Nisam normalno ni spavala cijelu noć, otkako sam prekinula vezu s Louisom, samo sam razmišljala o mogućem odlasku njegovoj majci i to me ubijalo u pojam. Što će biti kad odem od roditelja na par dana u potpunosti sama s njim? Hoće li sve dobro proći? Inače ne znam kakav odnos imamo Louis i ja i baš zbog toga se bojim onog trenutka kad ćemo morati pričati o tome. Znam njega i njegov karakter pa upravo zato ne znam kako će reagirati na sve ovo što mu kažem.. No problem je u tome što zapravo ni ne znam što bih mu rekla..
"Rose!" Zakucala je Ciara na vrata "Jeste li se probudili? Prošlo je 6." Obavijestila me i pokucala još jednom dok sam u ruksak stavljala bilježnicu iz statistike.
"Da, budna sam." Ima već ura vremena. Spremila sam bilježnice u torbu i još jednom pokušala srediti svoju kosu koja se baš danas ne da popraviti. Ovo je očito još jedan bad hair day..
Stavila sam ruksak na leđa i otvorila vrata ispred kojih je još uvijek stajala Ciara. Primjetila sam da se i ona tek sad probudila i nekako mi je žao kad se sjetim da sva posluga u ovoj kući mora biti budna već oko 5 jer je tako naredila moja draga majka. Oh..
"Nikad me ne budiš.. Što se sad dogodilo?" Uočila sam i pitala Ciaru koja me pratila do stepenica na putu prema salonu.
"Vaša majka mi je rekla da vas probudim." Obavijestila me i to mi je bilo pomalo čudno jer ona inače spava do 9. Očito se nešto jutros događa..
"Budna je?" Podigla sam obrve iznenađena činjenicom da se sjetila svoje kćeri onako pospana u 6 sati ujutro. Kako ljubazno od nje....
"Da, čeka vas dolje u salonu. Željela je popričati s vama." Popričati sa mnom? Koliko ja znam nas dvije nikako ni ne razgovaramo, zašto bi baš ovo jutro bila iznimka?
Zahvalila sam Ciari te sišla niz stepenice i kraj ogromnih ulaznih vrata nekoliko metara dalje od kraja stepenica majka je stajala sva sređena u visokim štiklama i smeđom bundom koja joj je sezala skoro do koljena. Obrve su joj jutros ljepše počupane, a kosa joj je bila visoko uzdignuta i činila je savršenu punđu. Stavila je previše maskare i olovke za oči, malo je popunila obrve, a ruž zemljanih boja se jedva vidio na njenim tankim usnama. Izgledala je predivno jutros i samo sam htjela znati kad se točno probudila da se sredi ovako.. I onda se ja ne smijem šminkati, a ona stavi tonu šminke na sebe!
"Ne mogu vjerovati da si budna ovako rano." Nasmijala sam se dok nam je Victor otvarao vrata da izađemo. Nije me ni pozdravila kako treba, već je samo okrenula glavu i krenula prva prema izlazu.
"Pa navikni se jer te sad svako jutro pratim do škole." Da faq? Pravim se da nisam dobro čula i pitam je da se uvjerim dok silazimo niz stepenice.
"Pratiš me do škole? Zašto?" Pratila sam je do auta i tad nam je vozač otvorio vrata zadnjeg sjedišta. Jutros je previše hladno kako bih išla pješice u školu, a ja sam na sebe navukla običnu tanku dugu majicu sive boje i crnu kožnu jaknu. Ona je prva ušla i smjestila se, a nakon mog ulaska vozač je zatvorio vrata.
"Imam neke svoje razloge." Gledala je u nokte kako bi izbjegla pravu istinu i zamijenila je laži. "Uostalom primjetila sam da se nas dvije zapravo nikako ne družimo." Pogledala me je i vjerojatno očekivala da nešto kažem, ali evo baš sad sam ostala bez teksta. Ne družimo se? Hm pitam se čijom krivicom s obzirom da je ona ta koja se stalno dere na mene, koja me ni ne pozdravi normalno za dobro jutro i koja mi brani sve živo kad god je nešto zamolim. Ne ponaša se kao majka i možda je to glavni razlog našeg ne pričanja!
