Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - VI

  – Evo svi vi sada – započe knez – gledate mene radoznalo te ako vam ne udovoljim, možda ćete se i rasrditi na mene. Nije, ja se šalim – priklopi brže, smijući se. – Ondje... ondje su bila sve sama djeca i ja sam cijelo to vrijeme bio ondje s djecom, sa samom djecom. Bila su to seoska djeca, cijelo jato što je učilo u školi. Nisam ja njih učio; o, nisam, ondje je za to bio školski učitelj, Jules Thibaut; ja sam ih možda i učio, ali sam se više družio s njima i sve su mi četiri godine prošle tako. Ništa mi drugo nije ni trebalo. Sve sam im govorio, ništa nisam tajio od njih. Očevi i rođaci njihovi, svi su se rasrdili na mene, jer djeca nisu najzad mogla biti bez mene i sve se zgrtala oko mene, a školski mi učitelj postao naposljetku najljući neprijatelj. Mnogo sam ondje stekao neprijatelja, i sve zbog djece. Čak i Schneider me korio. I što su se bojali tako? Djetetu se može sve govoriti sve; uvijek me je zapanjivala misao kako veliki slabo znaju djecu, očevi i majke čak i svoju djecu. Ništa ne treba tajiti djeci pod izlikom da su malena i da im je još prerano znati. Kako je to ružna i nesretna misao! I kako dobro primjećuju sama djeca da ih očevi drže za premalene, smatraju da ništa ne razumiju, a oni razumiju sve. Veliki ne znaju da dijete može u najtežem poslu dati izvanredno ozbiljan savjet. O Bože, kad vas gleda ljepušna ptičica povjerljivo i sretno, zar vas nije stid prevariti je! Ja ih zato zovem ptičicama jer ništa na svijetu nije bolje od ptičice. Uostalom, na mene su se svi u selu rasrdili više zbog jedne zgode... A Thibaut mi je naprosto zavidio; isprva je sve tresao glavom i čudio se kako djeca sve razumiju kod mene, a kod njega gotovo ništa, a kasnije mi se počeo smijati kad sam mu rekao da mi obojica nećemo njih naučiti ništa, nego će oni još naučiti nas. I kako je samo mogao zavidjeti mi i klevetati me kad je i sâm živio s djecom! Djeca liječe dušu čovjekovu... Bio je ondje u Schneiderovu zavodu jedan bolesnik, jako nesretan čovjek. Bila je to takva strahovita nesreća da teško i može biti takve. Dali su ga bili da se liječi od mahnitosti; po mojem sudu nije on bio mahnit, nego se samo strahovito mučio – to mu je bila sva bolest. I da vi znate što su mu naposljetku postala naša djeca... Ali o tom ću vam bolesniku pripovijedati kasnije; sada ću pripovijedati kako je počelo sve to. Djeca me iz početka nisu voljela. Bio sam tako velik, i uvijek tako nezgrapan; znam da sam i ružan... naposljetku i to što sam bio stranac. Djeca su mi se iz početka smijala, a onda su počela i kamenje bacati na mene kad su vidjela da sam poljubio Mariju. A ja sam je poljubio samo jedan jedini put... Ne, ne smijte se – požuri se knez zadržati smiješak svojih slušateljica – nije tu nipošto bilo ljubavi. Da vi znate kako je to bilo nesretno stvorenje, vi biste je i sami požalili jako, kao i ja. Bila je iz našega sela. Mati joj je bila stara baba, a kod nje je, na maloj, sasvim ruševnoj kućici njihovoj od dva prozora bio po dopuštenju seoske vlasti zagrađen jedan prozor; kroz taj je prozor smjela trgovati gajtanima, koncima, duhanom, sapunom, sve za sitan novac, pa se time i hranila. Bila je bolesna, vazda su joj oticale noge te je neprestano sjedila. Marija joj je bila