kod Logana ili?" Pita uzbuđeno, a meni se ni najmanje ne da razgovarati s njim kad dođem kasno doma. Sutra radim, i to ujutro, a već je kasno i odavno sam trebala biti u krevetu.
„Kako god ti želiš. Hajde, idem sada, žuri mi se.."
„Okej, čekat ću te.."
„Može, ćao onda.." Prije nego li išta kaže, poklopim mu slušalicu. I dok spremam mobitel u džep, obraćam joj se.
„Što je to?" Pokažem pogledom prema kuverti, a ona obliže usne.
„Već si pronašla novog dragog.. Ah, Louis bi bio tužan. Zar si ga već zaboravila?" Nasmije se i opet se počela rugati na moj račun. Kako mrzim taj njen osmijeh, iako joj lijepo stoji, užasan je.
„Ne zajebaji me, samo mi reci što je to.." Zagrizem donju usnu, pokušavam ostati smirena i staložena, ali njeno ponašanje me tjera da divljam, da ne budem svoja.
„Zašto misliš da je za tebe?" I dalje se smije, želi me isprovocirati, doslovno hoće da poludim. Malo mi nedostaje da se skupim i odem odavde.
„Hoćeš li mi dati ili ne? Meni je sasvim svejedno!" Mahnem glavom i obližem usne. Ona svojim noktima struže po kuverti, gleda u nju i počinje je otvarati skidvaši ono ljepilo s nje.
„Znaš, kad je Louis umro..." Zastane, a ja i dalje ne mogu vjerovati da priča o tome. Čim čujem tu riječ osjećam kako će mi suze poteći svake sekunde. „Došli smo u njegov stan i pronašli ovo pismo.." Gleda u kuvertu i ne skida pogled s nje, a zatim mi je okrene da pročitam što na njoj piše. „Napisao je pismo.. Za tebe, prije nego što je umro!" Gledam svoje ima koje je lijepo napisano, a slova su dosta ukrivljena, iskošena. Izgleda kao da nije pisano običnom olovkom, više je pisano tušem.. crvenim tušem! „Mislila sam kako će biti okej da ti predam ovo pismo." Makne pogled od kuverte i pogleda me „Izvoli!" Ispruži ruku i preda mi ga.
Uzmem kuvertu u ruku i shvatim kako u njoj ima dosta slojeva papira. Pismo je napisano na više strana i ima dosta toga za čitanje. Čudi me to jer znam da Louis nikada nije volio pisati. Mrzio bi činjenicu da sam čitala knjige i kako sam sama voljela pisati. Ubija bi ga sama pomisao kad bi na papir morao napisati dvije riječi, ali ovo sad... Ne znam!
„Ja se više neću zadržavati.." Ustane sa zidića i kaže mi još par riječi prije nego što me ostavi samu na ovom igralištu. „Bolje da i ti odeš. Oni su posvuda!" Šapće mi. „Ako ostaneš, ne znam što će se dogoditi. Ja više ne odgovaram za tebe.." Pogleda u pismo i kaže mi „Pročitaj ga tek kad dođeš doma.. U miru." Kimnem glavom i ona za par trenutaka odem.
Ustanem se i pokupim torbicu za sobom. U ruci držim kuvertu koja je zaista podeblja i dok idem prema Loganovom stanu, više ni ne znam što bih mislila. Zbunjena sam. Previše sam zbunjena jer ne znam što da radim. Što ako je on zaista mrtav? Što ako je Cassie govorila istinu? Ne bih to mogla podnijeti.. Pa čak i da nisam s njim u dobrim odnosima, čak i da se mrzimo međusobno.. Da je poginuo, da je mrtav, umrla bih i ja iste te sekunde. Jer ga volim, toliko da bih učinila sve za njega. Da me pita da skočim u vulkan, skočila bih, da se bacim pod vlak, bacila bih se. Luda sam za njim. Imam osjećaj kao da to više nije ni ljubav, ovo je više neka vrsta opsesije koja me proganja iz dana u dan sve više iako nisam s njim. A ovo pismo – ono možda sadrži sve ono na čemu se temeljila naša veza. Sve zbog čega smo se ljutilil jedno na drugo, mirili se, sve tajne koje je krio od mene.. Možda je sve to napisao one večeri kad smo prekinuli.