"Okej, možemo pričati kad god ti želiš. Zašto moramo pričati ovako rano? Mislim to i nije neki najpametniji termin." Nasmijala sam se, ali njoj očito nije bilo smiješno jer je zadržala svoj savršeno ozbiljan izraz lica što je i mene natjeralo da se smirim.
"Rose imaš 18 godina i mislim kako bi bilo vrijeme da ti kažem neke stvari." Odjednom je započela nekakvu temu bez neke najave i nisam znala što očekivati. Što očekivati od osobe s kojom ne razgovaram?
"Izvoli.." Rekla sam i samo sam mogla sanjati o tome da će mi reći kako sam usvojena i kako me vraća pravoj obitelji, no kad je rekla ono što je zapravo mislila sve moje nade su pale u vodu.
"Vidiš tvoj otac i ja.." Okrenula je glavu prema prozoru i uzdigla je prozor između nas i vozača kako je ne bi čuo ono što mi ima za reći. Kad je to napravila, nastavila je... "U prošlosti smo učinili loše stvari, zapravo one nisu loše, pregrozne su da bih ti ih sad rekla.." Počela je priznavati nešto što ja nisam nikako razumijela i ovako sam je mogla samo gledati. Kakve grozne stvari može uraditi? Sa mojim ocem koji je tako dobar. Mislim ni s njim nikad nisam normalno mogla razgovarati, ali znam da on ne bi bio kadar učiniti nešto loše. Naravno uvijek je na majčinoj strani i podupire je u svemu, ali nikad toliko da napravi nešto tako grozno.
"Grozne stvari? O čemu ti?" Bila sam zbunjena, a ona me gledala kao da nije ništa napravila iako mi je prije par sekunda rekla da je kriva za nešto što se dogodilo. Stvarno mi nije jasno o čemu priča i pokušavam doznati više.
"Ne mogu ti sad sve reći, doći će vrijeme i za to. Ali što god da se dogodi, znaj da smo učinili sve samo kako bismo te zaštitili i osigurali ti budućnost. Sve je to zbog tebe." Zbog mene? Kvragu o čemu ona priča, hoće li mi netko objasniti? Ni jednom me nije pogledala u oči dok mi je ovo govorila i tako mi je nekako bilo lakše. Ne znam kako bih se osjećala da me je gledala dok mi je pričala što je radila u prošlosti. Sve bilo 1oo puta čudnije.
"Ne razumijem." Ipak koliko god ja ne željela pričati o misterijoznoj tajni koju mi krije, želim doznati nešto što će mi možda čak i otkriti što je to napravila. No i da mi je htjela početi pričati o tome, vozač je stao ispred moje škole i obavijestio moju majku preko crnog prozora između nas da smo stigli na odredište.
"Pričat ćemo kasnije o tome, hajde sad u školu.." Rekla mi je i pokazala glavom prema zgradi ispred nas. Željela sam nastaviti pričati o bizarnoj temi koju je započela, ali poznavajući nju i njenu tvrdoglavost znam da više neće željeti ni progovoriti o tome.. bar ne danas.
"Zašto si se sredila tako?" Opet mi je u oči upala njena savršena šminka, kaputić i prelijepa punđa po sredini glave kao i zlatna ogrlica oko vrata te visoke crne štikle. Ona obično brine o svom izgledu i uvijek je lijepa, ali ovo danas je stvarno pretjerano.. čak i za nju.
"Eto takoo.. bilo mi je dosadno." Tipkala je po mobitelu i više se nije ni obazirala na mene. Njeno ponašanje se mijenja iz sekunde u sekundu i nemoguće ju je pratiti. Pomalo me podsjeća na Louisa.. I on je ovakav, stalno mijenja raspoloženja.
