Nikad nisam pomislila da će me neki ljudii dalje pratiti u životu. Bez obzira koliko god ne mislila na njih, oni su uvijek tu. Možda je to samo znak da ih se nekad sjetimo. Ne znam. Samo znam da je ovo što pišem nema smisla sa stvarnošću. Možda je sve to iluzija, ali ja vjerujem u sve.
Trebalo mi je malo da se sjetim jedine osobe koju sam zaboravila. Uvijek se pitam zašto nam neke osobe ostaju uvijek u sjećanju. Da li je to zbog toga što smo ih previše voljeli ili nam tako podsvjest želi? Na takva pitanja ni ja sama ne znam odgovor. Znam samo da je to sudbina, bez obzira kolika govorila da je sve s razlogom. Prvo na što vidim kad zatvorim oči su slike iz prošlosti. Osnovna škola, moje najdraže razdoblje zbog određenih ljudi. Svi znamo da smo u to vrijeme najviše cure gajite te male slatke osjećaje. Zašto se uvijek nasmijem kada se sjetim meni drage osobe? Ne želim si priznati da bi bilo savršeno s njim. Samo što nismo mi koji odlučujemo o drugima. Mi smo uz druge kad nas oni žele. Teško je dobiti ono što smo mi nekome dali. Ili bolje rečeno što smo htjeli, ali prošlost je ostala daleko iza nas. Sjetimo je se jer je bila dio našeg najboljeg razdoblja i prvih ljubavi. Još i dan danas mogu se sjetiti naših ludorija koje smo svakodnevno radili dok nas nitko nije vidio. Bez obzira što smo ih radili drugi bi nam rekli da se smirimo , ali osjećam da nam one danas fale. Jer koji je smisao da si kao dijete bio smiren, ako sad u starijim godinama ne možemo osjetiti tračak ludila. Ova pomalo luda pomisao vratila me u razdoblje ludila i smijeha. Možda na prvi pogled nije kako se čini, ali nju ne može svatko osjetiti.
Sjećam se da sam izašla iz svoje zone stvarnosti. Prvo što sam vidjela bilo je par prijatelja s kojima sam bila dobra. Jer danas nije ništa kao prije. Uobičajena priča. Našli smo se vani da provedemo svoje slobodno vrijeme, ali se dogodila nesreća. Za mene je to bio potpuni šok jer nisam znala što napraviti. Ipak si prvi put doživio da ti bliska osoba nastrada. U tom trenutku ništa nisam shvaćala ozbiljno jer nisam bila u dodiru s stvarnošću. Kad sam ga pogledala pomislila sam samo loše stvari. Nekako se sve odvijalo tako brzo da nisam očekivala da će se stvari oko mene mjenjati. Nezamislivo, ali nisam bila u strahu za situaciju nego samo za njega. Išao je biciklom prema vratima od prodavaonice koja se okreću u krug. Ne znajući da će uspjeti pao je. Pogledala sam jer što slomio. Ispalo je onako kako sam mislila. Imalo je slomljenu nogu. Ono što me je najviše uplašilo bilo je kad sam pogledala da mu iz jednog dijela tijela curi tamna tekućina. Odmah sam posumljala da ima problema sa bubregom. Molila sam ga da zovem pomoć, ali mi nije dao. Pogledala sam nekoliko puta jer sam znala što misli. Zatim sam ga zamolila da mu nazovem oca. Tada mi je to dopustio. Kad sam zvala njegovog oca predstavila sam se i rekla sam mu da zove hitnu jer mu je sin stradao. Nakon nekoliko minuta došla je hitna i sve je bilo u redu. Ne smatram se junakinjom nego samo prijateljicom koja brine za duge.
Nakon nekoliko dana svratila sam u školsku knjižnicu u osnovnoj školi gdje je uvijek bio. Pozdravio me veselo i izgledao je veselo kao i uvijek. Ako itko može biti sretan onda je to on. Ispričala sam mu da sam ga sanjala. U tom trenu nisam znala jer to bio stvarno sam ili java. Uglavnom kako je bilo ja sam bila njegova ruka koja mu je dala nov život. Sretna i mala ponosna na sebe. Kad sam mu ispričala što je bilo pogledao me s smiješkom i zagrlio. Zagrljaj je bio topalo, ali samo me uzeo pod bok i privio me k sebi. Danas samo to mogu sanjati. Dio njega mogu samo imati u snovima. Još i sad pomislim jer u redu reći mu to. Kako bi pisci rekli da postoji "kazalište unutar kazališta" kada uspoređujemo Shakespearovog Hamleta i Predstava Hamlet u selu Mrduša Donja. Ja bi za sebe rekla da sam u svoj život uvela novi pokret "snovi unutar snova" kada drugima kažete svoje viđenje svijeta i prave osjecaji. Ovi osjećaji danas su lažni. Nitko ne govori što osjeća jer se boji da nekoga ne izgubi. Ja mislim da bi ljudi trebali shvaćati neke stvari jer nekad riječi nisu prave. Djela govore i znače više od svega.
Voljela bi da ostavite komentar i podijelite svoja iskustva koja su bila slična s mojim
Hvala Vam puno :)
