Pitam se pitam imali li izlaza iz ove situacije u kojoj živimo samo mi. Obični ljudi koje se vole. Širimo neki krug ljepote, ali ona je sljepa kao tama. Zaboravila sam da je samo prošlo dan otkako sam znala da je moje lice bilo sretno. Ono je sada zamišljeno, pomalo nesigurno, osjećam se lakšom od onog dana kada je bilo sve u bajci. Njegove riječi pa moje, moji smajlići pa njegove. Naše riječi su bile napisane sporo kao kiša koja sprema veliku oluju. Tko zna što je među nama bila velika oluja. Kad upoznate osobu koja je govorila kakva je počnete govoriti da je to istina, ali s vremenom shvatite da je možda i tako. U meni je sumnja koja me proždire. Ima li tko načina da mi kaže što je ispravno, a što pogrešno. Ima li načina da se spojimo, da budemo prijatelji, to je pitanje budućnosti na koje puno ljudi nema odgovora.
Kratka priča iz mojih par dana pa odgovorite u komentar i recite sviđa li Vam se :)
