Saznaš da je tvoj prijatelj uvijek bio zaljubljen u tebe. Ne mogu takvo što zamisliti jer ponekad se pitam što je tako na meni dobro. Izgled, karakter, moja narav, ja kao osoba cijela. Ova situacija me je nekako pogodila jer nikoga pa ni njega neću izgubiti. Samo kad se sjetim sto je sve bilo medu nama I TO ĆE I TAKO DALJE BITI. Sama pomisao na gubitak, hvata me jeza. Kroz moje tijelo prolaze trnci. Mislim si " Ponekad sam ja kriva za sve jer pošto smo ljudi grješimo, a ponekad dođe sve sponatno". Želim osjetiti onaj isti osjećaj među nama. Vrijeme vratiti za nekoliko sati, dana, godina. Želim živjeti u njegovom zagrljaju. Osjetiti toplinu, ljubav, sve... Sada sjedim, gledam dvoje prijatelja koji su najbolji koji su bliski koji bi sve dali jedno za drugo. U puno priča, filmova,...se nalazimo. Jedini lijek za svu tu bol je.... Nekad ni ja ne znam na svs odgovor... Znan jedno...da sve što je među nama ostaje uvijek duboko zakopano. Pišući pustim suzu jer ne mogu vjerovati da ja to pišem. Takvo što da se meni događa. Naježila sam se od pomisli na takve stvari. Zadnja poruka je bila poslana. Ne usudim se je čitati jer sve što sam napisala izgleda uplašeno. Uplašena curica boji se samo da ne izgubi najvažniju stvar na svijetu. Prijatelja. Zanemarujem svijet oko sebe i vjerujem u čuda. Ljudi kažu da je sve moguće ako vjerujemo u to. Nakon svega ovo mislim da je najbolje pustiti nekad da se stvari smire i da se sve zaboravi. Zatvorila sam oči i htjela da se želja ostvari u mom snu. Jer jedini način da sve bude dobro je da mi kaže da je ko prije.
