Nakon što smo izašli sa aerodroma i vidjeli tu malu prekrasnu napast koja nosi prelijepo ime Sarah konačno smo došli do crnog auta u kojem je bila žena tamno smeđe kose. Čim je okrenula glavu i pogledala nas prvo što je napravila bilo je da je svoje lice ukrasila jednim velikim osmijehom koji je zasjao na njenom licu, a onda je izašla iz auta, prije toga govorivši nešto svojoj mlađoj kćeri Sarah. Sa visokim potpeticama i u ležernoj tamnoj odjeći došla je do Louisa i zagrlila ga prije nego što mu je uspjela bilo što i reći. I on je bio sretan što je vidi čim je zagrlio i položio svoju glavu u njeno rame. Bilo je zaista prekrasno samo gledati susret poput toga, ponovni susret majke i sina koji se nisu dugo vremena vidjeli. Nakon što se odvojila od njega tek jedan korak mogla sam primijetiti suze koje su konačno napustile svoje stanište i izašle na površinu. Sarah ih je zajedno sa mnom gledala iz auta i čini se da nam je objema bilo drago što se konačno vide. Nakon što su se uspjeli ispričati i isplakati, Debora i ja smo se konačno uspjele upoznati. Ta žena tokom cijelog našeg upoznavanja i pričanja s Louisom nije skidala osmijeh s lica, a suze koje su tekle kao da više nikad nisu htjele prestati. Moja očekivanja su se ostvarila. Bila je baš poput žene u mojim maštanjima dok mi je Louis nekad pričao o njoj. Ta žena u 4o-ima je bila vrlo lijepa, imala je tako graciozno držanje i pristojno ponašanje. Bilo je zaista ugodno razgovarati s njom i sa prvom započetom rečenicom koju mi je izgovorila osjetila sam se dobrodošlom i poželjnom. Bila je niska, nešto slična mojoj visini i mogla sam primijetiti razliku između nje i Louisa. Sigurno je smiješno kad nas ljudi vide zajedno. Dobro, već sam se i navikla. Lik s puno tetovaža koji pije i puši nikad nije mogao ostvariti vezu sa niskom djevojkom koja nikad ne ide po tulumima, koja se ne opija svake večeri i kojoj je jedini hobi čitanje knjiga.. Kod nas to nije bio slučaj. Mi smo ipak pod nekim čudnim okolnostima završili zajedno. I nekako sam sretna zbog toga. I kad vidim kako me upravo sad gleda, ponosno i sretno dok se upoznajem s njegovom majkom, tek sad vidim da sam učinila pravu stvar. Naposljetku naša veza je jedino dobro što nam se moglo dogoditi.
"Idemo li?" Debora je zapitala dok se odmicala od Louisa i krenula prema svojoj strani auta. Louis je kimnuo glavom nakon čega je njegova majka ušla u auto i sačekala nas dvoje da se smjestimo. Louis je prvi ušao i sjeo na stražnje sjedalo govorivši Sarah kako idući put on sjedi naprijed. I kao svaki brat i sestra, oni su se počeli svađati.
"Michael se raduje što će te konačno upoznati!" Debora je rekla svom sinu preko retrovizora, ali činilo se kao da on uopće ne mari toliko o onome što je ona rekla, dok se zabavlja svojom rukom položenom u mom krilu. Gurnula sam ga laktom i samo jedan kontakt očima bio je dovoljan da se obrati majci.
"Michael? Tko je on?" Louis je pitao začuđeno, a dok je skretala sa autoceste, Debora se mučila sa odgovorom koji mu je trebala dati.
"Pa on.." Započela je i čini se da joj je laknulo kad je Sarah ponosno odgovorila umjesto nje.
"On je mamim zaručnik. Uskoro će se vjenčati i ja ću biti djeveruša!" Izgovorila je to s takvim veseljem, a meni je bilo drago što je sretna zbog svoje majke. I dalje nemam pojma gdje je njen otac iako se sjećam da mi je Louis nešto pričao o njemu.
"Zaručena si?" Louis je pitao sa ogromnim upitnikom iznad glave i vidjelo se da mu ništa nije bilo jasno. Šaka mu se stegnula u mom krilu, a žile na njegovim rukama su bile izrazito vidljive. Oh, samo da ne napravi neku scenu. Zaista nam nije potrebna!
