Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - XV

Ušla sobarica Katja, sva poplašena.

– Ondje je da Bog sačuvao, Nastasja Filipovna, provalilo desetak ljudi, i svi su napiti, hoće ovamo, kažu da je Rogožin i da vi znate.

– Istina je, Katja, pusti ih odmah sve!

– Zar... sve, Nastasja Filipovna? Ta sasvim su nezgrapni Strahota!

– Sve, sve ih pusti, Katja, ne boj se, sve do jednoga, jer će inače ući i bez tebe. Eno kako već buče, kao i ono maloprije. Gospodo, vas možda vrijeđa – obrati se ona gostima – što ja takvu družinu primam u vašoj nazočnosti? Jako žalim i molim za oprost, ali tako mora biti, a ja bih jako, jako željela kad biste vi izvoljeli biti moji svjedoci kod toga raspleta, premda uostalom, vaša volja...

Gosti su se dalje čudili, šaptali, zgledali se, ali se jasno razabiralo da je sve to unaprijed smišljeno i uređeno, i da je Nastasja Filipovna poludjela doduše, ali se sada ne može odvratiti. Sve ih je morila strašna radoznalost. Uz to i nije bilo nikoga tko bi se jako plašio. Dame su bile samo dvije: Darja Aleksejevna, žustra gospođa, koja se nagledala svačega te ju je teško bilo zbuniti, i krasna, ali šutljiva neznanka. No šutljiva neznanka teško da je išta razumjela: to je bila došljakinja Njemica, a ruski nije znala ama ništa; osim toga, čini se, bila je isto toliko glupa koliko i krasna. Bila je tu od nedavna te se već uobičajilo da je pozivaju na neke večeri, u najsjajnijem kostimu, očešljanu kao za izložbu, i da je posađuju kao dražesnu sličicu zato da ukrasi večer, isto onako kao što gdjekoji dobivaju za svoju večer od znanaca, za jedan put, sliku, vazu, kip ili zaslon. Što se pak tiče muškaraca, Pticin je, na primjer, bio Rogožinu prijatelj; Ferdiščenko je bio kao riba u vodi; Ganječka sve se još nije mogao snaći te je nejasno doduše, ali nesuzdrživo osjećao grozničavu potrebu da do kraja odstoji pokraj svoga sramotišta; starčić učitelj, koji je slabo razumijevao što je u stvari, gotovo je plakao i zaista drhtao od straha kad je opazio neki neobični nemir uokolo i u Nastasji Filipovnoj, koju je obožavao, kao svoju unučicu; ali on bi volio umrijeti nego da je ostavi u ovakvom času. Što se pak tiče Afanasija Ivanoviča, on se dabome nije mogao obrukati u takvim zgodama; ali je odviše bio zainteresiran u stvari, sve ako i jest skrenula na ovako ludu stazu; a i Nastasja je Filipovna izustila o njemu nekoliko takvih riječi da nikako nije mogao otići dok se sasvim ne razjasni stvar. Odluči sjediti do kraja, ali mukom mučiti i samo promatrati, jer to iziskuje dakako i njegov ugled. Jedini general Jepančin, koji je tek maloprije bio ljuto uvrijeđen, kad mu je onako bezobzirno i smiješno vraćen dar, mogao se dakako još gore uvrijediti sada zbog tih neobičnih ekscentričnosti, ili što se, na primjer, javio Rogožin; a ionako se čovjek kao on odviše ponizio kad se nakanio sjesti uz Pticina i Ferdiščenka; ali što je mogla učiniti sila strasti, to je moglo biti napokon prevladano čuvstvom obaveze, osjećajem dužnosti, čina i značenja, i uopće štovanjem samoga sebe, tako da je Rogožin s družbom svakako bio nemoguć u nazočnosti njegove preuzvišenosti.

– Ah, generale – prekine ga odmah Nastasja Filipovna, tek što se bio obratio s izjavom – i zaboravila sam! Ali budite uvjereni da sam unaprijed mislila na vas. Ako vas jako vrijeđa, ja ne iziskujem i ne zadržavam vas, premda bih jako željela da baš sada budete kod mene. Bilo kako bilo, vrlo vam zahvaljujem za vaše poznanstvo i laskavu pažnju, no ako se vi bojite...

– Molim vas, Nastasja Filipovna – klikne general kojega je snašla viteška velikodušnost – komu vi govorite? Ta ja ću od same odanosti ostati sada uz vas, te ako bude, na primjer, kakve opasnosti... Uz to sam, priznajem, iznimno radoznao. Htjedoh samo reći da će oni iskvariti sagove i možda razbiti štogod... A i sasvim su izlišni, po mojem sudu, Nastasja Filipovna!

– Rogožin glavom! – objavio Ferdiščenko.

– Što mislite, Afanasije Ivanoviču – nakratko mu šapne general – nije li ona pomjerila pameću? – To jest, bez alegorije, nego na pravi medicinski način, a?