Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Četvrti dio - VII

Dok se s uživanjem zagledavao u Aglaju, koja je veselo razgovarala s knezom Nahalovim i Jevgenijem Pavlovičem, vremešni vlastelin angloman, koji je u drugom kutu zabavljao »dostojanstvenika« i nešto mu oduševljeno pripovijedao, izgovori odjednom ime Nikolaja Andrejeviča Pavliščeva. Knez se brzo okrene k njima i stane slušati.

Govorilo se o današnjem poretku i o nekim neredima na vlastelinskim imanjima u tambovskoj guberniji. U anglomanovu pripovijedanju bilo je valjda i nešto veselo, jer starkelja se stao naposljetku smijati žučljivoj žestini pripovjedačevoj. Pripovijedao je tečno i nekako gunđajući otezao riječi, nježno naglašavajući vokale; izlagao je zašto je morao, i baš je zbog današnjeg poretka morao, prodati jedno svoje divno imanje u tambovskoj guberniji, čak i u pola cijene jer nije baš posebno trebao novac, a u isti je mah morao zadržati jedno nesređeno imanje, koje mu je na gubitak i pod parnicom, pa još doplatiti za njega. »Da se uklonim parnici još i s Pavliščevljevim posjedom pobjegao sam od njih. Još jedna ili dvije takve baštine, pa sam propao. Ondje su mi, uostalom, bile dopale tri tisuće desetina prekrasne zemlje!«

– Ta eto... Ivan je Petrovič rođak pokojnomu Nikolaju Andrejeviču Pavliščevu... ta ti si, čini mi se, tražio rođake – izgovori knezu tiho Ivan Fjodorovič, koji se odjedanput našao kraj njega i primijetio neobično zanimanje kneževo za razgovor. Dosad je zabavljao svoga pretpostavljenog generala, ali je već odavno opazio kako se Lav Nikolajevič sasvim osamio, pa se dao u brigu; htio ga je donekle uvući u razgovor i tako ga po drugi put pokazati i preporučiti »višim ličnostima«.

– Lav Nikolajevič, štićenik Nikolaja Andrejeviča Pavliščeva, nakon smrti svojih roditelja – uklopi on kad je sreo pogled Ivana Petroviča.

– Ja-ko mi je mi-lo – primijeti Ivan Petrovič – pa i sjećam se jako dobro. Maloprije, kad nas je Ivan Fjodorovič upoznao, odmah sam vas prepoznao, čak i po licu. Vi ste se zaista vrlo malo promijenili u licu, premda sam vas vidio dok ste još bili dijete od deset ili jedanaest godina. Nešto takvo što podsjeća u crtama...

– Vi ste me vidjeli dok sam bio dijete? – upita knez s nekim neobičnim čuđenjem.

– O, jako davno već – nastavi Ivan Petrovič – u Zlatoverhovu, gdje ste tada živjeli kod mojih sestrični. Ja sam prije prilično često odlazio u Zlatoverhovo – ne sjećate se mene? Jako lako može biti da me se ne sjećate... Vi ste tada... u nekoj ste bolesti bili tada, tako da sam vam se jedanput i začudio...

– Ničega se ne sjećam! – potvrdi knez vatreno.

Još nekoliko riječi objašnjenja, do krajnosti spokojnog Ivana Petroviča i začudo uzrujanog kneza, i pokazalo se da su te dvije dame, vremešne djevojke, rođakinje pokojnoga Pavliščeva, koje su živjele na njegovu imanju Zlatoverhovu i knez im je bio predan na odgoj, bile opet sestrične Ivanu Petroviču. Ivan Petrovič, baš kao i svi drugi, nije ništa mogao objasniti o uzrocima zbog kojih se Pavliščev toliko brinuo o malom knezu, svojem posvojčetu. »Pa i zaboravio sam se onda zanimati za to«, no ipak se vidjelo da mu je divno pamćenje, jer se čak sjetio kako je stroga bila s malim štićenikom starija sestrična, Marfa Nikitišna, »tako da sam se s njom jedanput i posvađao zbog vas o načinu odgajanja jer bolesnom djetetu neprestano šibe te šibe, ta to je... priznajte i sami«..., a kako je naprotiv nježna bila s bijednim dječakom mlađa sestrična, Natalja Nikitišna... »Njih dvije žive sada«, objasni on dalje, »u tverskoj guberniji, (samo ne znam jesu li još žive?) gdje im je od Pavliščeva dopalo još kako čestito imanjce. Marfa Nikitišna htjela je, čini mi se, otići u manastir; ne tvrdim uostalom; možda sam to čuo o kom drugom... jest, to sam onomad čuo o doktorici«...

Knez ga slušao, a oči mu blistale od zanosa i ganuća. S neobičnim žarom izjavi on da će dovijeka zamjerati sam sebi što za tih šest mjeseci, za kojih je bivao po nutarnjim gubernijama, nije našao priliku da nađe i posjeti svoje bivše odgojiteljice. Svaki dan je htio otići i neprestano su ga odvraćale prilike... ali sada zadaje sebi riječ... svakako... makar i u tversku guberniju... »Vi dakle znate Natalju Nikitišnu? Kakva je to krasna, sveta duša! No i Marfa Nikitišna... oprostite mi, ali vi se, čini mi se, varate o Marfi Nikitišnoj! Bila je stroga, no... ta morala je gubiti strpljivost... s takvim idiotom kakav sam ja onda bio. (Hi-hi!) Ta ja sam onda bio sasvim idiot, ne biste povjerovali. (Ha-ha!) Uostalom... uostalom, vi ste me onda vidjeli i... Kako da se ja vas ne sjećam, recite, molim vas? Vi ste dakle... ah, Bože moj, vi ste dakle zaista rođak Nikolaju Andrejeviču Pavliščevu?«