Hmm... teško je nekad reći puno, a da bi bilo dovoljno. Da...pošto znam da sam takva jesam. Idemo od početka. Sama pomisao da krenem od same sebe vuče me da kažem da sam kukavica. Zašto? Možda zato što je neke stvari teško reći u lice a da ne izgubiš kontrolu nad nekim. Kažeš nešto što oduvijek čuvaš u srcu. Kojih godinu dana prolazila sam kroz pakao koji je za mene bila borbu. Prvi put u životu osjetila sam kako je biti sama. Moje pitanje glasi. Kakav život želim? Odgovor je jednostavan, samo što neki vide previše toga. Voljela bih da je iskren, sretan, bez ikakvih komplikacija, svađa, nered u glavi i izvan nje. .....,ali....postoji ali. Kako da znam da li to postoji s osobom do koje mi je stalo kako da znam da sve nije samo laž, kako da znam da će sve biti u redu. Osjećam da mi srce nalaže da je sve borba, borim se sa sobom, sa tuđim osjećajima. Da li ikad iko pita nas kako smo mi? Ne, mi možemo biti i sretne, stalno nasmijane misleći da je sve prolazno i da ništa ne ostaje jer naravno samo smo ljudi. Ustvrdili smo da je sve prolazno, a uz to se stvarajaju i ljudi. Oni nam grade i kreiraju život. Uz njih smo sretniji, hrabriji, zadovojniji, život nekad dobije značenje življenja i smijeha kojeg svakodnevno poprimamo. Ako ovo čitaš znaj da sve radim iz srca i tada se osjećam sretno. Ali znaj, kada moje srce zaboravi osjećaj slabosti postajem usamljena i izgubljena. Sve zvuči realno jer tu živim. Prije spavanja zatvorim oči jer želim da sve bude na mjestu. Promišljajući želim samo malo i od tog malog borim se kao lav u kavezu. Sada pada kiša i grmi. Kiša pada kao moja suza niz obraz.Oblaci se sudaraju i stvaraju grmljavinu koja mi izaziva više boli pri prsima. Znam da ću ujutro otići na najljepše mjesto i biti sretna na nekoliko sati.
