„Jebemu, znam da je ovdje negdje!“
David je preturao odjeću u svom malom ormaru u skučenoj sobici. Louis je sjedio na njegovom krevetu i nezainteresirano ga gledao što radi. Dosad bi sigurno zapalio cigaretu da mu David nije naredio da ne smije jer će se njegov brat ljutiti. Dok je David istraživao svoj ormar, Louis se bacio na leđa i pogledao u strop kojem se tamno plava boja doslovno ljuštila. Ovaj stan je bio poprilično star, nije se uređivao pa nije bilo ni čudno što je tamo takvo stanje. Louisu se stvarno nije dalo ići na posao, pogotovo neki nasumično pronađeni tako da zapravo ni ne zna o čemu se radi. Ipak nakon dva dana koliko je David pronalazio posao, Louis je uspio smiriti svoje živce i pokušao je zaboraviti Sophiu što je bio stvarno teško. Teško kad znaš da je otišla jedina osoba koja ti je ulijevala nekakvu nadu u život.
„Aha, pronašao sam ga. Malo je zgužvano, ali to se da srediti!“
Iz ormara je izvadio crno odijelo koje dugo nije nošeno, te ga skinuo sa slomljenih vješalica. Ormar mu je bio grozan, ni jedan jedini komad odjeće nije bio složen, zato je potraga tako dugo i trajala. A soba mu je koliko toliko i drobro izgledala s obzirom da nije koristio pola stvari koje se nalaze u njenoj unutrašnjosti.
„I što će mi to odijelo?“
Louis se podigao sa kreveta i sa jednom spuštenom obrvom pogledao Davida. On je za to vrijeme rukom tresao prašinu s odjeća shvativši da treba čiste odjeće. Uvijek nosi isti komad robe, a to mu se više baš i ne dopada.
„Ti kao da ne razumiješ. Pronašao sam ti posao u vrlo bogatoj, ali prestrogoj i rigoroznoj obitelji. Kod njih je čistoća na vrhuncu, ponašanje im je perfektno. Ne mogu dopustiti da dođeš u toj pokidanoj majici i prljavim hlačama. I još da ti se vidi ta zamotana rana na ruci.. Pff, dali bi ti otkaz prije nego što bi počeo raditi!“
„Nije baš da mi se radi.“ Požalio se i ustao da dođe do prozora i nasloni se na zid pokraj njega.
„James je tako naredio, ja tu ne mogu ništa!“
„I taj jebeni James...“ Louis je promrmljao u sebi.
„Hajde, dođi da vidim stoji li ti ovo..“
Louis je krenuo prema njemu, a David mu je pružio košulju koja nije bila baš najčišća.
„Što bih ja trebao točno raditi na tom poslu? Očekivao sam da ćeš mi naći nešto primjerenije mojim mogućnostima..“
Navukao je košulju na sebe i odmah posegao za sakoom, ali David ga je upozorio da prvo mora zakopčati dugmad na košulji i rukavima kako bi prešao na sljedeći korak. Nikad nije nosio odijela osim u iznimno specijalnim situacijama. A ni tad se nije sam odijevao.
„Mah, nekidan su opljačkali neku djevojku, i sad su joj roditelji zabrinuti i traže nekoga tko će je paziti na putu do škole i nazad..“
„Aham, znači sad joj traže nekakvog tjelohranitelja.. Zanimljivo!“ Pogledao se u prljavo ogledalo kraj ormara dok je zakopčavao sako „Koliko cura ima godina kad već ide u školu? 5, 6?!“
„18.“
Louis se odmah okrenuo prema njemu i pogledao ga začuđenim pogledom. Po njegovom opisu, očekivao je da će morati čuvati djevojčicu koja je tek krenula u osnovnu školu i kojoj su uzeli novac za užinu. Nije očekivao da će morati čuvati djevojku koja je doslovno na kraju školovanja, a koja je toliko smotana da su joj uzeli novac. Dobro, to je bilo njegovo primarno mišljenje...