"Namjeravala sam ti reći, ali nisam imala vremena.. i ti mi se nikako nisi javljao!" Debora se opravdavala svom sinu, a ovaj put je gledala ispred sebe i pazila je kako vozi, uopće nije htjela pogledati u retrovizor kako bi pogledala izraz lica svom sinu. Znala je da mu je upravo priopćila veliku vijest na koju neće tek tako zaboraviti.
"Ne znam što da kažem.." Izgovorio je gledavši ispred sebe negdje u prazno. Obje ruke sam položila ne njegovu koja je i dalje tražila smještaj u mom krilu i samim tim činom sam ga pokušala smiriti i pokazati mu da to nije ništa loše. Ako je njegova majka sretna s njim, zašto on ne bi bio sretan pa bar zbog nje?
"Razumijem da si iznenađen, ali Michael je stvarno dobra osoba. Sigurno ćete se lijepo slagati!" Skoro sam se nasmijala na njenu izjavu, no uspjela sam se suzdržati kad sam vidjela koliko je Louis zapravo vrlo ozbiljan oko svega ovoga. Vrlo je poznato kako se Louis ni s kim ne može lijepo slagati, a pogotovo s nekim neznancem koji će mu odjednom postati očuh. Pa pobogu mi smo se svađali puna dva mjeseca bez prestanka sve dok nismo završili zajedno. Jedini prijatelj za kojeg znam je onaj David, a sa svima ostalima se svađa.
"Kad je vjenčanje?" Upitala sam kako bih smanjila tenziju koja je odjednom nastala u ovom autu. Iako je pitanje bilo postavljeno Debori, Sarah je odlučila odgovoriti na njega. Bila je tako oduševljena i u svako drugoj rečenici je spominjala koliko će njena uloga djeveruše biti važna na tom glamuroznom vjenčanju. Nije ni htjela skriti svoje veselje i tu primjetnu radost jer će sudjelovati u tako važnom događaju. Debora i Sarah su pričale o vjenčanju, jelima koja će biti poslužena i mjestu gdje će se ono odvijati. Louis i ja bi se tek tu i tamo ubacili u razgovor, a primijetila sam kako njemu i nije svejedno što mu se majka udaje. To je sigurno bio veliki udarac za njega..
Konačno smo došli ispred kuće koja se činila istom kao i svaka druga u Brightonu. Iako je bila prosječne veličine, plava boja u kojoj je kuća bila obojana i poseban stil gradnje prozora i vrata je činila posebnom. Malo je čudna, ali nekako mi se sviđa. Zar je Louis ovdje odrastao? Pogledala sam ga dok je izlazio iz auta i počeo vaditi moj kufer iz pretinca.
"Zaista mi se sviđa vaša kuća!" Rekla sam Debori koja je stajala pokraj mene i čekala Louisa i Sarah da izađu iz auta.
"Ah hvala ti. Nedavno smo je preuredili. Obojali smo je u plavo samo kako bismo je osvježili. No čini mi se kako je žuta bila mnogo bolji izbor." Rekla je svoju misao i kad sam pogledala u kuću i zamislila je u žutoj boji, definitivno sam se mogla složiti s njom. Žuta bi bila sto puta ljepša.
"Da, i ja tako mislim."
"Gdje da stavim kufere?" Louis se pojavio iza nas i pitao je nezadovoljnim i nikako zainteresiranim tonom glasa. Mislila sam kako će mu goditi što se vraća u svoj rodni kraj i što će konačno vidjeti majku i sestru, ali nimalo ne izgleda veseo.
"Pa možeš ih.." Okrenula je glavu kad je vidjela da se vrata njene kuće otvaraju i tad je izašao muškarac za kojeg se vidjelo da je stariji od Debore. "Evo Michael će ti pomoći!" Debora mu je mahnula rukom, i Michael je sa jedva primjetnim osmijehom došao do nas i upoznao se s Louisom. Sarah, Debora i ja smo sigurno htjele da njihov susret i upoznavanje dobro prođe, a pogled koji je Louis uputio njemu kad su se rukovali bio je neopisiv. Izgledalo je kao da će ga svakog trenutka ubiti, ali htio je biti miran upravo zbog njegove majke koja je bila u blizini. Naše upoznavanje je prošlo uredu vjerojatno zato što je trajalo svega 1o sekundi. Znala sam kako se Michael Louisu nikako ne sviđa i kako će mi kasnije napuniti glavu o njemu. Michael je odnio oba kufera u kuću, a Sarah mu je pomogla sa ostalim stvarima koje su dotad bile u Deborinom automobilu.