Došla sam u Loganov stan. Očekivala sam kako će me Mike čekati u stanu zajedno s Loganom, ali nijednog od njih nije bilo unutra. Upalila sam svjetlo, a pismo sam ostavila na stolu. Otišla sam u kuhinju i spremila sebi neki sendvič jer sam bila užasno gladna. Cijelo vrijeme sam šetala po stanu dok sam jela. Vjerojatno zato što me trema neopisivo hvatala. Jer ne znam što se nalazi u tom pismu kojeg gledam još otkako sam ušla u stan. Nabrzinu pojedem sendvič i papir bacim u smeće. Ugasim svjetlo, dođem do stola i uzmem kuvertu a zatim s njom odem do kauča i sjednem.
Grizem usnicu dok gledam svoje ime na poleđini kuverte. I svi osjećaji odjednom prođu kroz mene. Trnci me obasipaju, ne znam što očekivati od svega ovoga. U mraku sam i sama sa svojim mislima koji ne donose ništa dobro. Jedino ulične svjetiljke doprinose malo svjetlosti u ovaj stan. Gledam u pismo kao u nekakvo čudo i konačno smognem hrabrosti da ga otvorim i pročitam. Izvadim 3 papira iz kuverte i vidim da su ispisani s obje strane. Ovo nije njegov rukopis, očito je pisao na kompjuteru, pa isprintao. Bacim kuvertu na stolić ispred sebe, a zatim počnem čitati. Radost i tuga, žalost i sreća, strah i bezbrižnost – sve se odjednom skupi u meni dok čitam prve riječi. Srce mi tuče kao da će iskočiti dok pratim riječ za riječ, zarez za zarezom.. I dok čitam, u mislima mi je jedna jedina pomisao – da je mrtav u ovom trenutku, dok ja ovo čitam, njega više nema. A to nikako nije istina..
„Rose..
Iskreno, nemam pojma kako si dobila ovo pismo, ali bitno da je stiglo u tvoje ruke i da ga čitaš. Sad su tri sata ujutro, prevruće mi je, glava mi je puna tebe i ne mogu se kome požaliti. Ne znam gdje si i ne znam hoću li te ikad više vidjeti. Ne znam hoćeš li ikad pročitati ovo pismo, ali zaista je bitno da ga pročitaš.. Vidiš, već na samom početku naše veze htio sam ti nešto reći, no nikada nisam imao prilike. Mislim da je ovo najbolji način, jednostavno napisati na papir i čekati da pročitaš. Svjestan sam da te više nikada neću vidjeti i znam kako ćeš pronaći svoj put i okrenuti novu stranicu u životu. No, postoji nešto što sam ti htio reći onu večer, nešto što ti ni James nije htio priznati.. Znam da ćeš me zamrziti zbog ovoga, ali iskreno.. već odavno znam da sam tvoju mržnju zaslužio. Nadam se da ćeš mi jednog dana moći oprostiti, ali sumnjam. Ono što sam ti napravio, ono što sam radio tijekom naše veze se ne može oprostiti..."
Nastavljam čitati pismo i sa svakom novom riječi, sa svakom rečenicom, suze u očima mi se nakupljaju. Napisao mi je stvari.. koje nisam ni znala da ih je radio. Skupljam se na ovom kauču, sve me boli i imam osjećaj da ću umrijeti. Toliko je toga... Toliko toga je napravio u namjeri da me povrijedi, da me rasplače ili razljuti. One tri stranice pročitam u sat vremena, a naposljetku samo iskidam pismo i bacim ga. Papirići se razlete na sve strane, padaju oko mene, a ja plačem kao nikad do sada. Mislila sam da će me ona bol zbog gubitka roditelja ubiti, da će mi biti nepodnošljivo zato što sam ga ostavila, ali on... Mrzim ga, od ovoga trenutka ne postoji ništa što bi promijenilo moje mišljenje o njemu. Mislila sam da me voli, točno onoliko koliko i ja volim njega, ali očito sam bila u krivu. I sad me jednostavno sram reći da sam ikada gajila neke ozbiljnije osjećaje prema njemu, želim se ubiti jer ga još uvijek volim. On je monstrum. Monstrum koji i dalje uništava moj život iako je mrtav... Padnem na pod, rukama i glavom se naslonim na kauč i plačem kao budala zbog njega. Drago mi je da je mrtav, jer da je živ sama bih ga ubila. No opet, moja ljubav je sto puta jača od mržnje koju osjećam prema njemu i ti izmiješani osjećaji me uništavaju. Slomljena sam i sama.. U ovom mraku, nemam nikoga pored sebe, ne vidim ništa što bi me moglo spasiti.. On – on je sva moja najljepša propast.
znam, znam.. puno ste cekali, pokusat cu da se ovo vise ne ponovi haha.. :*
Novi nastavak ce sta prije, vec ga odmah idem pisat hah ly <3