„Je li bar zgodna?“
„Daj Tom, ne misli na to. Nisam je nikad vidio, a i roditelji su joj vrlo strogi, ubili bi i tebe i nju samo kad bi je pogledao.“
„Znači, zgodna je...“
Počeo je skidati hlače i ostao u običnim plavim bokesricama. Dok je pričao s Davidom, na sebe je navlačio hlače koje su bile u sklopu odijelom, a bile su skoro pa nenošene.
„I koji je moj zadatak? Samo je čuvati? Pa to bar nije teško!“
„Uglavnom, svako jutro ćeš je trebati voziti u školu njihovim privatnim autom, biti u školi dok je ona na nastavi i odvoditi je kući. Nisam siguran trebaš li ostajati tamo ostatak dana“
„Zašto trebam biti u školi? Pa nije toliko glupa da će je opljačkati na satu!“
Louis se odmah naživcirao. Sve je više mislio kako ga David zeza i kako neće morati obavljati sve poslove koje mu je kasnije rekao. Mogao je prihvatiti to da će je voziti u školu i da će je voziti kući, ali nije mogao prihvatiti činjenicu da će pola dana izgubiti samo što će sjediti u toj ustanovi koju mrzi. Ne, to bi bilo nepodnošljivo.
„Razmisli malo. To je sveučilište. Bar ćeš moći pronaći neku koja će se valjda zalijepiti za tebe! Ovo bi ti moglo biti korisno! Usput ćeš dobivati primamljivu plaću i ostat ćeš u grupi. Zar može bolje?“
„I dalje ne vidim svrhu toga da sam baš ja od svih morao pronaći posao!“
Zakopčao je hlače, poravnao rukave, i pogledao se u ogledalo. Iako je odijelo bilo zgužvano, od Louisa je učinilo skroz drugog čovjeka. Da ga netko ne poznaje, pomislio bi da je nekakav bizmismen, vrlo šarmantan, naočit i pametan. Izgledao je dostojanstveno i prekrasno!
„Stoji li mi?“
Okrenuo se prema njemu dok je sam sebe promatrao u sasvim novom izdanju.
„Hmm, trebamo ti nabaviti nekakve cipele jer sigurno nećeš tako bos ići na posao. Malo trebaš srediti kosu, i dodatno prekriti te tetovaže, moramo te naučiti lijepom ponašanju.. Ima još tu posla, ali vjeruj mi kad te ona Jefferson vidi, past će na dupe od zadivljenosti.“
„Zar se ne znam lijepo ponašati?“ Louis se uvrijedio.
„Ne znaš! Nemaš pojma o lijepom ponašanju. Trebaš biti pristojan prema roditeljima, a njihovu kćer moraš doslovno zadiviti svojom gracioznošću ako želiš zadržati posao. Ne brini, naći ću ja nekoga tko će te naučiti svemu tome. Sve će biti uredu.“ David ga je podržavao.
„To je naporno.. Kad počinjem raditi?“
„Sutra!“
„Molim?!“
Louisu su se oči razrogačile kad je čuo najbitniju stvar koju je David slučajno zaboravio spomenuti. Već je prošlo podne, a on se mora naučiti lijepo ponašati, nabaviti nekakva odijela za posao, napraviti nemoguće stvari kako ga ne bi izbacili iz kuće odmah prvi dan.
„Nema šasne da to sve uspijem u nekoliko sati. Ne mogu, odustajem!“
„Ne odustaješ! A sad se skidaj. Danas nas čeka naporan dan!“
*
*
„Rose, netko vas zove. Siđite dolje, molim vas!“
Ciara mi je rekla nesigurno, gledavši me kako sjedim za radnim stolom i učim ove dosadne jednadžbe. Tek je dobila posao sluškinje u kući Jeffersonovih, sve joj je još bilo tako čudno. Doći iz siromašnog sela iz Španjolske u ovu prebogatu kuću na novi kontinent je stvarno bila velika stvar za nju! Druga stvar zašto joj nije bilo drago reći da me netko zove je taj što je gospođa Jefferson izričito naglasila da ne smijem primati nikakve pozive ni posjete zato što sam u strogoj kazni. Možda zbog toga što je saznala da sam nekidan bila na zabavi na kojoj nisam smjela biti..