kći, od dvadesetak godina, slaba i mršava; odavno joj se započinjala sušica, ali je sve hodala po kućama i naimala se na dan za težak posao – prala je pod, rublje, mela dvorišta, čistila stoku. Neki ju je trgovački pomoćnik Francuz na prolasku zaveo i odveo, a za tjedan dana ostavio na putu samu i otputovao kradom. Došla je kući prosjačeći, sva zablaćena, sva u dronjcima, u izderanim cipelama; pješačila je cijeli tjedan, noćivala u polju i jako se prehladila; noge su joj bile u ranama, ruke otekle i raspucale se. No i prije nije bila lijepa; samo su joj oči bile tihe, dobre, nevine. Silno je bila šutljiva. Jednom, još prije, iznenada je zapjevala za poslom, i sjećam se da su se svi začudili i stali se smijati: »Marija je zapjevala! Što, Marija zapjevala?« A onda se strašno zbunila i nakon toga zašutjela zauvijek. Onda su je još milovali, ali kad se vratila bolesna i izmorena, nitko je nije žalio ni malo! Kako su ljudi okrutni u tom! Kako su teških načela u tom! Mati ju je prva dočekala s pakošću i prezirom: »Ti si mene sad obeščastila.« Ona ju je prva i predala sramoti: kad su dočuli u selu da se vratila Marija, svi su potrčali vidjeti je i gotovo se cijelo selo strčalo u babinu kućicu: starci, djeca, žene, djevojke, svi u hitnoj, pomamnoj rulji. Marija je ležala na podu, do bakinih nogu, gladna, izderana i plakala. Kad su se svi strčali, zakrila se ona svojom raščupanom kosom i tako ničice legla na pod. Svi su je uokolo gledali, kao da je gmaz; starci su je kudili i grdili, mladi se i smijali, žene je grdile, kudile, gledale je s takvim prezirom kao kakvoga pauka. Mati je dopustila sve to, i sama je sjedila tu, kimala glavom i odobravala. U to joj je vrijeme mati bila već jako bolesna i gotovo već umirala; za dva je mjeseca zaista i umrla; znala je da umire, ali ipak nije htjela s kćerkom se pomiriti sve do smrti, nije s njom čak ni riječi progovorila. Tjerala ju je da spava u hodniku, nije ju gotovo ni hranila. Morala je bolesne noge često stavljati u toplu vodu; Marija joj je svaki dan prala noge i njegovala je; ona je sve te usluge primala šuteći i nije joj rekla ni jedne ljubazne riječi. Marija je trpjela sve, i ja sam kasnije primijetio, kad sam se upoznao s njom, da je i sama odobravala sve to, i sama je sebe smatrala za neko najgore stvorenje. Kad je baba sasvim zapala u krevet, došle su da je njeguju seoske babe redom, kako je ondje običaj. Onda sasvim prestadoše hraniti Mariju, a svi su je u selu tjerali i nitko joj nije ni davao posla kao prije. Svi su na nju baš kao pljuvali, a muškarci su čak prestali je smatrati ženom, sve joj govorili gadarije. Gdjekad, jako rijetko, kad bi se nedjeljom izopijali pijanci, dobacivali bi joj za porugu koji groš, onako ravno na zemlju; Marija je šutjela i dizala. Već je onda počela u kašlju bacati krv. Naposljetku se krpe na njoj prevratile u dronjke, tako da joj je sramota bila javljati se u selu; a još od povratka je hodala bosonoga. A sada osobito djeca, cijela rulja – bilo je više od četrdesetak djece – stala zadirkivati u nju, pa i bacati na nju blato. Onda je zamolila pastira neka joj pusti da čuva krave, ali ju je pastir otjerao. Onda je sama, bez dopuštenja, počela sa stadom odlaziti na cijeli dan od kuće. Kako je jako mnogo koristila pastiru i on to primijetio, to