Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - IV

Sve tri djevojke Jepančine bile su zdrave gospođice, jedre, divnih pleća, jakih grudi, snažnih ruku, gotovo kao u muškaraca, te su dabome, prema svojoj snazi i zdravlju, voljele katkad dobro se najesti, što nisu nikako niti htjele kriti. Mamica njihova, Lizaveta Prokofjevna, zamjerala je ponekad iskrenosti njihova apetita, ali kako su neka njezina mišljenja, unatoč svemu vanjskomu poštovanju s kojim su ih primale kćeri, zapravo već odavno izgubila nekadašnji, neosporivi ugled među njima, i to toliko da je složni zbor triju djevojaka sve odreda započeo nadvladavati ta mišljenja, to je i generalica poradi svojega vlastita dostojanstva počela smatrati udobnijim ne prepirati se, nego popuštati. Istina, često nije htjela slušati i nije se pokoravala odlukama razbora; Lizaveta je Prokofjevna svake godine bivala sve hirovitija i nestrpljivija, postala je čak i neka čudakinja, no kako joj je pri ruci ostao jako pokorni i priučeni muž, to se sve ono izlišno što bi se skupilo izlijevalo obično na njegovu glavu, a onda se opet uspostavljao sklad u obitelji i sve je teklo da ne može biti bolje. Ali generalica nije ni sama gubila apetit, i obično bi u pola jedan zajedno s kćerima sudjelovala u obilnom doručku koji je gotovo nalikovao na ručak. Šalicu kave pile su gospođice još ranije, točno u deset sati, u postelji, čim se probude. Tako su zavoljele i uvele zanavijek. A u pola jedan prostirao se stol u maloj jedaćoj sobi, blizu maminih soba, i na taj je obiteljski doručak dolazio ponekad i sam general, kad bi imao vremena. Osim čaja, kave, sira, meda, maslaca, osobitih kolača, što ih je voljela sama generalica, kotleta i drugoga, donosila se i krepka, vrela juha. Toga jutra, kad je počela naša pripovijest, cijela se obitelj skupila u jedaćoj sobi, očekujući generala koji je obećao da će doći u pola jedan. Da je zakasnio samo za časak, odmah bi poslali po njega; ali je došao točno na vrijeme. Kad je pristupio pozdraviti se sa suprugom i poljubiti joj ručicu, primijeti na njezinu licu nešto osobito. Još jučer je doduše slutio da će danas baš i biti neka »zgoda« (kako je običavao govoriti) te se sinoć, kad je već htio zaspati, uznemirivao zbog toga, ali se sada ipak usplahirio. Kćeri pristupiše poljubiti se s njim; nisu se doduše srdile na njega, ali i tu je bilo ipak kao nešto osobito. Istina, general je zbog nekih razloga postao na izlišan način sumnjičav; ali kako je bio iskusan i spretan otac i muž, to se odmah i prihvatio svojih mjera.

Možda nećemo jako naškoditi izrazitosti naše pripovijesti ako ovdje zastanemo te se pomognemo nečim iskreno i najtočnije objasniti ono stanje i prilike u kojima nalazimo obitelj generala Jepančina na početku naše pripovijesti. Već smo rekli maločas da general nije doduše bio jako obrazovan čovjek, nego naprotiv, kako je sam govorio o sebi, »čovjek samouk«, ali je ipak bio iskusan muž i spretan otac. Među inim je usvojio sistem da ne požuruje kćeri na udaju, to jest da im »ne tišti dušu« i da ih ne uznemiruje preganutljivom očinskom ljubavlju za njihovu sreću, kao što i preko volje a prirodno biva svuda listom i u najrazumnijim obiteljima gdje su se zgrnule odrasle kćeri. Postigao je čak i to da je i Lizavetu Prokofjevnu navratio na svoj sistem, premda je posao bio uopće težak – težak zato što je i neprirodan; ali generalovi su argumenti bili osobiti, osnivali su se na dokučivim činjenicama. A i udavače, prepuštene potpuno svojoj volji i svojim odlukama, razumije se da će se morati naposljetku opametiti same, i onda će stvar uzavreti, jer će se same voljno prihvatiti posla, a okaniti se hirova i izbirljivosti; roditeljima bi preostalo samo da pomnije i što neprimjetnije paze kako se ne bi dogodio kakav neobičan izbor ili neprirodna zastranica, a zatim da uvide pravi časak te mahom pripomognu svima silama i navrate stvar svim svojim utjecajem. Naposljetku, već po tomu što na primjer svake godine raste geometrijskom progresijom njihov imetak i društveni položaj: dakle, sa svakom godinom koja proteče veća je korist i kćerima, čak i kao udavačama. No među svim tim neporecivim činjenicama javila se još jedna: najstarijoj kćeri, Aleksandri, odjednom i gotovo sasvim neočekivano (kao što to svagda biva) prošlo dvadeset i pet godina. Gotovo u to isto vrijeme i Afanasij Ivanovič Tocki iz višega svijeta, s visokim vezama i neobično bogat, iskazao opet svoju staru želju da se oženi. Bio je to čovjek – od kojih pedeset i pet godina, otmjena značaja, neobično fina ukusa. Htio se dobro oženiti; cjenitelj krasote bio je on izvanredan. Kako je od nekog vremena bio s generalom Jepančinim u neobičnu prijateljstvu, koje se naročito pojačalo zajedničkim sudjelovanjem u nekim novčanim pothvatima, to mu je i priopćio, moleći ga, kako se kaže, za prijateljski savjet i uputu: je li moguća ili nije misao o njegovoj ženidbi s jednom od njegovih kćeri? U tihom i prekrasnom tečaju obiteljskoga života generala Jepančina nastao je očit preokret.