"Bilo ti je dosadno u 5 ujutro?" Podigla sam jednu obrvu jer ja sam tad pokušavala spavati kad me je Louis ubijao u pojam sa svojom iskrenošću i pijanstvom. Pitam se gdje je sad i što radi.. Možda spava jer je bio previše pijan.
"Mislim da nije vrijeme kako bismo sad pričale o mojoj šminki. Bolje ti je da izađeš jer ćeš u suprotnom zakasniti, a ja ne mislim opravdati još propuštenih sati.." Oh.. znači tako se tjera i odbija vlastita kćer? Zanimljivo..
"Kao da si mi ikad išta opravdala.." Rekla sam i izašla iz auta jer mi se jednostavno nije dalo prepirati s njom. Nije ništa rekla na moju zadnju rečenicu i mogu reći da sam se iznenadila jer za sve uvijek ima neku svoju primjedbu. Ovaj put je zašutjela. Auto se okrenuo čim sam izašla i nestao iz mog vidika u roku od tri sekunde. Sve u svemu, mogu reći da je ovo bio zanimljiv početak jutra.
Ostatak dana sam provela u školi dosađujući se kao i obično. Cassie Ann i Laura su očito 'udruženije' više nego ikad prije i to mi više ne diže živce kao nekada. Bila je moja najbolja prijateljica i uvijek sam s njom dijelila svoje tajne iako ih nije bilo Bog zna koliko, ali samo je ona znala za njih. Bile smo zajedno od djetinjstva možda zato što nikad nisam imala hrabrosti pronaći novu prijateljicu. Ali možda je sad došlo vrijeme da svaka od nas odabere svoj put, pa makar ja ostala sama, a ona upala u 1ooo puta gore društvo. Gospođa Holt je nastavljala pričati o kraju godine i o ocjenama i predmetima koje moramo proći, a meni je se nije dalo slušati. Otkako sam izašla iz majčinog auta Louisu sam poslala bezbroj poruka tipa 'Kako si?', 'Jesi se probudio?', 'Što radiš?' i znam samo da sam i samoj sebi dosadila s ovim. Vidim da je pogledao svaku od ovih dosadnih poruka, i namjerno ne želi odgovoriti, a samo mu želim reći da bih voljela otići s njim k njegovoj majci. Ne zbog njegove majke, naprotiv.. baš zbog njega, želim mu biti blizu i želim da on osjeti kako sam uz njega. Želim da se između nas konačno nešto desi jer mi je iskreno dosadilo ovo igranje na toplo - hladno. I taman da prestanem razmišljati o njemu iako je to nemoguće, dolazi mi njegova poruka i čim vidim njegovo ime na zaslonu osmijeh mi zasja na obrazima. "Dosadila si više s ovim porukama. Šalim se, nisi, drago mi je što se brineš za mene.. Malo me boli glava od jučer, ali mislim da to nema veze. Doći ću po tebe za koji minut na motoru. Čekaj me ispred škole." Dolazi po mene? Pogledam po razredu i shvatim da svi imaju tmurne izraze lica samo ja ne mogu biti sretnija nego što jesam. Još samo dvije minute do kraja sata i onda izlazim. Cijeli dan želim da me se sjeti bar na sekund i onda on onako mamuran od sinoćnjeg pijanstva odluči doći po mene. Zašto onda ne bih bila sretna kad imam razloga za to.. Konačno zvoni i čini mi se da sam bila među prvima koja je željela izaći iz razreda, no ispostavilo se da sam izašla među posljednjima jer su se Laura i Cassie Ann progurale držeći se za ruke.. Cassie Ann potrči prema naprijed ne gledavši ispred sebe, a Laura je prati u stopu. Imala sam namjeru odmah izaći iz ove šugave škole i vidjeti Louisa jer me sigurno već čeka, ali kad sam vidjela razloga Cassienog uzbuđenja, zastala sam na sred hodnika, a knjige su mi skoro ispale iz ruke. Srećom zadržala sam još donekle