„Je li majka kući?“ Pitala sam zabrinuto.
„Ne, upravo je otišla s gospođom Sandrom na pedikuru i manikuru.“
Osjetila sam takvo olakšanje da sam se odmah skočila sa stolice i krenula prema stepenicama. Čak i ako me otac vidi da telefoniram, neće biti toliko ljut koliko majka ako sazna. U zadnje vrijeme mi sve brani, ne podnosi me i viče na mene. Ne mogu više to podnijeti. Kao da živim pod organiziranim terorom kojeg sam primorana trpiti. Sišla sam niz stepenice i odmah se javila na telefon mislivši da je to Laura. Nisam se čula s njom još od njenog rođendana, a od tad je prošlo ne znam ni ja, nekoliko dana...
„Hallo?“
„Hallo? Rose? Ovdje Mark..“
I na sam spomen njegova imena, vilica mi je skoro završila na tlu od šoka. Mark Simpson je nazvao mene? Pa tko ne bi prepoznao njegov glas.. Najzgodniji dečko u povijesti sveučilišta Stratford koji je uz to i kapetan nogometne momčadi je nazvao Rose Jefferson?! No, zašto se ja i uzbuđujem oko toga kad je on već u vezi sa Cassie Ann, a čim je s njom, nitko drugi nema nikakve šanse. Uostalom, nije baš da me nešto i zanima.. Ughhh, koga lažeš Rose?
„Trebaš nešto?“
„Pa zapravo da. Za manje od mjesec dana nam je završni ispit iz matematike, a ja sam propustio dosta sati i onda bi mi trebala pomoć. A o tome mi ovisi hoću li proći ovaj razred. Pa sam mislio da mi ti pomogneš. Bar da shvatim osnove!“
„Ohh daa... umm, nema problema.“ Spetljana kakva i jesam, nastavila sam razgovor „Kad možeš doći kod mene?“
„Oh, pa mislio sam da ti već danas dođeš do mene jer sam sam u stanu. Mislim, mogli bi vježbati u miru.“
Okej, ovo se definitivno ne događa! Precijenjeni gospodin Mark do jučer nije ni znao da ja postojim, a već godinu dana idemo zajedno u isti razred. Kako je moguće da onda zna moj broj telefona, moje ime i da me pita da dođem kod njega kako bi vježbali matematiku? Nešto ovdje ne valja..
„Nisam baš sigurna mogu li danas! Može sutra?“
„Ne, sutra imamo utakmicu u Portugalu, a Cassie Ann ide s nama. Možeš li ikako danas?“
„Čekaj, samo da provjerim!“
„Može!“
Rekao je opuštenim glasom, a ja sam slušalicu telefona čvrsto stavila na grudi kako me ne bi čuo. Sigurno bi svima u školi razglasio da me mama stavila u kaznu kad bi to saznao. Pa kvragu, punoljetna sam. To je dovoljan razlog da ipak kaže svima..
„Kad se mama vraća?“ Pitala sam Ciaru koja je stajala kraj stepenica.
„Rekla je da će se vratiti oko 8 navečer gospođice..“
„Koliko je sad sati?“
„Sad će 13 sati..“
„Aham..“
Razmišljala sam nekoliko trenutaka u tišini. Pa majka sigurno neće saznati odem li do Marka na par sati. Vratit ću se prije nego što ona dođe, a ionako nemam što učiti jer sam ustvari naučila sve za ovaj i idući tjedan. A i vikend je, mogu bar malo izaći na slobodu. Vratila sam slušalicu na uho sa čvrstom odlukom što ću mu zapravo reći.