"Ovaj sad ćemo svaki čas ručati.." Debora je započela sa šakama skupljenim na prsima, a Louis se odmah počeo izvlačiti.
"Zapravo, mislio sam prošetati malo s Rose.. Da joj pokažem mjesto!" Približio mi se i iako sam mislila kako će me zagrliti nije to napravio.
"Tek ste došli.. Odmorite malo! Ostat ćete ovdje nekoliko dana, ima vremena da joj pokažeš grad. Nije Brighton tako velik!" Debora ga je nagovarala, ali znala sam da neće moći tek tako protiv Louisa. Bio je zaista uporan i tvrdoglav što se toga tiče i nitko ga ni u što nije mogao uvjeriti kad bi zamislio sebi nekakvu stvar. Takav Louis mi nekad stvarno diže živce.
"Doći ćemo kasnije.. Nemoj se brinuti!" Rekao joj je, a onda mi je glavom dao znak da idem za njim. Nadam se da to nije primjetio, ali čim je okrenuo glavu, tiho sam joj se ispričala, a ona je samo kimnula glavom u znak razumijevanja. Ubrzala sam korak i došla do njega, a on kao da nije obraćao pozornost na mene.
"Zašto si tako nepristojan prema majci?" Pitala sam ga dok sam šetala niz ulicu usporedno s njim. Držao je ruku čvrsto zabijene u džepove i samo je gledao ispred sebe. Ne znam što mu je odjednom!
"Ako ćeš biti kao ona sad, slobodno možeš otići od mene!" Odgovorio je sa malo višim tonom i nije mi bilo jasno koji je povod ovakvom ponašanju.
"Louis, neću otići.. Ali stvarno ne razumijem!"
"Nije ni potrebno da razumiješ! Kad bih ti i pokušao objasniti ti vraga ne bi razumjela." Okrenuo je glavu prema meni i rekao mi sa vrlo ozbiljnim i ljutim izrazom lica.
"Bravo! Sad ćeš biti i nepristojan prema meni?! Ja ti nisam ništa učinila!" Rekla sam te sam i dalje pokušala ostati smirena. Ako će on tek tako izgubiti živce, ja i dalje želim biti mirna. Nisu nam potrebni nikakvi skandali kad smo tek došli ovdje.
"Znam da jebeno nisi ništa učinila, ali ona je! Zar se trebala ponovno zaručiti? Kako ne shvaća kvragu?! Zar joj ja trebam sve objašnjavati?" Vikao je sam sa sobom, i sreća što u blizini nije bilo mnogo ljudi da vide njegovo ne baš stabilno ponašanje. Povrijeđen je, a čini se da se on ovako uvijek nosi s takvim emocijama.
"Louis, tvoja majka.. ona je sretna! Moraš prihvatiti to!" Rekla sam mu nešto tišim glasom, a on je konačno izvadio ruke iz džepova i počeo mahati njima po zraku dok je govorio kako mu se to nimalo ne sviđa.
"Ne želim prihvatiti! Znaš koliko me se jebe za njihove zaruke, za to prokleto vjenčanje na kojem ni ne želim sudjelovati. Nek se jebu svi skupa!" Vikao je, a izraz lica mu je poprimio blago crvenu boju.
"Daj, smiri se! Ne moraš vikati da te svi slušaju, okej?!" Htio je nešto izgovoriti, ali jedino što je napravio, bilo je to da je otpuhnuo i opet stavio svoje ruke u džepove. Nastavili smo šetati u tišini i bila sam zahvalna na tome što je konačno prestao sa ljutnjom. Zaista nije ugodno razgovarati s njim kad je bijesan. Ali već sad vidim da ću se morati naviknuti na to..
"Samo pogledaj zbog čega se ljutiš.. Zbog toga što ti se majka udaje? Zar ne želiš da bude sretna?" Pitala sam ga iskreno i očekivala sam isti takav odgovor.
"Želim, ali ne mora se jebeno udati kako bi bila sretna. Što im je falilo prije njega? Zašto je on tako poseban?" Zapitao se i dalje sa malom dozom ljutnje i sigurna sam kako je sad upravo zamišljao njegovu facu i htio je tako žarko udariti.