normalan izraz lica dok sam gledala kako ga grli i ljubi. Mark! Odvratnog idiota i nadprosječno sebičnog kretena koji me pokušao silovati. Čim sam se sjetila toga, došlo mi je da zaplačem dok sam ih gledala kako se smiju i grle jedno drugo. Pravi se kao da se ništa nije dogodilo, a sigurna sam da je svjestan toga dok me gleda preko njenih leđa direktno u oči. Pozdravio je Lauru više se uopće ne obazirući na mene nesvjestan toga da mi je upravo sada upropastio čitav dan. Čak ga ni susret s Louisom neće popraviti. Hodnik se već napola ispraznio i svi su me gurali dok su se žurili. Pokušala sam hodati i ponašati se normalno, ali kad sam prolazila pokraj njih svladao me taj osjećaj nemoći i srama jer su sjećanja samo navirala. Pribio me uza zid iako to nisam htjela, ljubio me iako sam se odupirala svom snagom.. Dok se vraćam u prošlost i bolno se prisjećam toga, on sad ima prekriveni smiješak dok prolazim kraj njih i dođe mi da ga puknem šakom u lice tako snažno da odmah padne na tlo i ne budi se. No nisam dovoljno jaka za to.. Bacio me na krevet i počeo me skidati iako sam ga molila da to ne radi. Išao je samo za svojom blesavom pohotom koja nije imala granica i gledao je svoje bolesne potrebe ne mareći za moje osjećaje.. i suze uzrokovane njegovim užasnim postupkom. Vrištala sam iz sve snage no on je samo nastavljao raditi sve ono što mi se u tom trenutku gadilo. Zar ne razumije da je to nešto najjadnije i najgroznije što se ženi može napraviti? Takav čovjek nema ni srce ni dušu čim je kadar učiniti takvo što.. Takav neljudski čin se ne oprašta apsulutno nikome. Primjetim da sam počela plakati i na izlasku iz škole, pa obrišem suze crnim rukavom i knjige koje sam sve do tada držala u rukama spremim u svoj ruksak. Louis je bilo na školskom parkingu naslonjen na svoj predivan motor no čini se kako me nije primjetio jer su mu ruke bile uvučene u džep, a pogled je vrludao negdje po tlu. Kvragu zašto se sad morao pojaviti? Jebeni Mark! Konačno kad sam zaboravila na njega i na njegovu stravičnu pogrešku.. Kad sam konačno počela biti sretna i kad sam pronašla osobu koja me možda može učiniti sretnom. Samom svojom pojavom mi je upropastio čitav dan i svaki trenutak koji sam planirala s Louisom.
"Malenaa..." Louis me nazvao i tek sam onda shvatila da se obraća meni. Nikad me dosad nije nazvao tim nadimkom i koliko god mi to sad slatko zvučalo, nedovoljno sam usredotočena na takvo što, jer su mi misli odlutale u prošlost i nalaze se u Markovom stanu točno na onom krevetu gdje me udario tako jako da sam pala u nesvijest. Udario me!
"Hej!" Pokušala sam to reći svim svojim entuzijazmom i energijom koju sam čuvala u sebi no to je na kraju ispalo tako jadno da je i on primjetio.
"Je li sve u redu?" Pogledao me i nakrivio jednu obrvu dok me gledao u oči bez i jednog treptaja. Uzimao je kacigu s motora i držao je u obje ruke dok je u isto vrijeme od mene očekivao razuman odgovor... za kojeg ne znam mogu li mu ga dati.
"Da.. Mislim ne.. Ne znam!" Što mu uopće mogu reći? Bila sam super i kad sam vidjela da si me se sjetio bila sam još bolje i čim sam vidjela onu šugavu osobu dan mi je propao samo tako. Da, možda bih mu i trebala reći, ali ne želim probleme. Samo želim otići iz ove škole i nikako se više ne vratiti u nju.