„Dolazim sa pola sata, može?“
„Naravno, čekam te!“
Nasmijao se u slušalicu što je i mene potaklo na sitan osmijeh. Ovo može ispasti dobro. Završila sam razgovor i spustila slušalicu te tek onda primjetila da je Ciara cijelo vrijeme gledala u mene i slušala što pričam. Trenutno se ponašam i razmišljam kao djevojčica od 5 godina.
„Lijepe vijesti, pretpostavljam!“ Ciara je rekla.
„Da. Idem se obući u nešto udobnije i odlazim.“
„Gdje idete? Ako smijem znati..“
„Samo me zovi ako se majka slučajno vrati. I molim te, ako te netko pita za mene, reci da sam kod Laure i da učimo za sutrašnji test.“
„Naravno..“
Nasmješila se i krenula u kuhinju. Možda bih sad trebala nazvati Lauru i reći joj da me nazvao dečko djevojke koju ona prezire. Mislim da bi bila presretna. Ja sam i ovako na sedmom nebu čim sam dobila poziv od osobe kojoj sam se najmanje nadala. Čim sam došla u sobu, odjenula sam iskidane traperice i tanku plavu majicu s rukavima do lakta. Mislim da je to najljepša odjeća koju imam. Mrzim to što mi majka ne dopušta da se šminkam ili koristim neke ozbiljnije parfeme. Tretira me kao četverogodišnju djevojčicu koja se ne zna brinuti za sebe. Otac mi ponešto i dopusti, a ona se ponaša prema meni kao nekakva hladna kraljica željna moći nad cijelim svijetom. Oh, kako i ja znam izgovarati gluposti. Nakon što sam se odjenula, oprala zube i počešljala kosu, uzela sam nešto novaca za gradski bus jer ne namjeravam reći vozaču da me vozi do Marka. Pogotovo zato što je vrlo blizak s mojom majkom. Pozdravila sam Ciaru i dala joj upozorenje da nikome ne govori ništa osim onoga što sam joj ja sama rekla. Želim da ovo dobro ispadne, pa makar samo zato što mu moram pokazati matematiku. I moram ga pitati odakle mu moj broj, nije ga tek tako dobio. Tako je čudno nalaziti se s nekom osobom koju doslovno ni ne znaš, a sad ćemo provesti nekoliko sati zajedno.
U gradskom busu je bilo previše ljudi, toliko da sam gotovu cijelu vožnju do njegove kuće provela na nogama. To mi ne bi bilo toliko teško da se nisam navikla kako se sama vozim u prostranom automobilu i da nema nikoga oko mene. Najviše me šokiralo što je jedan čovjek pušio u busu, a do njega je sjedila mlada trudnica. Zar se smije i pušiti u ovako zatvorenom prostoru? Ako je tako, drago mi je što ne koristim ovakvu vrstu prijevoza.
Kad sam konačno došla do Markove zgrade, ušla sam unutra i kako ga nisam pitala na kojem katu živi, morala sam ići od vrata do vrata kako bih vidjela piše li na njima njegovo prezime. Dizalo nije radilo, pa sam morala ići stepenicama i tek na trećem katu mi se posrećilo. Ugledala sam njegovo prezime na vratima i puna nepoznatih osjećaja pozvonila sam čekavši da mi otvori.Prije toga sam popravila kosu i uvježbavala osmijeh koju ću napraviti kad mi otvori vrata. Čudno je što živi u ovoj staroj zgradi, kad mu je otac bogat iako su mu roditelji rastavljeni.
„Kasniš!“ Prekorio me čim mi je otvorio vrata!
„Ah, pa bus je bio prepun, a stanje na cestama užasno..“
Pokazao mi je rukom da uđem unutra nakon čega sam ga i poslušala. Htjela sam reći nešto, ali nisam znala što. Nikad nisam ni pričala s njim, što bih onda trebala napraviti?