je nije više tjerao i gdjekada joj je davao čak i preostatke svojega ručka, sira i kruha. Držao je da joj iskazuje veliku milost. A kad joj je umrla mati, pastor se u crkvi nije stidio pred svim svijetom osramotiti Mariju. Marija je stajala pokraj lijesa, kakva je već bila, u svojim dronjcima, i plakala. Sabralo se mnogo svijeta da gleda kako će ona plakati i ići za lijesom; onda se pastor – bio je još mlad čovjek i sva mu je ambicija bila da bude velik propovjednik – obratio svima i pokazao na Mariju. »Evo tko je skrivio smrt ove čestite žene« (a nije bila istina, jer je bolovala već dvije godine) »evo nje, stoji pred vama i ne smije da uzgleda, jer nju je obilježio prst božji; evo bosa je i u dronjcima – primjer onima koji gube krepost! A i tko je ona? To je kći njezina!« I sve ovako. I pomislite, ta se podlost svidjela gotovo svima njima, no... tu se dogodila osobita zgoda; tu se umiješala djeca, jer u to su vrijeme djeca već sva bila uz mene i zavoljela Mariju. Evo kako se to dogodilo. Htio sam učiniti štogod Mariji; bilo je potrebno da joj se dade novca, ali novca ondje nisam nikad imao, ni prebijene pare. Imao sam malu briljantnu pribadaču te sam je prodao nekomu prekupcu; taj je obilazio po selima i trgovao starom odjećom. Platio mi je osam franaka, a ona je zacijelo stajala četrdeset. Dugo sam nastojao sresti Mariju samu; naposljetku se mi sastali izvan sela, pokraj plota, na sporednoj stazici u goru, za drvetom. Tu sam joj dao osam franaka i rekao joj neka ih čuva jer ja neću više imati, a zatim sam je poljubio i rekao neka ne misli da ja imam kakvu nevaljalu namjeru, i da je ne volim zato što sam zaljubljen u nju, nego zato što je jako žalim i što je još prvoga početka nisam smatrao krivom, nego samo nesretnom. Jako sam je želio odmah utješiti i uvjeriti da ne bi trebala sebe smatrati tako niskom pred svima, ali mi se čini, nije me razumjela. Primijetio sam to odmah, premda je ona gotovo za sve to vrijeme šutjela i stajala preda mnom oborenih očiju i strašno zastiđena. Kad sam svršio, poljubila mi ruku, a ja sam odmah prihvatio njezinu ruku i htio je poljubiti, ali mi ju je ona brže istrgla. U taj nas čas odjednom ugledala djeca, cijelo jato; kasnije sam doznao da su već odavno vrebala na mene. Udarila zviždati, pljeskati u dlaniće i smijati se, a Marija počela bježati. Htjedoh govoriti, ali oni stadoše bacati kamenje na mene. Još toga dana doznali to svi, cijelo selo. Svi opet navalili na Mariju, zamrzili je još gore. Čuo sam čak i da je htjedoše osuditi na kaznu, ali hvala Bogu prošlo je tako; no zato joj od djece nije bilo mira, zadirkivala su je još gore nego prije, bacala se na nju blatom; jure djeca za njom, ona bježi sa slabim svojim prsima, pa se zadiše, a ona za njom viču, psuju. Jedanput poletio i ja, da se tučem s njima. Zatim im stadoh govoriti, te sam im govorio svaki dan, kad god sam mogao. Gdjekad su zastajala i slušala, premda su sve još psovala. Pripovjedio sam im kakva je nesretnica Marija; naskoro je prestadoše grditi i stadoše šuteći odlaziti. Malo-pomalo počeli smo razgovarati; ja im nisam ništa tajio; sve sam im pripovjedio. Slušala su jako radoznalo i nabrzo stala žaliti Mariju. Neki, kad je sretnu, počeše se ljubazno pozdravljati s njom: ondje je običaj, kad se sretnu, bili poznati ili ne bili, da se pozdrave i kažu: »Zdravo!