"Ako se nešto dogodilo.. možemo popričati o tome, mislim, ako želiš.." Crvena ispolirana kaciga se i dalje sjajila u njegovim rukama dok je on opušteno sjedio na motoru samo korak udaljen od mene. Tako mi je drago što me ispituje i što se zapravo brine o mojim problemima jer to dokazuje da mu je stalo.. stalo mu je do mene i čim to shvatim malo se nasmiješim i vidim da je i on to primjetio.
"Stvarno nije ništa.. Hoćemo otići odavde?" Pokušam zaboraviti na Marka pa makar nakratko. Pitala sam ga i samo sam mogla čekati kad će me nastaviti umarati o mojim problemima. A iskreno ne da mi se pričati o njima pogotovo zato što je svaki od njih danas vezan upravo osobu koju ne želim očima vidjeti.
"Ako ti tako želiš.. Izvoli, ovo je tvoja kaciga!" Pružio mi je onu istu crvenu kacigu koju je cijelo vrijeme držao u rukama pa sam je uzela. Pokušala sam je staviti na glavu, no očito sam okrenula pogrešnu stranu jer mi nije pravilno stajala. Louis je vidio moj maleni problemčić i odmah je počeo komentirati..
"Ajmee kako si smotala.. Daj to ovamo!" Nasmijao se i uzeo mi kacigu iz ruke. Okej smotana sam. Zar mi to treba reći tako izravno? Naljutila sam se, a dok mi je stavljao kacigu na glavu i spajao trakice ispod brade, shvatila sam da se zapravo ljutim zbog gluposti. Prije smo se stalno svađali i u minuti izgovarali nevjerojatne psovke, zašto bih se sad uvrijedila na ovu sitnu.. Očito me previše toga danas pogađa! "Daj mi torbu da je stavim u pretinac" Pokazao je na ruksak na mojim leđima, a onda sam ga skinula i pružila mu ga nakon čega ga je spremio.
"Onda, gdje idemo?" Upitala sam ga. Možda opet ima neki plan sa toplim sendvičima i klupom u potpuno praznom parku. Iako ne želim priznati, ta ideja mi se zapravo jako dopada.. Možda zato što me tamo prvi put poljubio. Mislim ne ono u usta, poljubio me u vrat.. No, zar to ne bi trebalo biti dovoljno?
"Ne znam, mislio sam da ćeš ti nešto predložiti pošto si mi poslala jedno milijun poruka dok se još nisam ni probudio." Nasmijao se, a onda je sjeo na motor i čekao mene da sjednem iza njega. Nikad se prije nisam vozila motorom. Okej jesam par puta, ali to je sve bilo polako i ne baš dugo. Ne želim mu to baš priznati pa da pomisli kako sam nekakva kukavica.
"Brinula sam se za tebe budalo. Kad smo Logan, Leila i ja jučer otišli vi ste ostali u onom baru i nastavili se opijati. Nisam znala jesi sigurno došao kući..."
"Opala, tko se to brine za mene?" Nasmijao se, ali ne onako lijepo i slatko kao inače, osmijeh je sad bio pun prljavih misli na par sekundi. To se lako da iščitati iz njegovog izraza lica. "Opijam se svako drugi ili treći dan i uvijek sigurno dođem kući. Mislim, ne budem pijan da se ničega ne sjećam jer bih tako sigurno dobio trovanje alkoholom. Pijem da se opustim. To te ne bi trebalo brinuti, znaš?"
"Mislim da bi.. Jer si prije nekoliko dana bio u bolnici upravo zbog alkohola. Ne želim da piješ! To ti škodi!" Nakon što sam završila, duboko je puhnuo i pogledao u daljinu. Zar sam mu već postala dosadna?