„Hoćeš skinuti tu jaknu? Ovdje je toplo, ne brini!“
„Da, naravno!“
Počela sam skidati jaknu, ali on je već bio iza mene i počeo je skidati sam. Kako lijepa gesta od njega! U školi uvijek djeluje tako umišljeno, nikad nisam mislila da može biti ovakav. Stavio je na vješalicu koja je bila prikačena za vrata te mi rukom pokazao da uđem u dnevni boravak.
„Vidim da nisi donijela knjige!“
„Mislila sam da ih ti imaš!“
„Imam! Hoćeš li da odmah počnemo ili si prvo za nekakvo piće? Baš sam kupio nekakvo vino u trgovini, nikad ga nisam probao.“
„Ne pijem! Imaš li nekakav sok?“
„Nemam!“ Tužno je odmahnuo glavom! „Idem nam po ovo vino. Neće ti ništa biti od jedne čaše. A onda se bacamo na one glupe zadatke, može?“
„Svejedno mi je.“
Nije mi svejedno. Nikako! Pa ja i od jedne čaše vina ili bilo kojeg alkohola postanem pijana, sigurna sam da ću i ovaj put. Ako dođem kući i netko od ukućana osjeti da sam pila, onda se slobodno mogu pozdraviti sa životom. Okej, popit ću samo jednu čašu i to ću je piti jako polako da sve probavim. Sreća pa sam pojela nešto prije nego što sam došla ovdje. Uostalom, došla sam s njim vježbati matematiku, a ne se opijati. Za to mu služi Cassie Ann.
„Evo ga. Donio sam nam ove obične čaše jer nemam one khm specijalne. Ne smeta ti valjda?“ Pitao je nesigurno dok je otvarao vino.
„Ne. Ali popit ću samo jednu čašu. To čudo stvarno loše djeluje na mene.“ Priznala sam, a on se nasmijao ulijevavši nam vino u čaše.
„Netko mi zvoni na vratima! Dolazim za trenutak!“
„Može!“
Ostavio je čaše i vino na stolu te krenuo prema vratima. Slučajno sam sebe samu uhvatila kako mu gledam u zategnutu stražnjicu dok hoda prema vratima. Pa normalno da je tako savršeno oblikovan kad je sportaš. A i ona guska od Cassie Ann neće saznati da sam tek na 1oak sekundi uživala u savršenom pogledu na stražnjici njenog ljubljenog.
„Oh ti si.. Trebaš nešto?“ Mark se obratio osobi koja je stajala ispred vrata.
„Da. Imaš li slučajno nekakvog kečapa?“
„Kečapa?“ Pitao je začuđeno.
„Aham. Došao mi je prijatelj i naručili smo pizzu, ali nisu stavili kečapa. Znam da je glupo što te to pitam, ali..“
„Nema veze, sačekaj idem ti donijeti.“
Okrenuo se i zakolutao očima bezbroj puta dok je hodao prema mom smjeru na što sam se nasmijala. Ušao je u kuhinju, a kad je čuo moj smijeh, susjed je provirio u stan. I iznenadila sam se, pomislila sam na vratima stoji starac koji je odavno u mirovini, ali ipak sam ugledala prekrasnog dečka oko 2oak godina koji je imao prelijep osmijeh stvoren onog trenutka kad me je vidio. Mene i vino na stolu..
„Oh, mislio sam da je sam.. A ti si sigurno..“
„Ona je moja djevojka, David.. Evo pronašao sam kečap!“
Molim? Djevojka? Njegova djevojka? Zašto je on ovo upravo rekao? Susjed je u trenutku promijenio izraz lica kao da nije očekivao što će mu Mark reći. Što se ovdje događa? Bila sam toliko pod utjecajem da sam zaboravila i disati, a kad sam samu sebe onormalila i dovela se svijesti, susjed je već otišao, a Mark se vratio vinu...