« Znam kako se čudila Marija. Jednom dvije djevojčice uzele jela i odnijele njoj, dale joj, došle i pripovjedile meni. Govorile su da se Marija rasplakala, a sada je one jako vole. Naskoro su je svi zavoljeli, a zajedno s tim zavoljeli odjednom i mene. I tako su djeca počela često dolaziti k meni i sve su me molila da im pripovijedam; čini mi se da sam dobro pripovijedao, jer su me jako voljela slušati. A kasnije sam učio i čitao sve samo zato da bih im nakon toga pripovijedao, i zatim sam im pripovijedao za sve te tri godine. Kad su me zatim krivili svi, pa i Schneider, što s njima govorim kao i s velikima i ništa ne krijem od njih, odgovarao sam im da je sramota lagati djeci, jer ona ionako znaju sve, kako god tajili od njih, i možda će doznati što ružno, a od mene neće doznati ništa ružno. Treba samo svaki sjetiti se kako je i sam bio dijete. Oni se nisu slagali sa mnom... Mariju sam poljubio još dva tjedna prije smrti njezine majke; a kad je pastor pripovijedao, sva su već djeca bila uz mene. Odmah sam im pripovjedio i protumačio postupak; svi se rasrdili na njega, a neki toliko da su mu kamenjem porazbijali okna na prozorima. Ja sam ih zadržao, jer to je već ružno, ali u selu su odmah svi doznali i svi počeli bijediti mene da sam iskvario djecu. Zatim su svi doznali da djeca vole Mariju, i strašno se uplašili, ali Marija je već bila sretna. Djeci su čak i zabranili da se ne smiju sastajati s njom, no djeca su kradom trčala k njoj k stadu, prilično daleko, gotovo pol vrste od sela; nosila su joj milošte, a neki bi naprosto dotrkivali samo zato da je zagrle, poljube, da joj kažu: »Je vous aime, Marie!« i da onda navrat-nanos otrče natrag. Marija je gotovo poludjela od takve nenadane sreće; nije o njoj ni sanjala; stidjela se i radovala se, djeci je, osobito djevojčicama, najviše bilo do toga da trče k njoj i javljaju joj da je ja volim i jako im mnogo govorim o njoj. Pripovijedali su joj da sam im sve to ispripovijedao ja te oni sada vole i žale nju i uvijek će biti takvi. Onda su dotrkivali k meni, pa mi radosnih, zaposlenih lišća kazivali da su maločas bili s Marijom i Marija me pozdravlja. Navečer sam odlazio k slapu; tu je bilo mjesto, sasvim sakriveno od sela, a uokolo su rasli jablanovi; onamo su se oni navečer strkivali k meni, neki i kradom. Čini mi se, njima je bila na silnu slast moja ljubav prema Mariji, i eto u tom sam jedinom, za svega svoga tamošnjeg života, i prevario njih. Nisam ih razuvjeravao da nipošto ne volim Mariju, to jest, nisam zaljubljen u nju, nego je samo jako žalim; vidio sam po svemu da oni jače žele neka bude ovako kako su sami zamislili i rasudili između sebe te sam zato šutio i pričinjao se kao da su pogodili. I toliko su bila delikatna i nježna ta mala srdašca; njima se među inim učinilo nemogućim da njihov dobri Leon voli Mariju, a Marija je tako ružno odjevena i nema cipela. Zamislite, nabavili su joj i cipele, i čarape, i rublje, pa i neku odjeću; kako su to izmudrovali, ne razumijem; radili su svi u zajednici. Kad sam ih ispitivao, samo su se veselo smijali, a djevojčice tapšale dlanovima i ljubile me. I ja sam gdjekad kradom odlazio se sastati s Marijom. Ona se već sasvim bila razboljela i jedva je hodala: naposljetku je