"Moramo li opet o tome? Došao sam po tebe da budemo zajedno, a ne da se svađamo.." Htjela sam mu reći da se uopće ne svađamo nego da razgovaramo o vrlo važnoj temi, ali jednoj budali se to jednostavno ne da dokazati. Budala! Kako lijepa riječ i opis za njega! "Hajde sjedaj iza mene, neću do vijeka stajati ispred ove škole."
Odlučila sam ga poslušati i ne pričati više. Uopće.. Kako mi za sekund digne živce, to je nevjerojatno! Uhvatim se lijevom rukom za njegovo rame kako bih se mogla popeti, pa raširim noge i lijepo sjednem na motor. On ga upali i počne nešto govoriti.
"Iza imaš neke ručke pa se uhvati za njih dok budem vozio." Kaže i počne se pripremati za polazak. Nisam ga poslušala nego sam stavila ruke oko njegovog struka i čvrsto ga zagrlila sa blagim osmijehom na licu.
"Što radiš?" Glas mu je na trenutak bio hrapav dok se okretao da bi me pogledao..
"Ne želim pasti s motora." Nasmijala sam se i vidjela sam da i on ima sličan osmijeh na retrovizoru ispred njega. Drago mi je da ga mogu učiniti ovakvim.. Sretnim, pa makar to bilo nakratko. Prstima sam mu lagano prešla preko jedva opipljivih pločica par puta, a on se trznuo.
"Aha znači odlučila si me dodirivati. Okej, ja ću se kontrolirati tokom vožnje, ali ako nastaviš sa svojim provokacijama odvest ću te u svoj stan bez ikakvog problema." I dalje sjedimo na ovom istom motoru i još nismo krenuli, a već smo prešli jedno 100 tema.
"Meni odgovara!" Osmijeh je i dalje bio prisutan, ali njemu nevidljiv upravo zbog kacige koja je stajala na mojoj glavi i na tome sam zahvalna.
"Vražice jedna!" Promrmljao je misleći da ga nisam čula i onda je konačno pokrenuo motor te smo izašli sa parkinga. Tokom cijele vožnje je šutio, ali sam ga zato ja dirala po stomaku. Cijelo vrijeme, svake moguće sekunde je moj prst prelazio preko njegovih pločica i nisam mu mogla odoljeti. Volim mu raditi ovakve male stvari jer mi je i sam dao do znanja da mu se to sviđa pa stoga i ne prestajem. Vožnja traje nekih 15ak minuta sve dok se on ne parkira ispred svoje zgrade. Znači ipak je ispunio obećanje i odveo me ovdje.
"Ja sam rekao nešto.." Izgovorio je kad je zaustavio motor. Opet sam ga uhvatila rame, malo čvršće nego prvi put dok sam se skidala s motora. "Mogu ti reći..." započeo je dok je i on sam silazio s motora. "jedva se čekam popeti u stan." Odvezao je trakice i skinuo kacigu, a ja kad bih i počela, skidala bih je sa sebe dva dana u komadu. Ne znam raditi s ovim, sve to je za mene prekomplicirano.
"Možeš li mi skinuti? Mislim kacigu.." Ispravila sam se da me ne bi pogrešno shvatio i onda kad mi se približio lagano sam se naslonila na motor kako ne bih izgubila ravnotežu. Stavio je ruke na kacigu i odvezivao trakice..
"Budi spremna.." Započeo je dok mi je skidao kacigu s glave i stavljao je na motor u potpunosti mi približen. "Ovo neće biti jedina stvar koju ću skinuti sa tebe." Šapnuo mi je na uho i odmakao se od mene ostavivši me omamljenu od samo par izgovorenih riječi u nekoliko sekundi. Koji utjecaj ima na mene, to je nevjerojatno. "Ideš li?" Osmijeh mu je titrao na obrazima na ulasku u zgradu dok me gledao bez ikakvog prestanka.
