Rekla sam "Neee!!!
Nemoj ići tamo preopasno je".
Predosjećala sam nevolju kao i svaki put. Osjećaj tišine je taj koji nam kazuje što slijedi. Ja sam to znala. Glas u meni je bio tih i miram bez puno osjećaja, hladan i prodoran. Ništa mi nije trebalo da predvidim, znalo se što će biti. Kao i svugdje vrijeme je presudno kod svake strasne situacije. Za neki događaj nam treba neka vijest. Pa tako je uskoro došla jedna.
Je li se to trebalo dogoditi? Ne želim znati što je sljedeće jer ne želim sudjelovati u tome. Na vjestima su javili da dolazi iscjeljitelj ljudi. " Ne,ne i neeee" vikala sam pakosno. "Neću da dođe do mene, ne treba mi nitko da mi pomogne jer sama sam u tome i sama cu otić na kraj s tim." Mama me je uvjerala da mi nista neće ali ja sam znala da ću se uplašiti i da neću znati
što napraviti. Brojala sam sate, minute i gledala kroz ključanicu vrata da li je blizu mene. Zatim je mama rekla da mora otići i da se brzo vraća. Jedini dokaz kad mi je teško i što me slijedi je odlazak i borba sa samim stvorom u glavi. Prihvatila sam neke stvari te otišla u krevet. Ležeći zamišljala sam kako je lijepo spavati i ne misliti o ničemu, ali toj pomisli je došao kraj. Na vrata je došao on. Nisam htjela otvoriti jer sam se uplašila kao mali jež kad je u opasnosti. Ja nisam imala načina za obranu. Bila sam nesposobna za sve. Zvonio je uporno ali ja sam i dalje ostala na svom starom mjestu, u krevetu. Kucajući sve jače i jače na vrata počeo se derati. Dignula sam se iz kreveta naglo te počela sam jecati te nisam znala sto da radim. Uhvatila me jeza. Njegov glas je bio glasan, hirov i žestok. Kad sam došla pri svjesti, vidjela sam da sam zapravo samo sebi zamislila.
Čovjek koji je bio na vratima je poštar koji mi nosi pismo od dede. U njemu piše " Draga moja najdraža, puno te volim i nadam se da ces doći do mene. Ne boj se ničega na svijetu jer ja sam tu da te čuvam i branim. Voli te tvoj deda". Pisao mi je kako mu je tamo gdje je dobro i da očekuje moj skorašnji dolazak. Znala sam da hoću da tamo dođem. Pusa je bila otisnuta na pismu, crveni ruž koja baka koristi. Kad sam to pročitala uhvatila me neka jeza i znala sam gdje god da on bio ja ću doći kod njega. Ništa me u tome neće sprječiti. Zadnju rečenicu sam pročitala najtiše nego cijelo pismo. Kao kapljica nakon rose pala mi je suza. Sva pod dojmom pisma vratila sam se u krevet te zatvorila oči i počela sanjati. Drugo jutro sam se probudila sa smješkom na licu znajući da je danas njegov rodendan. Sva sretna pobjegla sam prema autobusnoj stanici i otišla mu osobnu čestitati rodendan. Kad sam došla vidjela sam ga kako me čeka. Ali nešto me zbunilo. Tamo gdje je on bila je samo njegova slika i više ništa. Što to znači? Razmišljala sam i ubrzo shvatila. Obećanje da me čeka bila je lijepa uspomena na neka naša daljna vremena. Ali sad starija znam što znači pismo, san, čudan čovjek na vratima ( poštar). Pogledala sam na sat i vidjela da je kasno. Sanjam iz dana u dan neku čudnu prikazu kao što su loše misli koje me prate cijeli život. Ne znajući zašto mislim o tome.
