Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Četvrti dio - VI

O večernjem društvu u ljetnikovcu Jepančinih, u kojemu se imala pojaviti Bjelokonska, Varvara je Ardalionovna također istinito izvijestila brata; baš te su večeri očekivali goste; ali se ipak izrazila o tome malo nego što je trebalo. Istina, stvar se dogodila prenaglo, pa i s nekom sasvim suvišnom uzrujanošću, i baš zato što se u toj obitelji »sve radilo onako kako se ni u koga ne radi«. Sve se objašnjavalo nestrpljivošću Lizavete Prokofjevne, »koja nije htjela dulje sumnjati«, i žarkim drhtanjem roditeljskih srdaca zbog sreće ljubljene kćeri. Uz to je Bjelokonska zaista kanila uskoro otputovati; a kako je njezina protekcija zbilja mnogo vrijedila u svijetu i nadali su se da će knezu biti dobrostiva, to su roditelji očekivali da će »svijet« primiti Aglajina mladoženju ravno iz ruku svemoćne »starice«, pa ako dakle i bude u tom štogod čudno, pod ovakvim će se pokroviteljstvom učiniti kudikamo manje čudnim. Sve je zapravo bilo u tome da roditelji nikako nisu bili u stanju sami odgovoriti na pitanje: »Ima li i koliko zapravo ima ičega čudnoga u cijeloj toj stvari? Ili nikako nema ničega čudnoga?« Prijateljsko i iskreno mišljenje autoritativnih i kompetentnih ljudi vrijedilo bi baš u ovom času dok se još, po Aglajinoj volji, ništa nije bilo odlučilo konačno. Ali svakako bi morali, prije ili poslije, uvesti kneza u svijet o kojem on nije imao ni pojma. Da se kaže kraće, kanili su ga »pokazati«. Večernje je društvo bilo zamišljeno sasvim jednostavno; očekivali su se samo »domaći prijatelji«, veoma malo njih. Osim Bjelokonske, očekivali su jednu damu, ženu vrlo ugledna gospodina i dostojanstvenika. Od mladih su se ljudi nadali gotovo samo Jevgeniju Pavloviču; on treba doći da doprati Bjelokonsku.

Da će doći Bjelokonska, čuo je knez gotovo još tri dana prije te večeri; ali za večernji sastanak doznao je tek toga dana. Primijetio je dakako i zabrinuti lik obiteljskih članova, a kako su s nekim aluzijama i zabrinuto i zapodijevali s njim razgovor, dokučio je i to da se boje kakav će on dojam ostaviti. No u Jepančinih se u sviju do jednoga stvorila nekako misao kao da se on u svojoj bezazlenosti nipošto ne može dosjetiti da se ovako uznemiruju zbog njega. Zato su se svi i jadili u srcu, gledajući njega. Ali on zaista nije smatrao naročito važnim to što će biti; bio je zabavljen nečim sasvim drugačijim: Aglaja je svakoga sata postajala sve hirovitija i mračnija – to ga je ubijalo. Kad je doznao da se nadaju Jevgeniju Pavloviču, razveselio se jako i rekao da se odavno želi sastati s njim. Te se riječi nekako nisu svidjele nikomu; Aglaja je izašla zlovoljna iz sobe i tek kasno navečer, prije dvanaest sati, kad je knez već odlazio, ulučila priliku da mu nasamo rekne nekoliko riječi dok ga je ispraćala.

– Ja bih željela da vi sutra cio dan ne dolazite k nama, nego da dođete navečer kad se već okupe svi... gosti. Vi znate da će biti gostiju?

Uzela je govoriti nestrpljivo i na silu osorno; prvi je put progovorila o tom posijelu. Njoj je misao o gostima bila gotovo nepodnošljiva; svi su to opazili. Možda se i željela silno zbog toga svađati s roditeljima, ali su joj ponos i stidljivost priječili da zapodjene razgovor. Knez je odmah razumio da se i ona boji za njega (a ne želi priznati da se boji) i odjedanput se prepao.

– Da, pozvan sam – odgovori on. Njoj je očito bilo neprilično kako bi nastavila.

– Može li se s vama ozbiljno govoriti o čemu? Bar jednom u životu? – naglo se ona rasrdi, ali nije znala zašto se samo nije mogla suspregnuti.

– Može se, ja vas slušam; veoma mi je milo – mrmljao je knez. Aglaja pošuti opet časak i započe u očitoj mrzovolji.

– Nisam se htjela prepirati s njima o tom; u nekim zgodama ne možeš njih opametiti. Uvijek su mi odurna bila ta pravila što ponekad izbijaju na vidjelo u mame. Ne govorim o ocu, od njega se i ne može ništa iziskivati. Maman je, dakako, plemenita žena; usudite se njoj predložiti štogod nevaljano, pa ćete vidjeti. No, a toj se... tričavoj – klanja! Ne govorim o Bjelokonskoj: tričava je starica i tričava po karakteru, ali je pametna i zna sve njih držati u rukama – dobra je bar po tome. Oh, podlosti! I smiješno je: mi smo uvijek bili ljudi srednjega društva, najsrednjega što samo može biti; čemu biste se gurali u te više krugove? I sestre bi onamo; to je knez Ščerbacki smutio sve njih. Zašto se vi radujete što će doći Jevgenij Pavlovič?