"Aham" Kimnula sam glavom i krenula prema njemu, a on mi je kao nekakav kavalir otvorio vrata zgrade i pustio me da prva uđem. Ovo se može dogoditi samo jednom, Louis ovakve sitnice ne radi, pa gotovo nikad. Prva sam počela šetati stepenicama i čula sam njegove korake iza sebe. Zašto ova zgrada već jednom ne napravi normalan lift? Znam da ima jedan lift jer se sjećam kako sam već jednom išla s njim, ali stalno je zapinjao i bojala sam se hoću li uopće stići u prizemlje..
"Uff" Promrmljao je iza mene ne izgovarajući ništa više nego samo to.
"Što je?" Pitala sam ga usput primjetivši da se trebam penjati ovim stepenicama još 2 kata. Mogao je naći 100 puta bolju zgradu za život. Ovdje izgubiš dušu dok se dovučeš do pravog stana..
"Imaš prejebeno dupe u tim hlačama. Trebaš ih češće nositi." Izgovorio je to tako ležerno na što sam se odmah morala okrenuti prema njemu i zaustaviti svoje kretanje. Osmijeh mu se nije skidao s lice dok me promatrao. Ne da me je odmjeravao, oči su mu bile usmjerene samo na moje i znala sam da će izgovoriti još nešto jednako prljavo predhodnoj rečenici. "Nastavi hodati, neću se moći još dugo suzdržati.." Osmijeh mu je bio širok i prelijep, toliko savršen da sam se i ja morala nasmijati dok sam se nastavljala penjati.
"A što misliš napraviti kad se već ne možeš suzdržati.." Poznavajući njega mogu samo nagađati.
"Mislim te izjebati čim uđemo u stan. Na zidu odmah pokraj vrata tako jako da nećeš moći hodati normalno dva tjedna.. ako ne i dulje!" Molim?!
"Haha samo sanjaj." Odbrusila sam mu sa smiješkom na obrazima. Došli smo ispred njegovog stana no on umjesto da je otključao vrata samo se stvorio ispred mene i prislonio me na zid ne dopuštavši mi da se pomaknem. Oči su mu pretraživale moje usne, promatrao ih je bez i jednog jedinog treptaja, a rukama je dodirivao moj struk sve dok me čvrsto nije uhvatio za dupe.
"Tako je teško biti bez tebe. Samo o tebi razmišljam, što god da radim, s kim god da pričam, samo si mi ti u mislima i ne izlaziš mi iz glave.. Nikako! Isuse izluđuješ me." Usne su mu lagano okrznule moj nos, a rukama me približavao sve više sebi. Nije normalan!
"Sad želiš da se ispričam, hm?" Prstima sam mu dodirivala prsa baš onako kao što sam to radila tokom vožnje na motoru jer znam kako mu to godi.. i kako ga čini još luđim nego što jest, pa mi to i dokazuje svojim pokretima i otežanim disanjem.
"Prejebeno si sexy, zgodna i činiš me.." Nije dovršio rečenicu, usne je zabio u moj vrat i počeo ga ljubiti i gristi tako brzo i žestoko da je taj čin njegove pohote stvarao bol i ugodu u isto vrijeme. Uhvatila sam korijene njegove kose svojim prstima i još ga više približavala sebi uživajući u onome što mi trenutno radi. Volim kad spontano napravi stvari od kojih ne znam za sebe. Počeo me pomicati i onda je svoju glavu odmaknuo od mene kako bi nabrzinu otključao vrata svog stana. I dalje sam ga grlila oko vrata, a i da sam se pokušala odmaknuti znam da mi on to ne bi dopustio. Ušli smo unutra, a on je nogom gurnuo vrata kako bi ih zatvorio dok me u isto vrijeme nastavljao ljubiti po vratu i po bradi, a zatim mi je počeo ljubiti uho, dok mu se tijelo sve više otiskivalo od moje.
"Molim te.. Budi sa mnom" Izgovorio je i dalje u punoj strasti za mnom dok su mu usne pretraživale svaki centimetar mog vrata.