"Ah, vidim ja što se ovdje događa!" Rekla sam sa polusomijehom nadavši se da me neće primjetiti. Odmah je okrenuo glavu prema meni i skupio obrve u znaku čuđenja jer mu apsulutno ništa nije bilo jasno.
"Što se događa?"
"Ne sviđa ti se jer osjećaš da ćeš biti zamijenjen.. Dosad si ti bio omiljen muškarac u obitelji i svi su voljeli tebe, a sad kad se on pojavio, misliš kako će samo on biti u centru pozornosti i kako ćeš ti biti odbačen.." Iznijela sam svoju teoriju i bila sam sigurna kako je istina ovo što sam rekla.
"Zar si ti postala neki jebeni psiholog? Pričaš gluposti!" Porekao je upravo ono što sam rekla prije par sekundi, a vrlo dobro zna da je istina ono što sam mu saopćila. "Ne sviđa mi se samo zato što se pravi umišljen i zato što se vidi da je arogantan i sigurno ne voli moju majku! Ne bi je smio oženiti ako je ne voli!" Sad je već smirio svoje strasti, nije bio toliko ljut, a glas mu je postao tiši. Drago mi je što sam ga uspjela smiriti i kako ne razmišlja o tome da nekoga ubije na sred ulice. On samo brine za Deboru i ne želi da ostane povrijeđena.
"Louis jedino bitno je da je tvoja majka sretna.. Pronašla je osoba koju voli i to je čini radosnom. I ja bih sigurno bila sretna da sam na njenom mjestu!"
"A sad kao nisi sretna?" Okrenuo je glavu prema meni i pitao me. Ne znam kad mi je zadnji put bilo upućeno pitanje slično ovom? Jesam li sretna? Nisam..
"On nju voli i ona to zna.. Zato se tako i osjeća! Kod nas je malo drugačija priča.."
"Ah, ti misliš da ja tebe ne volim? Je li to u pitanju?" Okej, ovo sad me definitivno iznenadilo. Ne želim pričati o ovome. Kako smo uopće došli do ovoga? Daj, budi opet ljut i mrzi Michaela, nećemo pričati o tvojoj ljubavi prema meni!
"Nikad mi nisi rekao da me voliš, a ipak smo skupa.."
"Oprosti što ću ti ovo reći, ali ni ti meni nikad nisi rekla da me voliš, pa sam te opet prvi pitao hoćeš li mi biti djevojka.." Sad kad je to rekao, hmm.. Možda je upravu. Možda i on ima iste sumnje kao i ja. Možda misli kako ja ne osjećam ništa prema njemu i stoga mi on ne želi priznati svoje osjećaje, ne želi mi se otvoriti do kraja.
"Pa zar taj pristanak nije bio očigledan dokaz?" Pitala sam ga i tek sam tad primijetila da stojimo nasred ulice u sredini grada u kojem sam po prvi put, a gdje nema nigdje nikoga oko nas.. Ovo definitivno nisam zamišljala!
"Dokaz za što?" Očekivao je odgovor i nije mi bilo jasno kako dosad nije shvatio? Zar je to tako teško za shvatiti?
"Pa dokaz da te volim budalo jedna!" Sad kad sam mu priznala što osjećam prema njemu vidim da je ispalo totalno drugačije nego što sam zapravo zamišljala. Uvijek sam mislila kako ću mu to reći na nekoj našoj godišnjici kad mi kaže da on mene voli. A ovo priznanje se naposljetku izrodilo iz nekakve svađe proizvedene udajom njegove majke. Hmm...
"Voliš me?" Pitao me i sad zaista nisam mogla reći ni riječi. Umjesto ljubavi koje bih trebala osjećati prema njemu, sad sam osjećala neku vrstu srama zbog toga što sam mu rekla. Htjela sam se sakriti ispod nekakvog stola i čekati da ova oluja naših osjeća prođe! Na kraju sam zagrizla usnu i sa raširenim očima pogledala u njega i klimnula glavom par puta.. "Ali kako mene možeš voljeti? Ne shvaćam.." Uhvatio se za glavu s obje ruke i okrenuo se tako da sam mu sad mogla vidjeti samo leđa.
