Kako vrijeme prolazi, tako ljudi ostaju isti. Mislila sam da će se nekad neke stvari posložiti na svoje. Očito sam se prevarila. Ne mogu pročitati ljude, ali zato osjetim što osjećaju prema meni. Taj osjećaj je neizbrisiv u mojoj duši. Kako moja duša sve osjeti, tako i moja svaka suza boli. Nitko ne znam što mogu napraviti. Mislim da neki ljudi ne moraju sve u meni vidjeti. Neke stvari uvijek čuvam u sebi. Ne želim da me netko povrjedi jer ni jedan čovjek ne daje koliko mi želimo. Jedino što me spašava što sam veliki borac. Ne mora nitko sa mnom biti ,ali opet lijepo je osjećati se potpuno.
Sjećam se devetog mjeseca bilo je to lijepo razdoblje. Mlislim barem trenutno. Svaki djelić moga tijela bio je u potpunosti sretan. Nemojte me pitati jer se tako sada osjećam. Po svemu znate odgovor pošto ovo pišem. Znam da ovo neće vidjeti osoba koja mi ubila svaku nadu za sreću. Da...bilo je to jedno od meni ljepših druženja hahaha. Zapravo sva iskustva su lijepa, ali svaka je posebna priča za sebe. Uvijek misliš da je svaki put to to. Nije i kad kažem to srce mi se para...tako je. Nemam što lagati. Jednostavno tako osjećam unutar duše. Kod mene se ništa nije promjenilo, ali sam izgubila svaku nadu za bilo što. Vidim da čovjek mora kračati svojim staza koji si je postavio. Ciljevi su ti koji me vežu da idem dalje u životu. Bilo je trenutaka kad me pitala "Što je za tebe sreća?" Rekla sam:"Osjećaj sigurnosti." Kada sam to rekla bila sam tužna jer sam znala da to od nikoga ne mogu dobiti. Nemoguće je dobiti neke stvari. Nisu stvorene za neke ljude. Kako odmiću dani mislim da sam ja kriva jer sam tražila previše stvari. Možda je bolje ništa ne tražiti jer svrha nema cilja. Čovjek samo gubi živce za neke stvari koje su nepotrebne. Nemoguće je biti zadovoljan... Doslovno on je za mene bio jedina utjeha. Kako je to jednostavno reći, ali ne primjeniti u praksu. Onda si to primjenimo u mislima kao što ja to radim. Čovjek si stvara slike u glavi jer si ne može predočiti u stvarnosti. Nemoguće je osjetiti nečije tijelo pored sebe i osjećat se živom. To je neopisiv osjećaj. Neopisivo nemoguće. Još se i danas kad vidim njega zašto sam si radila tolike probleme. Naći sreću je bingo. Vjerovati u nekoga do koga ti je toliko stalo, a opet da ništa niste imali. Mislim da je ta osoba odana i da želi naći mir s nekim. Drugi nikad neće prepoznati što ta osoba skriva u sebi. Kad se sjetim da sam bila ja ta koja sam samo pričala s njim, javljala se i vjerovala u nešto i nekoga. Srce me boli i želim da toga nije bilo. Toliko čovjek želi nešto,a opet nekad su mu stvari daleko. Toliko daleko da ne može do njih. Pitate se zašto? Jer ne može do njih. Pa kako nemože do njih? Jednostavno je slab da može bilo što napraviti, nema želja i prazan je. Ne osjeća više toplinu osobe, sve je hladno kao i on sam. Nakon svega ne želim ništa napraviti jer nemam snage. Možda sve prihvaćam osobnu, ali ako ćemo igrati igru života, igra se pošteno. Koliko ljudi mogu bezosjećajni da ubiju u osobi i zadnji tračak nade. Nada je ta koja te drži na životu i svaki dan se uz nju budiš. Budiš i nikad više ne probudiš. Voljela bi da barem osjećam iskrenost koji mi čovjek pruži. Nekad je bespotrebno tražiti jer nikad neće biti ostvareno. Tako to biva i tako će zauvijek biti. Koliko god se mi trudili za nekoga ili za nešto to se nikad neće realizirati. Sramota je ikoga kriviti za slomljena srca, ljudi kažu ima lijeka. Nema, nikad ni neće biti. Pravi izgovori su bili nedostatak vremena, obveze, drugi ljudi. S vremenom čovjek izgubi sebe i druge. Shvati da mu vrijeme i situacija ne dozvoljava puno. Slijedeći potez je povlačenje u pričuvni položaj. Čovjek s vremenom nastoji biti sretan sa samim sobom. Nekad su ljudi sretni sami i ništa im ne može promjeniti misli ni planive, aopet nekad žele biz dio nekoga. Čovjek tek kada izgubi nešto tada shvati da je imao sve. Sve i ništa. Ne može to nikad vratiti.
Koliko god želimo neke stvari i ljude nikad nećemo dobit. Takve stvari su precjenjene. Nemaju cjene, a kamoli da čovjek da vrijede nešto ni tad ih ne možemo imati. Da nekad je taj pogled značio sve. A sad je sjećanje kao i ostale koje nikad ne umiru. Čovjeka će srce uvijek vodi krivo jer razum ne zna razmišljati. Jedini način da se čovjeka smiri je potreba za novim stvarima koje ga uveseljavaju.