sasvim prestala služiti pastiru, ali je ipak svako jutro odlazila sa stadom. Sjedala bi postrance; ondje je na jednoj gotovo okomitoj klisuri bila izbočina; ona bi sjela na sâm kraj, skriven od svakoga, na kamen te sjedila, gotovo se i ne mičući, cijeli dan, od rana jutra sve do onog sata kad se vraća stado. Bila je već tako oslabila od sušice da je najviše sjedila zaklopljenih očiju, glave naslonjene na klisuru te drijemala i teško disala; lice joj je bilo izmršavjelo kao u kostura, a znoj joj izbijao po čelu i po sljepoočicama. Ovakvu sam je svagda zatjecao. Dolazio sam na časak, i nisam htio da me opaze. Čim se javim, Marija bi odmah zadrhtala; otvorila oči i poletjela da mi ljubi ruke. Nisam joj više otimao ruke, jer to je njoj bila sreća; doklegod bih sjedio, ona bi drhtala i plakala. Istina, nekoliko je puta počinjala pričati, ali teško ju je bilo razumjeti. Znala je bivati kao mahnita, u strašnoj uzrujanosti i zanosu. Gdjekad su djeca odlazila sa mnom. Onda bi dječaci i djevojčice stali u blizini i uzeli nas čuvati od nečega i od nekoga, i to im je neobično godilo. Kad mi odemo, Marija bi opet ostajala sama, kao i prije ne mičući se, zaklopljenih očiju i glave naslonjene na klisuru; možda je sanjala o nečemu. Jednom izjutra nije više mogla ići k stadu, nego je ostala kod kuće, u svojem praznom domu. Djeca su to odmah doznala i gotovo svi su je redom pohodili toga dana; ležala je na svojoj postelji sama samcata. Dva su je dana njegovala samo djeca, zalazila joj redom, ali onda, kad se pročulo u selu da Marija zaista već umire, počele joj dolaziti seoske babe da sjede i provode uz nju dan. U selu kao da stadoše žaliti Mariju, barem nisu više zadržavali djecu i nisu je grdili kao prije. Marija je neprestano bila u drijemežu, san joj je bio nemiran; strašno je kašljala. Babe su tjerale djecu, ali djeca su dotrkivala pod prozor, gdjekad samo na jedan časak, da samo kažu: »Bon jour, notre bonne Marie.« A ona, čim ih ugleda ili začuje, sva je oživljavala i odmah, ne slušajući babe, nastojala se nalaktiti, mahala im glavom, zahvaljivala. Donosili su joj kao i prije milošte, ali ona nije gotovo ništa jela. Zbog njih je, uvjeravam vas, umrla gotovo sretna. Zbog njih je zaboravila na svoju crnu nevolju i kao da je od njih stekla oproštenje, jer sve do konca držala je sebe za veliku prestupnicu. Djeca su joj poput ptičica krilašcima lepetala u prozore i svako joj jutro dovikivala: »Nous t'aimons, Marie.« Jako je brzo umrla. Mislio sam da će poživjeti kudikamo dulje. Uoči njezine smrti, prije sunčanoga zapada, došao sam k njoj; čini mi se da me je prepoznala, i ja sam joj posljednji put stisnuo ruku; kako joj se isušila ruka! A sutradan ujutro došli odjednom i kažu mi da je Marija umrla. Sada se djeca nisu više mogla zadržati: sav su joj lijes iskitila cvijećem i ovjenčala joj glavu vijencem. Pastor nije više u crkvi pogrđivao mrtvu, a i na sprovodu je bilo jako malo svijeta, tek se neki navratili od radoznalosti; no kad je trebalo da se nosi lijes, sva djeca poletjela listom da je nose. Kako nisu mogla nositi, pomagali su im drugi; svi su letjeli za lijesom i svi su plakali. Odonda su djeca vazda častila Marijin grobak: svake ga godine kite cvijećem, posadili oko njega ruže. Ali od toga je sprovoda cijelo selo počelo