"Misliš da ja shvaćam? Oduvijek sam mislila kako će mi prvi dečko u kojeg sam zaljubljena biti muškarac sličan meni. Koji se voli lijepo odijevati, koji voli čitati knjige i koji razumije i voli umjetnost, koji se neće tetovirati ni pušiti ni piti. Koji će voljeti sa mnom gledati filmove do kasno u noć i koji će voljeti učiti sa mnom. A ti si potpuno drugačiji od momka kakvog sam zamišljala. A sad... ne bih te mijenjala ni za jednoga od njih!" I sad je vrijeme da propadnem u zemlju nakon svih osjećaja kojih sam mu nakon tri mjeseca napokon priznala. Umjesto toga, zemlja ispod mene se ne otvara i primorana sam suočiti se s njim i vidjeti što ima reći na sve ovo. Da je bio okrenut prema meni, ništa od ovoga mu ne bih rekla..
"Uh.." Bilo je jedino što je izustio, a onda se okrenuo i samo smo gledali jedno u drugo. Taj dugi pogled bez treptaja, pogled pun žudnje i izmiješanih osjećaja mržnje koju nekad osjećamo jedno prema drugome i ljubavi koja se rasplamsala među nama bilo je nešto što se jako rijetko događalo. Nakon minute šutnje koja se činila kao vječnost konačno mi se približio i uhvatio me za ruke. "Ti me ne bi smjela voljeti. Toliko toga se događa što nas svakog trena može razdvojiti, i ti ćeš završiti povrijeđena.. Ja ne bih htio da budeš povrijeđena!" Stavio je dlanove na moje obraze, i naslonio čelo na moje. Bili smo skoro pa spojeni, a on je nastavio tiho pričati. "Oduvijek sam znao kako osjećaš nešto prema meni, ali sad kad si mi priznala da me voliš.. Isuse, Rose nisi trebala to učiniti!"
"Zašto?" Pitala sam ga jer ni meni sad ništa nije bilo jasno..
"Jer se bojim.. Bojim se da ću te izgubiti ako saznaš stvari koje ti ne bih smio reći."
"Onda mi ih nemoj govoriti!" Osjećala sam kao da ću svakog trena zaplakati jer sam imala predosjećaj kako svakog trenutka želi prekinuti sa mnom. A to moje jadno malo srce ne bi podnijelo.
"Morat ću ti ih reći jednog dana i onda ćeš otići od mene... A nemaš pojma kako bi ti sad bilo mnogo lakše da se odmakneš, da pobjegneš i da me više nikad ne vidiš. Bilo bi nam oboma lakše!" Govorio mi je o tome da ne smijem biti s njim i znala sam da će kad tad prekinuti sa mnom. Mogu sad samo odbrojavati do trenutka kad će reći rečenicu koja će prepoloviti moje srce na dva dijela. "A kad bi pobjegla od mene... ja... Ja bih se ubio!" I suze su naravno poletjele niz moje lice čim je izgovorio riječi koje sam oduvijek željela čuti od njega. Dobro ne baš takve riječi, ali dovoljno dobre kako mogu shvatiti da me voli. Stavila sam svoje ruke oko njegova stomaka, dok su njegove i dalje bile položene na mojim uplakanim obrazima.. "Molim te.. Nemoj pobjeći od mene." Zamolio me tako žalosno kao da mu je moj odgovor ovisio o životu i kad sam odmahnula glavom potvrdivši da neću pobjeći od njega i pokušala suzdržati suze koje su samo navaljivale, poljubio me je i prislonio svoje usne na moje kao i čitavo svoje tijelo. Poljubac je dugo trajao i čini mi se kako je ovaj nakon bezbroj poljubaca koje smo dosad imali nekako najiskreniji i kako će baš on od temelja i u potpunosti promijeniti naš odnos. Ne bih voljela kad bi ona skrivena istina upropastila ovo što trenutno imamo. Baš njegova ljubav je jedino na što se mogu osloniti i jedino što zasad imam u svom životu..
kad sam rekla da cu pozurit s pisanjem price, sigurno nisam mislila da cu bit ovako brza hahah.. Danas mi je bilo tako dosadno, a imam stvarno puno za ucit, ali srecom sutra sam popodne pa cu stic sve na vrijeme
Znam koliko cekate da se vec jednom dogodi nesto vise između njih i to mozda bude vec u iducem nastavku, ali nista ne govorim psst haha
etooo citajte, lajkajte, komentirajte
Nastavak uskoro :*