Jer Vam poznato kad imate neke prizore pred očima? Očekujete nešto što se neće dogoditi. Ponekad,mi ljudi nemamo više u šta vjere. Koliko ona bila jaka da se to dogodi. Kad dođe stvarnost na red. Sve je nestalo. Ljudi se boje stvarnosti. Ona je ta koja nam naša sjećanja upropasti. Nije uvijek ,ali onima koji se nadaju u nešta je. Zašto je tako??? Pitam se već dugo... Zar je to vrijedno odgovora? Pogled u daljinu mi daje dokaz za razmišljanje... Probam se udubiti u misli i razmišljanje. Nakon svega toga..više ne znam šta da dođe jer naša sjećanja,maštanja,slike o nečemu lijepom je palom u vodu kao kad padne ključ u more i više nikad ne izvire na površinu. Tako moja nada, moje sve tamo pada. Ostale stvari su suvišne. Neki me neće razmijeti koliko se trudile ,a neki neće to ni pokušati. Neki ljudi nisu shvaćeni ,a nikad ni neće biti. Znam to jer sama sam dio toga. Teško se nekome izjadati a taj ne zna šta ti je. Pomalo glupo zar ne? Ljudi su to šta reći? Koliko god ostat će dio nas. :)