mene progoniti zbog djece. Glavni su začetnici bili pastor i učitelj. Djeci su odlučno zabranili da se ne smiju ni sastajati sa mnom, a Schneider se čak i obavezao da će paziti na to. No mi smo se ipak sastajali, iz daleka se sporazumijevali znakovima. Dobivao sam od njih pisamca. Kasnije se sve to smirilo, ali onda je bilo jako dobro; ja sam se zbog toga proganjanja još i bliže združio s djecom. Posljednje sam se godine gotovo i pomirio s Thibautom i s pastorom. A Schneider mi je mnogo govorio i prepirao se sa mnom o mojem škodljivom »sistemu« s djecom. Kakav je u mene sistem? Naposljetku mi Schneider izrekao jednu svoju jako čudnu misao – to je bilo baš pred moj odlazak – rekao mi kako se posve uvjerio da sam ja pravo dijete, to jest, sasvim dijete, da sam samo rastom i licem nalik na odrasloga, ali po razvitku, duši, karakteru, a možda po umu nisam odrastao, i takav ću ostati, sve ako poživim do šezdesete godine. Ja sam se jako smijao: da nema pravo, jer otkud sam ja malen? Ali samo je jedno istina, ja i zaista ne volim bivati s odraslima, s ljudima, s velikima – i to sam odavno primijetio – ne volim jer ne znam. Govorili oni sa mnom što mu drago, kako god dobri bili sa mnom, ipak je meni uvijek nekako teško s njima i ja se silno veselim kad mogu što prije otići k drugovima, a drugovi su mi bili uvijek djeca, ali ne zato što sam ja sam bio dijete, nego zato što je mene naprosto privlačilo k djeci. Kad sam ja, još u početku svoga života na selu – onda, kad sam odlazio sâm samcat u gore da tugujem – kad sam lutao sâm samcat i stao gdjekad sretati, osobito u podne, kad puštaju iz škole, svu tu bučnu rulju, koja trči sa svojim torbicama i tablicama, uz viku, smijeh i igre – sva mi je duša stala odjednom težiti k njima. Ne znam, ali sam počeo osjećati neki neobično jak i sretan osjećaj kad god bih se sreo s njima. Zastajao sam i smijao se od sreće gledajući im sitne nožice, kako trepću i neprestano trčkaju, gledajući dječake i djevojčice kako trčkaju zajedno, smijeh njihov i suze (jer mnogi su već, dok su iz škole dotrčali do kuće, dospjeli se potući, rasplakati, opet se pomiriti i poigrati), i ja sam tada zaboravljao sav svoj jad. A onda, za sve te tri godine, nisam mogao ni razumjeti kako se jade i zašto se jade ljudi. Sav sam udes svoj odao njima. Nikad nisam ni kanio otići sa sela, nije mi ni na pamet padalo da ću se ikad otputiti ovamo, u Rusiju. Činilo mi se da ću navijek ostati ondje, ali naposljetku sam razabrao da me Schneider i ne može držati, a uto se dogodila stvar, toliko, čini se, važna, da je sâm Schneider požurio mene neka idem, i za mene odgovorio ovamo. Razvidjet ću što je i posavjetovat ću se s kime. Možda će mi se promijeniti sudbina sasvim, no sve to nije ono i nije glavno. Glavno je da se već izmijenio sav moj život. Mnogo sam ostavio ondje, premnogo. Svega je nestalo. Sjedio sam u vagonu i mislio: »Sada idem k ljudima; možda ja ne znam ništa, ali je nastupio nov život.