„Možda te ne bih trebala pitati, ali.. zašto si mu rekao da sam ti djevojka?“
„Zato što on pripada nekakvoj bandi. Kradu novac, siluju djevojke, svako drugi dan završe u zatvoru. A pretpostavljam da ovaj njegov prijatelj koji je kod njega nije ništa bolji. Oni su teške propalice. Zato sam i rekao da si mi djevojka samo kako te kasnije ne bi čekali i gnjavili te. A i ovako nisam siguran što će biti nakon što napustiš ovaj stan. Nisam te valjda doveo u neprikladnu situaciju nakon što sam ono rekao.“
„Ne, naprotiv, drago mi je.. Nisam znala da imaš takve susjede. Zašto onda živiš u ovako opasnom okruženju?“
„Trebao sam kupiti ovaj stan, ali dobro, nećemo se sad zamarati tim. Izvoli!“ Ponudio mi je čašu koju sam ljubazno prihvatila, a smješak na njegovim obrazima je bio neodoljiv.
„Ali samo jednu čašu!“ Nasmijao se, kimnuo glavom te otpio gutljaj vina nakon čega sam i sama ponovila isti postupak.
*
*
„Donio sam nam kečap..“
David je zalupio škripeća vratima, te se počeo kretati prema svojoj spavaćoj sobi. Louis je taman htio malo odspavati jer su protekli dani bili teški za njega. Porezotina na ruci kao da nikako nije prolazila, a zavoj je trebalo promijeniti, sve ga je boljelo. A sad još ne smije ni pušiti radi novog posla. Osjećao je da će poludjeti sa svim naglim promjenama u životu.
„Pretpostavljam da se pizza ohladila!“ David je ušao u sobu i nogom zatvorio vrata.
„Ne jede mi se više!“ Louis je rekao zaklopljenih očiju pokušavavši zaspati.
„Moraš jesti! Hajde, uskoro mi sestra dolazi. Jedva sam je nagovorio da dođe i pokuša te naučiti bar nešto. Potrudi se, molim te!“
„Nisam glup.“ Promrljao je, a ovaj je sjeo do njega s pizzom u rukama.
„Nisam ni rekao da si glup, siguran sam da već sve znaš..“ David je otvorio pizzu i počeo stavljati kečapa na nju.
„Zašto mi onda dovodiš svoju sestru?“
„Daj Tom, ne želim se svađati s tobom. Htio sam ti reći da je neka opasna mačka kod Marka.“
„Kojeg Marka?“ Louis se ustao, naslonio na zid koji j bio spojen s krevetom i uzeo komad pizze koji mu je David ponudio.
„Susjeda. Vidio sam njegovu djevojku davno, ali čini se da ima novu. I da si samo vidio, spremio je vino i nekakve jeftine čaše.. Zabavit će se večeras!“
Louis se nasmijao i odgrizao pola pizze, a David mu je nastavio pričati.
„Svaku večer dovede po jednu djevojku i ne možeš spavati od njih. Ne znam odakle mu ova, ali i nju će lako srediti. Mislim, zgodna je, neće mu biti problem!“
„Ma znaš koliko me boli kurac za njega! Neka radi što želi!“ Rekao je Louis bezvoljno.
„Opaa, vidim da si ogladnio!“ Počeo ga je zezati, a Louis ga je pogledao prijekornim pogledom..
„Začepi!“
Nasmješivši se, u tišini su nastavili jesti pizzu, gađali su se jastucima kao mala djeca ne sumljajući u to da se samo nekoliko metara dalje od njih nalazi osoba koja će uništiti sve ono o čemu je nekad njihova skupina sanjala. U samo nekoliko koraka, gotovo svakom članu će slučajno ili pak namjerno uništiti život. A Louis će je svojom krivicom uvesti u to...
Nastavak je ispao blago receno uzasno haha.. Ali pisano je onda kad je Zayn napustio bend tako da sam se vise bazirala na depresiju u koju sam upala nego za pricu, tako da se duboko ispricavam haha..
Uskoro pocinje radnjaa, u Unpredictable sam previse ubrzala radnju, od ovoga namjeravam napravit 2 knjige :3 no rano je za razmisljati o tomee..
Nastavak uskoro :*