"Ne razum.." Započela sam, ali njegovi poljupci su me tjerali da zašutim, da ne govorim jer ovo što radi je tako dobro, gotovo da mogu reći kako se radi o čaroliji. Jer ovako nešto ugodno i lijepo ne bi smjelo postojati.
"Spavaj sa mnom." Izgovorio mi je u vrat i čim sam to čula, odmakla sam glavu od njega i pokušala ga zaustaviti no nastavljao me ljubiti. Više ne uživam, sad želim da se makne od mene.
"Louis, ja.. ne mogu." Rekla sam mu dok sam ruke s njegovog vrata premještala na njegova prsa samo kako bih ga odmakla od sebe, ali njegove ruke su i dalje stajale naslonjene na mojoj stražnjici.
"Rose, obećajem ti da ću biti nježan i da će sve ići polako. Govorit ću ti o svemu što budem radio, vjeruj mi.. Bit će ti lijepo." Uvjeravao me je, a zatim me poljubio u čelo dok su mu ruke i dalje bile položene na mojim leđima. Naravno da mu vjerujem i znam kako bi bio dobar i da bi mi bilo ugodno, ali sama pomisao na činjenicu da spavam s nekim podsjeća me na Marka i na ono što je napravio. Volim Louisa, već sam to odavno shvatila, volim ga više od ičega, ali strah koji prevladava u meni je veći od te ljubavi i ne mogu ga savladati čak i da pokušam.
"Ne mogu.." Ponovim riječi od maloprije i odmahnem glavom. Želim to napraviti s njim jer mu vjerujem, ali nisam spremna. Trebam vremena, samo to mi je potrebno.
"Ali ne razumijem. Voliš kad te ljubim, kad te dodirujem, godi ti sve ono što ti radim. Zašto ne mož..."
"Zato što sam već jednom skoro završila silovana. No prije toga, bila sam udarena u glavu tako jako da sam pala u nesvijest. I strah me je. Kako da me i ne bude kad znam što mi je napravio i kad postoji mogućnost da se dogodi ista stvar?" Odmaknuo se od mene no i dalje me je držao s obje ruke za struk gledavši me u oči i slušajući me.
"Znaš da ti ja takvo što nikad ne bih napravio.."
"Znam.." Kimnula sam glavom i gledala ga. Mislim kako je ovo prvi put da pričamo o onom danu kad me našao u Markovom stanu i uspio me spasiti od njega. A koliko se sjećam, dosad smo uvijek izbjegavali ovu temu.
"Štoviše kad sam te vidio na njegovom krevetu, polugolu u nesvijesnom stanju udario sam ga tako jako da je i mene zaboljelo. Spavao sam sa bezbroj djevojaka i radio užasne stvari kao što su snimanje sexa i stavljanje na internet, naplaćivanje sexa, ali ni jednu od njih nisam silovao. Koliko god bio loš nikad neću postati takav monstrum. Ali prestao sam s tim, ne mislim više to činiti." I dalje je držao ruke na mom struku, a onda nakon što je rekao sve ovo, desnu ruku je odmaknuo sa boka i dlan položio na moj obraz prije toga stavljajući pramenove kose iza mog uha tjeravši da ga pogledam.
"Sad si mi važna samo ti. Mijenjam se zbog tebe jer znam da zaslužuješ 100 puta boljega koji će se brinuti o tebi i koji ti neće tjerati strah u kosti čim ga ugledaš. Ali ja želim biti taj bolji za kojeg se može reći da te zaslužuje. Želim biti s tobom, zar to ne vidiš?" Priznao mi je iskreno i tu sam mogla osjetiti i vidjeti da kako stvarno ima osjećaje prema meni. Sve moje sumnje su otklonjene sa ovim zadnjim izgovorenim riječima. Stalo mu je do mene i želi biti sa mnom. Čini mi se da.. da ga zbog toga volim još više nego što bih trebala. Volim tu blesavu budalu i nikad ga neću prestati voljeti!