« Odlučio sam izvršiti svoj posao časno i čvrsto. S ljudima će mi možda biti nemilo i teško. Za prvi sam mah odlučio biti sa svima uljudan i otvoren; ta više neće nitko ni iziskivati od mene. Možda će i ovdje držati mene za dijete – pa neka! Mene, ne znam zašto, drže svi i za idiota; nekada sam zaista tako bolovao da sam onda i nalikovao na idiota; ali kakav sam ja idiot sada gdje i sam poimam da mene drže za idiota? Ulazim i mislim: »Evo mene drže za idiota, a ja sam ipak uman, a oni se ne dosjećaju«... Često mislim to. Kad sam u Berlinu dobio odande nekoliko malih pisama, što su već stigli mi napisati, onda sam istom razabrao kako sam ih ljubio. Vrlo ti je teško kad dobiješ prvo pismo! Kako su tugovali kad su me ispraćali! Još mjesec dana unaprijed stali me ispraćati: »Léon s'en va, Léon s'en va pour toujours!« Sastajali smo se, kao i prije, svake večeri kod slapa i sve smo razgovarali o tom kako ćemo se rastati. Gdjekada smo se veselili kao i prije; samo kad smo se razilazili na noć, snažno su me i vatreno grlili, što prije nije bilo. Neki su se kradom od svih svraćali k meni, pojedinci, samo zato da me zagrle i poljube nasamo, gdje nisu svi. Kad sam već odlazio na put, svi su me listom ispratili na stanicu. Željeznička je stanica bila od našega sela po prilici jednu vrstu. Susprezali su se da ne plaču, ali mnogi se nisu mogli suzdržati, nego su plakali na sav glas, osobito djevojčice. Žurili smo se da ne zakasnimo, ali gdjekoji je odjednom iz čete letio nasred puta k meni, grlio me svojim malim ručicama i ljubio me, pa zaustavljao svu četu; a mi, ako smo se i žurili, sve smo zastajkivali i čekali dok se on ne oprosti. Kad sam sjeo u vagon i vagon krenuo, svi su mi zaviknuli: »hura!« i dugo su još stajali na mjestu, sve dok nije sasvim otišao vagon. I ja sam gledao... Slušajte, kad sam maločas ušao amo i pogledao vaša mila lica – ja sada jako promatram lica – i čuo vaše prve riječi, to mi je prvi put otad odlanulo na duši. Maločas sam već bio pomislio da sam ja možda zaista sretnik: ta znam da ne srećeš brzo onakve koje ćeš odmah zavoljeti, a s vama sam se sastao tek što sam izišao iz vagona. Znam jako dobro da je čovjeka stid govoriti svima o svojim čuvstvima, a ja vam evo govorim i s vama me nije stid. Ja sam nedruževan i možda vam dugo neću doći. Samo nemojte to držati za ružnu misao: nisam rekao time da mi nije stalo do vas, a i nemojte pomisliti da me je štogod uvrijedilo. Vi ste me pitali za svoja lica i što sam primijetio na njima. S drage ću vam volje reći to. U vas je Adelaida Ivanovna, sretno lice, od sva tri lica najsimpatičnije. Ne samo da ste vi jako lijepi, nego kad vas čovjek gleda, odmah pomisli: »U nje je lice – kao u dobre sestre.« Vi prilazite priprosto i veselo, ali znate i brzo da progledate srce. Eto to se meni čini o vašem licu. I vaše je lice, Aleksandra Ivanovna, krasno i jako milo, no u vas je možda neki tajni jad; duša je vaša bez sumnje predobra, ali vi niste veseli. U vas je na licu neka osobita nijansa, kao u Holbeinove Madone u Dresdenu. No, eto i o vašem licu: jesam li dobar pogađač? Ta vi mene sami držite za pogađača. Ali o vašem licu, Lizaveta Prokofjevna – obrati se on odjednom generalici – o vašem licu ne samo da mi se čini, nego sam naprosto uvjeren da ste vi potpuno dijete, u svem, u svem, u svem dobrom i u svem lošem, unatoč tomu što ste već u takvim godinama. Ta vi se valjda ne srdite na mene što tako govorim? Ta vi znate za što držim ja djecu? I nemojte pomisliti da sam od bezazlenosti tako otvoreno govorio sve ovo maločas o vašim licima; o, nije, nije, nipošto! Možda sam i ja imao svoju misao.